subota, 17. rujna 2022.

Zora jasna nije krasna

 





U šumi

Jutros me šumska vjeverica potjerala ispod stabla divljeg oraha, 

kad sam htio da koji probam.

Bunila se i njurgala s visine. 

Nakostriješena je bacala ostatke orahove ljuske na mene.

Zima će ove godine biti oštra, 

i bit će duga.

*

U kasno proljće sam u šumi na granici Slovenije susreo medvjedicu s dvoje mladih.

Plašeći se za mlade odmah me počela progoniti kroz šumu.

Dok je trčala za mnom urlala je strašnim glasom.

Ja sam bježao koliko sam mogao.

Medvjedica me s razlogom protjerala iz svoje šume, jer nije nikome dopuštala da uznemirava njene mladunce.

*

Dok sam se odmarao na jednom panju u dubini šume,

nestašni puh mi se prikradao.

Polako se uvukao u rusak i ubrzo izvukao iz njega jabuku.

Noseći u šapicama i zubićima moj doručak, popeo se na prvo stablo.

Kome je suđeno da pojede − suđeno je.

*

Ništa nije lijepo kao igra mladih jazavaca u šumi.

Jedni leže na leđima, drugi im skaču po stomaku.

Grebu se šapicama i grizu zubićima jedan drugoga.

Radost življenja je svuda oko nas, samo je treba znati naći.

*

Penjući se na planinu Hahlić, začuo sam poznate zvukove.

Jedna kokoška je kakotala jer je snijela jaje. Druge su tražila gliste po žumi, 

i tiho pjevale, isto kao one seoske koke.

S grane jednoga stabla iznenada je zakukurijekao pijetao, 

obznanjujući svoje prisustvo. 

Sve to bile su divlje kokoši, jer nadaleko nije bilo sela niti ljudi.

Bio sam sretan što su divlje, i što su slobodne. 

Nikada do tad nisam na planini vidio divlje kokoši.

*

U jednoj dolinici punoj bukova šušnja začuo sam glasno šuškanje, 

kao kad šumom koračaju planinari. 

Požurio sam iza prijevoja, da ih vidim, a ono − nigdje nikoga.

Šušnje kao da je samo pravilo galamu, mada nije bilo vjetra.

Kad sam prišao blizu, a ono ježevi imaju veliku akciju.

Pravili su svoj brlog, skupljajući lišće na hrpe.

Zatim su kroz te hrpe prolazili, jurili se uokolo, okretali se na leđa i na glavi dubili.

Šuma je puna života, divnog života.

*

Posjetio sam Ričičko Bilo i šume u Dulibi, daleko od naseljenog područja.

Šuma je puna medvjeda. Vraćajući se između stabala, iza Bila, požurio sam da me ne uhvati mrak. Kroz šumu se čula neka lomljava suhog granja. Pomislio sam da je više medvjeda. Računam: meni je dosta i jedan medvjed a kamoli čitavo krdo.

Iza velike jele izvirila je mrka glava; Konji.

Okupili su se u grupu i pažljivo me gledali. Jako sam im se obradovao. Mada su bili poludivlji, i oni su se obradovali meni.

Čovjek i konj oduvijek su bili prijatelji, pa tako i večeras, 

u kasnom sutonu, u planini.

*

Dok sam pio gutljaj vode na srušenom stablu, sasvim blizu mene došao je mladi lisac. Gledao je kako pijem vodu, očito je bio žedan.

U plastičnu posudicu od voća, ulio sam vodu iz čuture i ostavio je na tlo, sasvim blizu mojih nogu.

Lisac je prišao i popio svu vodu. Gledao me držeći plastičnu posudu u zubima.

Ne odnijeti posudu, ne!” − rekao sam liscu.

Svaku je riječ razumio, zahvalan na ponuđenoj vodi, spusti je posudu na tlo, pogledao me , i otišao u šumu.

Dobro je činiti dobro, zadovoljan sam nastavio svoj put.


Zora jasna nije krasna


Zora jasna nije krasna kao što je moja draga,

niti potok,

niti rijeka.


Sve livade niti šume nisu dragoj do koljena,

nit Danica zvijezda nije; 

nije nebo,

nisu mora.


Nit planine, nit ravnice;

nit jaganjci, nit pašnjaci u proljeće kad ih kite bijela stada.

Nije lijepa ni molitva;

niti crkva, niti zvona,

niti imam, nit džamija u Stambolu nije lijepa − kao što je draga moja.


Na lomači


K'o prognani nekrst, zbog razvrata i bluda,

na mojoj lomači zazivam ti ime,

i dok vatre pakla pale bolno tijelo,

tješi me toplina zime koja ljubi.


Lakše je gorjeti na lomači, plamom,

nego u tvoje oči pogledati,

grijeh dušu moju u pepeo žeže,

a čežnja za tobom samo srce − ubi.


Lako, teže, i još teže


Lako je u pjesmu utkati zvjezdano nebo,

ali je teško ispod tog neba koračati, tako malešan, 

i tako beznačajan.

Lako je pjevati pjesmu jednoj jedinoj ženi,

teško je kad te ona zaboravi;

a još teže je pjevati pjesmu,

ženi koja te mrzi.


četvrtak, 15. rujna 2022.

Pastirske kronike





Pjevat ću ti


Pjevat ću ti daljinama, preko šuma, preko mora;

da ti suzi oku branim,

da te pjesmom cvijete prosim.


Pjevat ću ti kao zvijezde kad pjevaju vedroj noći;

čas  k'o potok niz planinu,

čas  k'o slavuj u sljepoći.


Pastirske kronike u šest slika

/upisane simbolima na stećcima Zelengore/


Vi koji davno odoste s Videž Glave,

vi što tako konačno nestadoste.


Vi koji jednom bijaste tu, 

što na druge svjetove bijela stada izjaviste?


Pusta su stara ognjišta u kamenim kolibama,

gdje obnoć uz vatre pastirsko kolo kolaste.


Pusti su izvori gdje ste se umivali,

hladna je voda vaša lica zaboravila.


Ubrao sam stručak za spomen,

nježnoga gorskog cmilja, što kiti vaše grobove.


Slušao sam minule ljubavi kako vas o sutonima prizivaju,

ali vaši vas čuvari njima nikad ne puštaju.


Hanumica


Kud baš u sutonu dana, u pratnji starijeg brata ti stiže na Mejdan,

s pastirima kad bacah kamen − s ramena;

i kud se toliko osramotih bosonog − i nikakav...

I zašto ti u raskopčanoj džečermici prošeta livadom − baš tad,

srce mi rani moje,

tvoje lijepo lice, 

tvoje lice.


Srce mi rani moje,

tvoje lijepo lice,

tvoje lice,

i miris pelina u kosi − pamet mi popi lijepa djevojko...

O,

s koje si planete stigla na našu goru, kćeri staroga Ismeta;

u svilenoj džečermici što bijaše,

šarenih dimija uvučenih u mavene soknice...

K´o zift crnim pletenicama omotane glave...

Ruku zađenutih za pojas, aman ljudi, aman tobe jarabi − dina ti kaži.


O,

s koje si planete stigla na našu goru − nekrstu,

baš kad sam kamen s ramena htio hitnuti − pa nikad manje...

Kao sjenica bez jednog krila, hroma je ljepotica kroz cvijeće planinsko posrtala,

hrabro mjereći šarenom maramom našu daljinu izbačaja, 

sve od crte u travi pa do ljeskovih ciljeva...


Zašto nas Bože spajaš − pa razdvajaš?

Zašto nam srca tada toliko igraše u njedrima − iskočiti k'o da kane?

Reci nam zašto nas iznevjeri, pa da se možemo oprostiti sa svjetovima;

sa svjetovima naše sreće,

i sa svjetovima naše tuge.


Hiljadu bolova  hiljadu cvjetova sevdaha


Mille je'no, dabili mille. Nisam te zaboravio, samo sam bolan, ukabuli to...

Tako si mi blizu duše, 

mladost bih tvoju blagoslovio - da te nađoh,

privukao te blizu njedara.

Za svaku bol što ti iz našega zavičaja zadadoše,

ja ti pišem po jednu pjesmu. 

Hiljadu bolova – hiljadu cvjetova sevdaha!

Ne dam ja nikome svoje Nure.

Mille je'no, dabili mille, bosanska princezo  dabili je'na,

živjela mi, sultanijo moja divna.





petak, 2. rujna 2022.

Kod starog Arapina





Pjesma za alčak obrvice


Ah, za sunce bih zlatno napisao poubavu pjesmu,

ili za jasnu mjesečinu,

lakše nego za njene alčak obrvice.

Lakše nego za njene puste milijanke,

gospodske ruke dvije i pametne usne, 

medom zameđene, da me slude.


Tako sam nejak, 

pjesnik sam s falinkom,

memenom dušom i vječnom besom;

besom na vjernost,

besom na grljenje,

i na milovanje njena lica.


Kod starog Arapina


Nasuprot ljubavi, 

sjedio sam za malešnim stolićem u Fontani.

Milina njenih pametnih riječi razlijevala mi se po njedrima kao stari rum.

Sav sam svijet zaboravio,

jezik mi zanijemio, udovi se ukočili od tolike ljepote.


Oči su meni sirotanu oslijepile, 

uši ogluhnule.

Jedna ruka lomila je glasno prste druge ruke, 

znoj me oblio hladan.

Mislio sam da ću umrijeti drhteći, dok sam čekao toplo mlijeko i med što ga je ona za nas dvoje naručila kod starog Arapina.


Ljubav je otišla


Ljubav je otišla daljinama.

Uzalud se udarao u razderana prsa,

ljubav je otišla daljinama.


A kad je svanulo jutro


A kad je svanulo jutro, 

umorena od slatke čežnje,

duša mu se ušuškala dublje u njedra.


Pjesme pune miline


Pjevala je pjesme pune miline

kad se sjetila njegova šaputanja.


Potjera


A kad je na nebo izišla Sjevernjača,

i moja je potjera u glasnom žamoru istrčala, 

iz mračna sokaka na Mosallu.

Rukom su pokazivali na ranjenu spodobu u zelenom mantilu.

Spodobu orošena čela, 

s upaljenim vulkanom u njedrima,

i planinskim jezerom u očima.


Mjesečarka


A kad je pala noć, ona je zaplesala tango sa zvijezdama.

Svoju ljepotu i ljupkost ogrnula je prozirnim velom. 

Koračala je po krovovima, slušajući nebesku glazbu.


Tunika


O njenoj zelenoj tunici na ljame toliko su pisali pjesnici,

da nemam više šta kazati, nego da je bila topla, 

topla kao njena duša.


Radost


Na licu je blistala radost,

nadajući se našoj ljubavi, njena duša je slavila.


Dodir


Neki put je imala tihi dodir,

a neki put me malo bocnula u rebra, svojim divnim laktom.







nedjelja, 21. kolovoza 2022.

Mellesa







Ružin cvat


Ah,

davno bijaše,

kad naša dva srca u ljubavi cvjetaše.

Mirišem ruže u mome vrtu.

Zalijevam ih, one cvjetaju,

ali moje srce ne cvjeta.


Slatko milovanje


Zanijelo me slatko milovanje.

Kao rijeka niz maticu,

odnese me ljubav njena.


Blistavi sjaj


Sunce mi je napunilo oči blistavim sjajem.

Tihi šapat njen napunio je moju dušu ljubavnim činima.


Uzdisanje


A od svih djevojaka ona bijaše najdraža.

Ona je najljepše vezala svilene pojaseve o pasu,

a uzdisala je − najtiše. 


Darovanje


Mene je moja draga darovala,

u srce mi ulila pjesmu.


Naušnice


Nije rubina sjaj ni blizu bljeska očiju njenih.


Neugašen


Iako mi noćas ne miluješ lice, ja ti pjevam pjesmu ljubavnu.

Gorim u čežnji − neugašen,

a evo već sviće jutro.


Grijeh li je


Grijeh li je što vjetrić pirnu s grana,

ili što njedara tako blizu, 

lice mi bijaše,

njenih.


Poslušaj, draga


Poslušaj, draga, moju samotnu pjesmu,

što je pjevam u tvoju čast.


Zagrljene


Prepadnuti od sivih sjenki,

mi smo u zavjetrini samo malo šaputali.

Naše su se duše mirile,

tješile se, 

zagrljene.


Mellesa


Tiho je, 

tiho Mellesa zaječala kad sam je dodirnuo,

a na nebu se upališe grozdovi.


Čežnja


Poput plavičaste omaglice, 

u ranu zoru je moje biće pritisnula čežnja.

Suza mi se zaledila u očima, 

a silna mi tuga srce ukrala iz grudi.


Pisma


Moje pjesme nisu mudre riječi 

raspoređene kao ešaloni vojske na bojnome polju.

Moje pjesme su pisma;

od moga srca, 

njenom srcu.


Ruke


Bijelo, bijelo!

Toplo, toplo!

Objeručke rašireno!

Na licu se, 

u njedrima, 

obadvije zaklinjale,

oko vrata zagrlile.


Osveta kaldrmi


Ti u njenu sitnu iskoraku bludiš, grijeh tvoj moje oko vidi.

Ne gledaj u ono što ne smiješ vidjeti!

Raskopat ću ploče tvoje,

vode ću ti navratiti - niz mahalu da te nose.


Velika sreća


Koliko bi ti meni sreće donijela da te imam, 

kad mi ovoliko donese - kad te nemam!

Kaži mi, 

reci ljubavi moja?


Vrati mi moje krpice


Vrati mi moje krpice! 

Vrati mi one plavkaste, i malo turumčaste.

Odnesi tvoje lijepo lice, meni ostavi samo osmijeh.

Onaj koji nikako ne mogu zaboravljati.



Stavi me kao znak na srce, uspomeno davna


Danas su prvakinje u Londonu bacale disk. 

Svi u našem sokaku su urlali od zadovoljstva što ga naša sugrađanka tako daleko izbacuje, svaki put sve više i više.

Ja sam gledao kako svaka djevojka ulazi u kružni prostor, priprema se za izbačaj, baci disk. 

Disk leti daleko a u njihovim se očima ogleda sreća i trijumf.


Samo je ona bacala nejako. Iz pokušaja u pokušaj svaki put manje. Gledala je tužno u disk, 

pa u svoje prste, pa u daleku crtu na horizontu, crtu što predstavlja doseg onih najmoćnijih.


Ja sam se ushićeno pomolio Bogu da ga baci što dalje. 

Ostalo je još samo njeno bacanje. 


Moja miljenica je ušla u prostor ograđen rešetkama. 

Samo jedan mali kut od tridesetak stupnjeva bio je određen za smjer izbačaja diska.

Odbacila je veliki ručnik za brisanje lica. 

U asfaltiranom krugu omeđenom travom, kao jedini nepokošen cvijet, 

s teškim diskom u rukama, 

ostala je samo ona. 


Plavu kosu zavezala je u mirisnu punđu na tjemenu. 

Njene divne oči gledale su prema horizontu. Lijepo lice joj se presijavalo u sutonu. 

Kad bih mogao ispružio bih ruke i sam bacio disk – daleko, najdalje. 

Kao da je osjetila da je gledam nasmiješila se moja davna uspomena.


Masa ljudi na stadionu nije u tome trenu gledala nju. 

Svi su gledali startanje maratonki. Uz pucanj startnog pištolja poletjeli su golubovi s krovova… 


Prvo joj se zarotirala divna plava kosa. 

U okretu je visoko podigla lijepo lice.

U krugu čeličnog kaveza sve se brže i brže okretalo, kao čigra, tijelo divne žene. 

U desnoj ruci je čvrsto stegnula disk, a onda ga hitnula svom snagom naprijed. 


Tijelo se trznulo za diskom, a onda se polukružno savilo, sklupčalo se, 

izvilo se u suprotnu stranu i vratilo po propisu u krug kaveza.


Disk je zazviždao pulsirajući u zraku. Izbačen pod idealnim kutom, 

rotirao se i jurio daleko, daleko!

U meni je toga trena stotinu tisuća duša zaurlalo. 

Sve te duše molile su Boga da joj disk odleti što dalje.


Njene usne su uzviknule iz sve snage, radi olakšanja izbačaja. Oči su pogledale u pravcu diska, 

a ruke su se još jednom podigle navodeći ga daljinom.

Podizala je i podizala male prstiće ispred očiju da bi ga još održala u zraku. 

Gledala je kroz njih kao da proriče sretnu sudbinu. 

Na usnama se pojavio prvo blag, a onda sve sretniji osmijeh. 

U širom otvorenim očima je planula velika sreća!


Disk je rotirajući zviždao velikim stadionom. 

Letio je prema crvenoj crti na samome kraju dosega, ne gubeći visinu.

Dojurio je još se okrećući oko svoje ose, vreo od izbačaja i topline njenih ruku, 

zabio se u travu blizu rekordne crte. Srebrena medalja je bila osigurana!


Sreća na lijepom licu se nasmiješila kao u dane ljubavi divne.

I na mome licu se pojavio osmijeh gledajući plavokosu ljepoticu kako juri stadionom, 

noseći zastavu Australije. 

Dok su joj ljudi u znak podrške klicali, moje srce gorjelo je već zaboravljenom srećom. 


Zaboravljena ljubav


Susreli smo se u aleji starih cedrova.

Kroz drvored je prolazila, prema mostovima Aheronta,

a ja sam se skrivao iza staroga stabla.

Drhtao sam kao prut, zato što se nisam mogao sjetiti:

Od kuda poznajem ovu ženu?”


Hermo


U san mi došao Hermo, da me odvede u taman svijet.

U Hadu su dani kratki, 

samo jednu svjetlosnu zraku nude,

a sve drugo su noći.


Nemaš u svojim očima dobrote,

nemaš u svome srcu pjesme;

zato te odvodim u daljine,

da te oslobodim tuge − kad ne umiješ suncu da se diviš!”

„ Kod mene će ti biti lijepo,

kod mene su obale Aheronta, pune lotosova cvijeta, 

cvijeta na koji nikada nije pala kapljica rose, 

niti je svjetlost sunca zablistala!”


Njene su oči ljepše


Njene su oči ljepše od perunike,

što je nebeski dan plavom svjetlošću puni.



Ona je bila


Ona je bila mlada djevojka, 

nedužna i bezazlena, 

poput djeteta.


Kako je 


Kako je, od svih ljudi koje upoznah, 

jedino ona zaboravila mene?


Napredak


Kad bijah petogodišnji dječak, 

već sam znao čuvati u planini veliko stado.


Sa deset godina sam znao velike volove uhvatiti u jaram, 

i dovući iz šume jelovu gredu.


Sa dvanaest godina znao sam se diviti, 

mirisu žene.


Ako je vidiš


Ako je vidiš − pozdravi je.

Reci joj da joj želim veliku radost,

Ali ne kaži od koga je pozdrav.


Kamena duša


Nemoj ni ti - kad ona više neće.

Okani se neuzvraćene ljubavi. 

Ne prosipaj suze putovima dugačkim.

Gori!

Gori jače od vatre, 

od leda budi hladniji.

Uporno podnesi bol,

odrveni poput staroga hrasta.

Okameni dušu svoju, kamenom samotnim!


Zar ja mogu


Zar ja mogu zaboraviti drhtaj koljena tvoga,

šapat mjeseca, 

i sunca blagorodnog sjaj.

Zar se ja mogu odreći mirisnog cvijeta,

i livade zelene ispod dalekih zvijezda.

To si ti meni bila, 

i to si ti meni cvijete.

Zar ja mogu zaboraviti divnoga lica čar.


Kad me ne bude


Kad mene više ne bude na ovome svijetu,

netko će možda pročitati ovu pjesmu.


Barem još jednom


O, neka se barem još jednom smire moje oči,

na njenom lijepom licu.


Ljepša od zvijezde


Od sjaja prve, blistave večernje zvijezde,

ljepša je samo ona.


Nema ljepše od Hišmaelle


Da sam dugo, dugo hodio svijetom kroz vjekove,

ne bih našao ljubavi ljepše od Hišmaelle.


Usne u mraku


Usne u mraku šapuću pjesmu divnu.


Poziv Mnasidi


Dođi,

o na Mosallu mi opet dođi,

da se volimo - ako još postojiš;

Procvali su svi bagremovi, 

glasovi anđeoski šuškaju u predvečerju,

dođi mi Mnasida, kradom - cvijete.



Suzice


Suze na mome licu znače drugo agregatno stanje,

suzice na njenom licu znače,

tugu moje duše.


Nedostojan


Nedostojan njene ljubavi previjam moje ljute rane,

i pamtim njene nade.


Najmilije


Vi kažete da je sunce najtoplije,

da je mjesečina najnježnija, a zvijezde najmilije.

Meni su najtoplija njena njedra,

najnježniji su njeni dodiri, a najmilije mi je njeno lice.


Boemi


Nas dvoje smo bili boemi. 

Bojali smo se svake sjenke.


Grešnica


Ako je grešnica Marija,

onda je i ona.


Plava zvijezda


Ničemu ja nisam naučio plavu zvijezdu,

osim tugovanju.


U paklu


Zar niste čuli da je voljenje grijeh,

i grljenje da je grijeh, 

a milovanje da vodi u džehennem.


Stari Arapi


Od mrtvih starih arapskih pjesnika,

više sam volio samo lijepu Hišmaellu.


Djevojačko kolo


Na starom gumnu, u noći srebrene mjesečine,

lijepe djevojke su u krugu igrale djevojačko gluho kolo.


Svilene dimije su im šuškale,

zlatne ogre zveckale,

a bludna njedra se bibala.


Zgažena trava mirisala je, a nježni zumbuli od ljepote umirali; 

Ali,

ti plavi izdanci cvjetni - o ponoći,

kud su njihove papuče pogazile;

nanovo iznikoše.

istaknuti

Zora jasna nije krasna

  U šumi Jutros me šumska vjeverica potjerala ispod stabla divljeg oraha,  kad sam htio da koji probam. Bunila se i njurgala s visine.  Nako...