četvrtak, 15. rujna 2022.

Pastirske kronike





Pjevat ću ti


Pjevat ću ti daljinama, preko šuma, preko mora;

da ti suzi oku branim,

da te pjesmom cvijete prosim.


Pjevat ću ti kao zvijezde kad pjevaju vedroj noći;

čas  k'o potok niz planinu,

čas  k'o slavuj u sljepoći.


Pastirske kronike u šest slika

/upisane simbolima na stećcima Zelengore/


Vi koji davno odoste s Videž Glave,

vi što tako konačno nestadoste.


Vi koji jednom bijaste tu, 

što na druge svjetove bijela stada izjaviste?


Pusta su stara ognjišta u kamenim kolibama,

gdje obnoć uz vatre pastirsko kolo kolaste.


Pusti su izvori gdje ste se umivali,

hladna je voda vaša lica zaboravila.


Ubrao sam stručak za spomen,

nježnoga gorskog cmilja, što kiti vaše grobove.


Slušao sam minule ljubavi kako vas o sutonima prizivaju,

ali vaši vas čuvari njima nikad ne puštaju.


Hanumica


Kud baš u sutonu dana, u pratnji starijeg brata ti stiže na Mejdan,

s pastirima kad bacah kamen − s ramena;

i kud se toliko osramotih bosonog − i nikakav...

I zašto ti u raskopčanoj džečermici prošeta livadom − baš tad,

srce mi rani moje,

tvoje lijepo lice, 

tvoje lice.


Srce mi rani moje,

tvoje lijepo lice,

tvoje lice,

i miris pelina u kosi − pamet mi popi lijepa djevojko...

O,

s koje si planete stigla na našu goru, kćeri staroga Ismeta;

u svilenoj džečermici što bijaše,

šarenih dimija uvučenih u mavene soknice...

K´o zift crnim pletenicama omotane glave...

Ruku zađenutih za pojas, aman ljudi, aman tobe jarabi − dina ti kaži.


O,

s koje si planete stigla na našu goru − nekrstu,

baš kad sam kamen s ramena htio hitnuti − pa nikad manje...

Kao sjenica bez jednog krila, hroma je ljepotica kroz cvijeće planinsko posrtala,

hrabro mjereći šarenom maramom našu daljinu izbačaja, 

sve od crte u travi pa do ljeskovih ciljeva...


Zašto nas Bože spajaš − pa razdvajaš?

Zašto nam srca tada toliko igraše u njedrima − iskočiti k'o da kane?

Reci nam zašto nas iznevjeri, pa da se možemo oprostiti sa svjetovima;

sa svjetovima naše sreće,

i sa svjetovima naše tuge.


Hiljadu bolova  hiljadu cvjetova sevdaha


Mille je'no, dabili mille. Nisam te zaboravio, samo sam bolan, ukabuli to...

Tako si mi blizu duše, 

mladost bih tvoju blagoslovio - da te nađoh,

privukao te blizu njedara.

Za svaku bol što ti iz našega zavičaja zadadoše,

ja ti pišem po jednu pjesmu. 

Hiljadu bolova – hiljadu cvjetova sevdaha!

Ne dam ja nikome svoje Nure.

Mille je'no, dabili mille, bosanska princezo  dabili je'na,

živjela mi, sultanijo moja divna.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Zora jasna nije krasna

  U šumi Jutros me šumska vjeverica potjerala ispod stabla divljeg oraha,  kad sam htio da koji probam. Bunila se i njurgala s visine.  Nako...