Plašim
se
Još bih umio voljeti nju
ali se plašim da ona više neće htjeti mene,
zato se pretvaram
da je ne volim...
Sve čekajući šta
će
ona prva učiniti…
Mislim se:
dockan učenja,
dockan milovanja…
Ah,
plašim se evo,
neće ona umjeti voljeti
mene.
Neće znati kuda idu
ruke,
kuda usne,
a kuda oči…
Zato se pretvaram da je više ne ljubim,
sve čekajući da mi kaže:
„Nije kasno,
taman je sad!“
Sve to čekam:
I kad će ona opet ljubiti
mene,
i kad me zaboravljati više…
I pretvaram se evo -
da je već ne ljubim…
Kajanje i stare vjetrenjače
Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli
ne bih tvoje lice milovao divno.
Ah,
da ja znadoh kako tvoja rijeka teče
planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,
ogradio bih ti polja nemilice.
Pustinju Rub' al Khali bih po cvijetu brižno
posipao,
sve dinu do dine;
suša da zavlada vrtovima rajskim,
dervišku bi halju pleći prigrlile
pa neka mi sude smijavice nježne,
pa neka mi sude tvoje usne, draga.
Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže
nebom bih oblak kišan dozivao
da ti po pustarama potopim čardake,
aman,
aman,
pa bi zaplakale vodenice stare, što ti oči
mame.
Aman, aman, aman, aman…
Da ja znadoh koliko tvoja nježnost
veže,
ah, Irem,
ja bih se uz tebe na vrijeme privio,
umro bih sa gradom dok su cvale ruže.
Da ja znadoh, draga, kako ljubav tvoja boli
pred kućicom bih ti pjesme
ostavio
da ih noć raznese kud ne sviću zore.
Ah!
Zašto mi primače lice usni blizu?
Možda bih na nebu
plavom oči odmorio,
u moru hladnome utopio tugu?
Umjesto što plačem
dok ne zgasnu zore,
aman, aman,
pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.
Aman, aman, aman, aman.
