srijeda, 13. listopada 2021.

Kajanje i stare vjetrenjače

 

  

Plašim se    

 

Još bih umio voljeti nju

ali se plašim da ona više neće htjeti mene,

zato se pretvaram

da je ne volim...

Sve čekajući šta će ona prva učiniti

 

Mislim se:

dockan učenja,

dockan milovanja…

 

Ah,

plašim se evo,

neće ona umjeti voljeti mene.

Neće znati kuda idu ruke,

kuda usne,

a kuda oči…

Zato se pretvaram da je više ne ljubim,

sve čekajući da mi kaže:

„Nije kasno,

taman je sad!“

 

Sve to čekam:

I kad će ona opet ljubiti mene,

i kad me zaboravljati više…

I pretvaram se evo -

da je već ne ljubim…








Kajanje i stare vjetrenjač

 

Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli

ne bih tvoje lice milovao divno.

Ah,

da ja znadoh kako tvoja rijeka teče

planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,

ogradio bih ti polja nemilice.

 

Pustinju Rub' al Khali bih po cvijetu brižno posipao,

sve dinu do dine;

suša da zavlada vrtovima rajskim,

dervišku bi halju pleći prigrlile

pa neka mi sude smijavice nježne,

pa neka mi sude tvoje usne, draga.

 

Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže

nebom bih oblak kišan dozivao

da ti po pustarama potopim čardake,

aman,  aman,

pa bi zaplakale vodenice stare, što ti oči mame.

Aman, aman, aman, aman…

 

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže,

ah, Irem,

ja bih se uz tebe na vrijeme privio,

umro bih sa gradom dok su cvale ruže.

Da ja znadoh, draga, kako ljubav tvoja boli

pred kućicom bih ti pjesme ostavio

da ih noć raznese kud ne sviću zore.

 

Ah!

Zašto mi primače lice usni blizu?

Možda bih na nebu plavom oči odmorio,

u moru hladnome utopio tugu?

Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore,

aman, aman,

pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.

Aman, aman, aman, aman.






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Kajanje i stare vjetrenjače

      Plašim se       Još bih umio voljeti nju ali se plašim da ona više ne ć e htjeti mene, zato se pretvaram da je ne volim... Sve čekaju ...