nedjelja, 26. rujna 2021.

Suze i pjesme

 


  

Gavranovi

 

Zašto se njišete na visokim jelama, zloslutne ptice,

za vas slijepih očiju, bisera nije.

Za vašu gozbu potražite u nizinama – trnjine ljute,

i ne nudite meni napjeve vaše.

Ne prelijećite klanac – na smjene;

i ne jedrite nebom zlokobno,

križevi crni.

 

Ne sazivajte se porukama tajnim – hitri dželati.

Dogovor vranih gavranova za mene – danas ne važi;

Ne gačite planinom, ja još njome hodim,

ranjen, pa ipak vaše kancone prezreti znadem;

Nema za vaše sjekire oštre, zelenih očiju ni zalogaja,

za vas ničega moga – danas nije.

 






Da te vidim

 

Pucaju nejake tetive od prisilna rada na čeličnoj grdosiji.

Još malo pa će kula babilonska biti gotova.

Je li moguće da je to sve načinio jedan čovjek?

Ljepše je i ovako, nego da je drugačije.

Znoj na licu mi nekako zamjenjuje suzu,

a teško disanje – uzdisanje.

Žmirenje na visini mi zamjenjuje gledanje niz ulicu.

Da te vidim.

Da se obradujem.







Suze i pjesme

 

Zajedljiv pogled svud ga prati,

i dušu sjetnu truje,

a daleko su noćas oči što plamte od sreće – gore…

Tamno je nebo palo,

nestale zvijezde, hude,

skrio se za goru mjesec,

i moli ilahije.

 

U zemlju progonstva njenog – njegovu protjeraše sreću,

u zemlju progonstva njenog, sve suze, i pjesme, brode,

njen pogled svaki čas padne, i želje padaju puste,

na polja tulipana žutih,

zelenu šaš,

i vode.

 

Ali njegovoga lica u vodi nije – u šumi dane gubi,

ali daleko je sunce – i jedna topla zima…

Kud je milovala ruka – teku suze,

u njedrima umire uzdah,

i nada umire svaka.




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Kajanje i stare vjetrenjače

      Plašim se       Još bih umio voljeti nju ali se plašim da ona više ne ć e htjeti mene, zato se pretvaram da je ne volim... Sve čekaju ...