Korizma
Stigla me kletva Muride divne,
one ljepše i od najljepših.
Zato mi je srce uvenulo,
oči oslijepile.
Duša moja smiraja nema,
glas mi drhti,
a tijelo oboljelo ― žuti.
Cvjetne me livade utješiti više ne mogu,
zvjezdanog neba oči ne vide ― Hafiz me se odrekao stari.
Pjesme moje umrijeti hoće.
Susret
Sunce,
sunce pa hodi ― milo?
Ili to mlađan mjesec čita teravije?
Ili mi zvijezda među sestrama svojim hodi,
ili se livada Mosallom prošetala;
Posvuda prosula miris,
mamila očima blud.
Vrijeme tuge
Nisi ti običan suton,
ti si zlatna zraka u umiranju,
štono treptajem prije same tmine,
probada ustreptalo srce.
Otkad je više nema,
večeri mi kao mravi uz noge puze,
sve do jutra migolje mi po tijelu,
dušu moju smoriti,
haman kane.
Dok je ona bila blizu mene,
večer mi je najdraža bila.
Svako jutro bi se topila tuga iščekujući sastanak,
i svake večeri bi radost nanovo zavladala mojim licem.
Kao vještica na lomači kad plane,
sad plamti moja duša:
Gori,
gori;
da posve nestane sa ovoga,
i svakoga drugoga svijeta.
Dodir ruke
Bješe li sunce u ranom jesenskom danu,
ono što mi na njedra klonu?
Bješe li žut mjesec u noći smiraja,
što me gledao,
i grijao mi dušu?
Bijahu li ona jutra,
što ih upamtih po ljepoti...
Ili me sutoni opčiniše,
oni što se smiriše u treptaju mila oka,
i dodiru gospodske ruke.
Srce u kaputu
Ja se zagledah
u njene oči,
da vidim luči
kako se pale.
A ona suzicom
obraze skvasi,
u njedra da skrije
zvjezdice male.
Ja je na grudi
privukoh bliže,
da joj opčinim
biće u noći.
A ona šapuće
najljepše pjesme
mojoj sljepoći.
Ja joj raskopčah
vezice puste,
da srce ne vene u kaputu.
A ona zaječa tiho,
tiše,
mjesecu žutu.