Srce u kaputu

 

Korizma

Stigla me kletva Muride divne,

one ljepše i od najljepših.

Zato mi je srce uvenulo, 

oči oslijepile.

Duša moja smiraja nema, 

glas mi drhti, 

a tijelo oboljelo ― žuti.

Cvjetne me livade utješiti više ne mogu,

zvjezdanog neba oči ne vide ― Hafiz me se odrekao stari.

Pjesme moje umrijeti hoće.

Susret

Sunce,

sunce pa hodi ― milo?

Ili to mlađan mjesec čita teravije?

Ili mi zvijezda među sestrama svojim hodi,

ili se livada Mosallom prošetala;

Posvuda prosula miris, 

mamila očima blud.

Vrijeme tuge

Nisi ti običan suton,

ti si zlatna zraka u umiranju,

štono treptajem prije same tmine,

probada ustreptalo srce.

Otkad je više nema,

večeri mi kao mravi uz noge puze,

sve do jutra migolje mi po tijelu,

dušu moju smoriti, 

haman kane.

Dok je ona bila blizu mene, 

večer mi je najdraža bila. 

Svako jutro bi se topila tuga iščekujući sastanak,

i svake večeri bi radost nanovo zavladala mojim licem.

Kao vještica na lomači kad plane,

sad plamti moja duša:

Gori,

gori;

da posve nestane sa ovoga, 

i svakoga drugoga svijeta.

Dodir ruke

Bješe li sunce u ranom jesenskom danu,

ono što mi na njedra klonu?

Bješe li žut mjesec u noći smiraja,

što me gledao,

i grijao mi dušu?

Bijahu li ona jutra, 

što ih upamtih po ljepoti...

Ili me sutoni opčiniše,

oni što se smiriše u treptaju mila oka,

i dodiru gospodske ruke.

Srce u kaputu

Ja se zagledah

u njene oči,

da vidim luči

kako se pale.

A ona suzicom

obraze skvasi,

u njedra da skrije

zvjezdice male.

Ja je na grudi

privukoh bliže,

da joj opčinim

biće u noći.

A ona šapuće

najljepše pjesme

mojoj sljepoći.

Ja joj raskopčah

vezice puste,

da srce ne vene u kaputu.

A ona zaječa tiho,

tiše,

mjesecu žutu.

 

Rigišpil na mjesečini

 

 Stavnjaci s planine

Bijahu li to ljudi, ili vile nagorkinje. 

Bijahu li to ljepotice ili sami anđeli s neba po Stavnju našem hodiše.

Medne trešnje ― ima,

vrući krompir ― ima,

mazalica kajmaka ― ima...

Zašto sam išao tražiti više, 

kad manje dobih.

Zašto sam pisao pjesme ― kad sam u samome gnijezdu pjesme mlađan živio.

Bijahu li to snjegovi, ili cvijetne livade.

Bijahu li to šume, ili pašnjaci naši.

Bratska pjesma ― ima,

ljuta rakija ― ima,

ima i ćuk na Omori i na Goveđim Konacima.

Zašto sam se rodio, kad toga više nije,

kad srce tužno ostade.

Za tako malo srce mi vene,

za tako puno ― mrem. 

 

 

Nježna ptica

Nikada nije ponuđena meni ― čast veća, 

od one časti tvoje.

Nikada nije hučala rijeka,

k'o ona naša hučala što je.

Pa bilo kako da je bilo, u gori samotnoj, 

mili cvijete...

Nikada na kapiju tvoju sletjela nije,

nježnija ptica ― milo dijete.

Bajrori sikavni

Kad tebe ugledah, u mirisnom sutonu,

kraj kišne šumice, 

u zavičaju;

A tvojih očiju čar kad bljesnu ― pod lipom mirisnom,

u uzdisaju, 

na nejakim mi njedrima tada,

planuše ljubavne lomače ― puste. 

Što nejak bijah,

pod skvašenom lipom, 

opčiniše me čarne oči...

I zaljuljah se u lokvi svojoj,

sve gledajući na te ― u strahu, 

i mirišući nemilice mirise tvoje ― do tad ne znane,

i divno lice.

A gledala si nejaka ramena,

crvenu maramu, 

i čizme proste;

I osmijeh s tvojih usana lijepih,

darovala si u suton pozni ― pastiru mokrom, 

o cvijete, cvijete.

A kad se spustila noć na gori,

na drvenom sam ležaju slušao 

kako se stabla u šumi ljube.

I učinilo mi se,

k'o da je tvoja ruka vrela dotakla lice,

i usne žedne ― usnama ― moje.

A krijesnice su letjele ―

po ubožnici maloj,

k'o kad se zvijezde nebeske roje;

Duša je čeznula sve do zore,

za tvojim očima, 

i svime što je tvoje.

Lako luluđa

Khajdata guglo kavađi amen haćardinajvol

lako luluđa.

Me bori ikanav đilja kavađi,

soro jrat ― mato kandino kamlipe.

Ringišpil u očima

Penje se nebom srebren mjesec, 

ljubavi moja divna.

Ćuk na gori ga slavi, 

i ljudi sretni ― zaljubljeni.

Samo u našim očima sljepilo šara,

ljubavi moja divna.

Samo se u našim zjenama vrti,

ringišpil, na mjesečini.