subota, 17. rujna 2022.

Zora jasna nije krasna

 





U šumi

Jutros me šumska vjeverica potjerala ispod stabla divljeg oraha, 

kad sam htio da koji probam.

Bunila se i njurgala s visine. 

Nakostriješena je bacala ostatke orahove ljuske na mene.

Zima će ove godine biti oštra, 

i bit će duga.

*

U kasno proljće sam u šumi na granici Slovenije susreo medvjedicu s dvoje mladih.

Plašeći se za mlade odmah me počela progoniti kroz šumu.

Dok je trčala za mnom urlala je strašnim glasom.

Ja sam bježao koliko sam mogao.

Medvjedica me s razlogom protjerala iz svoje šume, jer nije nikome dopuštala da uznemirava njene mladunce.

*

Dok sam se odmarao na jednom panju u dubini šume,

nestašni puh mi se prikradao.

Polako se uvukao u rusak i ubrzo izvukao iz njega jabuku.

Noseći u šapicama i zubićima moj doručak, popeo se na prvo stablo.

Kome je suđeno da pojede − suđeno je.

*

Ništa nije lijepo kao igra mladih jazavaca u šumi.

Jedni leže na leđima, drugi im skaču po stomaku.

Grebu se šapicama i grizu zubićima jedan drugoga.

Radost življenja je svuda oko nas, samo je treba znati naći.

*

Penjući se na planinu Hahlić, začuo sam poznate zvukove.

Jedna kokoška je kakotala jer je snijela jaje. Druge su tražila gliste po žumi, 

i tiho pjevale, isto kao one seoske koke.

S grane jednoga stabla iznenada je zakukurijekao pijetao, 

obznanjujući svoje prisustvo. 

Sve to bile su divlje kokoši, jer nadaleko nije bilo sela niti ljudi.

Bio sam sretan što su divlje, i što su slobodne. 

Nikada do tad nisam na planini vidio divlje kokoši.

*

U jednoj dolinici punoj bukova šušnja začuo sam glasno šuškanje, 

kao kad šumom koračaju planinari. 

Požurio sam iza prijevoja, da ih vidim, a ono − nigdje nikoga.

Šušnje kao da je samo pravilo galamu, mada nije bilo vjetra.

Kad sam prišao blizu, a ono ježevi imaju veliku akciju.

Pravili su svoj brlog, skupljajući lišće na hrpe.

Zatim su kroz te hrpe prolazili, jurili se uokolo, okretali se na leđa i na glavi dubili.

Šuma je puna života, divnog života.

*

Posjetio sam Ričičko Bilo i šume u Dulibi, daleko od naseljenog područja.

Šuma je puna medvjeda. Vraćajući se između stabala, iza Bila, požurio sam da me ne uhvati mrak. Kroz šumu se čula neka lomljava suhog granja. Pomislio sam da je više medvjeda. Računam: meni je dosta i jedan medvjed a kamoli čitavo krdo.

Iza velike jele izvirila je mrka glava; Konji.

Okupili su se u grupu i pažljivo me gledali. Jako sam im se obradovao. Mada su bili poludivlji, i oni su se obradovali meni.

Čovjek i konj oduvijek su bili prijatelji, pa tako i večeras, 

u kasnom sutonu, u planini.

*

Dok sam pio gutljaj vode na srušenom stablu, sasvim blizu mene došao je mladi lisac. Gledao je kako pijem vodu, očito je bio žedan.

U plastičnu posudicu od voća, ulio sam vodu iz čuture i ostavio je na tlo, sasvim blizu mojih nogu.

Lisac je prišao i popio svu vodu. Gledao me držeći plastičnu posudu u zubima.

Ne odnijeti posudu, ne!” − rekao sam liscu.

Svaku je riječ razumio, zahvalan na ponuđenoj vodi, spusti je posudu na tlo, pogledao me , i otišao u šumu.

Dobro je činiti dobro, zadovoljan sam nastavio svoj put.


Zora jasna nije krasna


Zora jasna nije krasna kao što je moja draga,

niti potok,

niti rijeka.


Sve livade niti šume nisu dragoj do koljena,

nit Danica zvijezda nije; 

nije nebo,

nisu mora.


Nit planine, nit ravnice;

nit jaganjci, nit pašnjaci u proljeće kad ih kite bijela stada.

Nije lijepa ni molitva;

niti crkva, niti zvona,

niti imam, nit džamija u Stambolu nije lijepa − kao što je draga moja.


Na lomači


K'o prognani nekrst, zbog razvrata i bluda,

na mojoj lomači zazivam ti ime,

i dok vatre pakla pale bolno tijelo,

tješi me toplina zime koja ljubi.


Lakše je gorjeti na lomači, plamom,

nego u tvoje oči pogledati,

grijeh dušu moju u pepeo žeže,

a čežnja za tobom samo srce − ubi.


Lako, teže, i još teže


Lako je u pjesmu utkati zvjezdano nebo,

ali je teško ispod tog neba koračati, tako malešan, 

i tako beznačajan.

Lako je pjevati pjesmu jednoj jedinoj ženi,

teško je kad te ona zaboravi;

a još teže je pjevati pjesmu,

ženi koja te mrzi.


četvrtak, 15. rujna 2022.

Pastirske kronike





Pjevat ću ti


Pjevat ću ti daljinama, preko šuma, preko mora;

da ti suzi oku branim,

da te pjesmom cvijete prosim.


Pjevat ću ti kao zvijezde kad pjevaju vedroj noći;

čas  k'o potok niz planinu,

čas  k'o slavuj u sljepoći.


Pastirske kronike u šest slika

/upisane simbolima na stećcima Zelengore/


Vi koji davno odoste s Videž Glave,

vi što tako konačno nestadoste.


Vi koji jednom bijaste tu, 

što na druge svjetove bijela stada izjaviste?


Pusta su stara ognjišta u kamenim kolibama,

gdje obnoć uz vatre pastirsko kolo kolaste.


Pusti su izvori gdje ste se umivali,

hladna je voda vaša lica zaboravila.


Ubrao sam stručak za spomen,

nježnoga gorskog cmilja, što kiti vaše grobove.


Slušao sam minule ljubavi kako vas o sutonima prizivaju,

ali vaši vas čuvari njima nikad ne puštaju.


Hanumica


Kud baš u sutonu dana, u pratnji starijeg brata ti stiže na Mejdan,

s pastirima kad bacah kamen − s ramena;

i kud se toliko osramotih bosonog − i nikakav...

I zašto ti u raskopčanoj džečermici prošeta livadom − baš tad,

srce mi rani moje,

tvoje lijepo lice, 

tvoje lice.


Srce mi rani moje,

tvoje lijepo lice,

tvoje lice,

i miris pelina u kosi − pamet mi popi lijepa djevojko...

O,

s koje si planete stigla na našu goru, kćeri staroga Ismeta;

u svilenoj džečermici što bijaše,

šarenih dimija uvučenih u mavene soknice...

K´o zift crnim pletenicama omotane glave...

Ruku zađenutih za pojas, aman ljudi, aman tobe jarabi − dina ti kaži.


O,

s koje si planete stigla na našu goru − nekrstu,

baš kad sam kamen s ramena htio hitnuti − pa nikad manje...

Kao sjenica bez jednog krila, hroma je ljepotica kroz cvijeće planinsko posrtala,

hrabro mjereći šarenom maramom našu daljinu izbačaja, 

sve od crte u travi pa do ljeskovih ciljeva...


Zašto nas Bože spajaš − pa razdvajaš?

Zašto nam srca tada toliko igraše u njedrima − iskočiti k'o da kane?

Reci nam zašto nas iznevjeri, pa da se možemo oprostiti sa svjetovima;

sa svjetovima naše sreće,

i sa svjetovima naše tuge.


Hiljadu bolova  hiljadu cvjetova sevdaha


Mille je'no, dabili mille. Nisam te zaboravio, samo sam bolan, ukabuli to...

Tako si mi blizu duše, 

mladost bih tvoju blagoslovio - da te nađoh,

privukao te blizu njedara.

Za svaku bol što ti iz našega zavičaja zadadoše,

ja ti pišem po jednu pjesmu. 

Hiljadu bolova – hiljadu cvjetova sevdaha!

Ne dam ja nikome svoje Nure.

Mille je'no, dabili mille, bosanska princezo  dabili je'na,

živjela mi, sultanijo moja divna.





petak, 2. rujna 2022.

Kod starog Arapina





Pjesma za alčak obrvice


Ah, za sunce bih zlatno napisao poubavu pjesmu,

ili za jasnu mjesečinu,

lakše nego za njene alčak obrvice.

Lakše nego za njene puste milijanke,

gospodske ruke dvije i pametne usne, 

medom zameđene, da me slude.


Tako sam nejak, 

pjesnik sam s falinkom,

memenom dušom i vječnom besom;

besom na vjernost,

besom na grljenje,

i na milovanje njena lica.


Kod starog Arapina


Nasuprot ljubavi, 

sjedio sam za malešnim stolićem u Fontani.

Milina njenih pametnih riječi razlijevala mi se po njedrima kao stari rum.

Sav sam svijet zaboravio,

jezik mi zanijemio, udovi se ukočili od tolike ljepote.


Oči su meni sirotanu oslijepile, 

uši ogluhnule.

Jedna ruka lomila je glasno prste druge ruke, 

znoj me oblio hladan.

Mislio sam da ću umrijeti drhteći, dok sam čekao toplo mlijeko i med što ga je ona za nas dvoje naručila kod starog Arapina.


Ljubav je otišla


Ljubav je otišla daljinama.

Uzalud se udarao u razderana prsa,

ljubav je otišla daljinama.


A kad je svanulo jutro


A kad je svanulo jutro, 

umorena od slatke čežnje,

duša mu se ušuškala dublje u njedra.


Pjesme pune miline


Pjevala je pjesme pune miline

kad se sjetila njegova šaputanja.


Potjera


A kad je na nebo izišla Sjevernjača,

i moja je potjera u glasnom žamoru istrčala, 

iz mračna sokaka na Mosallu.

Rukom su pokazivali na ranjenu spodobu u zelenom mantilu.

Spodobu orošena čela, 

s upaljenim vulkanom u njedrima,

i planinskim jezerom u očima.


Mjesečarka


A kad je pala noć, ona je zaplesala tango sa zvijezdama.

Svoju ljepotu i ljupkost ogrnula je prozirnim velom. 

Koračala je po krovovima, slušajući nebesku glazbu.


Tunika


O njenoj zelenoj tunici na ljame toliko su pisali pjesnici,

da nemam više šta kazati, nego da je bila topla, 

topla kao njena duša.


Radost


Na licu je blistala radost,

nadajući se našoj ljubavi, njena duša je slavila.


Dodir


Neki put je imala tihi dodir,

a neki put me malo bocnula u rebra, svojim divnim laktom.







istaknuti

Zora jasna nije krasna

  U šumi Jutros me šumska vjeverica potjerala ispod stabla divljeg oraha,  kad sam htio da koji probam. Bunila se i njurgala s visine.  Nako...