/Jesenjinu/
Mladi
se mjesec smiješi s visina,
prosipa
nježnost na vrbik stari;
zaljuljala
se u kaplji rose Rusija Majka
na
paučini,
nad
starom rijekom, pa štuku mami.
Pričini
joj se da iskra bljesnu –
žutooka na slapu ikri,
pa
se iz vira na blago baci…
pričini
joj se u pomrčini,
igraju
polke Kozački duhovi,
u
gustoj šaši.
Tiho
se dolinom rijeka mreška
a
preko neba igraju ati,
lisica
iz stepe doziva mlade
na
šljuku debelu u paprati.
Sneginjo;
kako se noćas
biserne suze
na
nisku nižu, kao poljem svati.
Sneginjo;
kako se čežnja privija srcu,
a
neposlušna se kosa pod brezom zlati.
/Mjesečeve duge/
Opčinjena
duša mirisnog jasmina
rastakala
tugu u zvjezdanoj noći,
negdje
na osami
njena
topla ruka
zaprosila
nježnost u njedrima drugim.
Cijele
noći ključar mjesečinu
krade,
ušuškava
zrake u baule male,
umjesto
marame,
oko
njenog struka
mjesečeve
duge čežnju izatkale.
/Tiha rijeka/
Zoro,
zoro što je skrivaš;
što
je jutrom ne premamiš, tami gustoj –
kad
san mine?,
odnese
mi nadu pustu, kao turci plijen ratni
na
konjima kad odnesu,
halačući niz doline.
Sanče,
sanče što je skrivaš od mog oka,
pod
jastukom – dok se budim iz dubine?,
ostade
mi pjesma mala;
započeta,
nerečena,
s druge
strane tihe rijeke.