Tromostovlje

 

/Jesenjinu/

 

Mladi se mjesec  smiješi s visina,

prosipa nježnost na  vrbik stari;

zaljuljala se  u kaplji rose Rusija Majka

na paučini,

nad starom rijekom, pa štuku mami.

 

Pričini joj se da iskra bljesnu –

žutooka  na slapu ikri,

pa se iz vira na blago baci…

pričini joj se u pomrčini,

igraju polke Kozački duhovi,

u gustoj šaši.

 

Tiho se dolinom rijeka mreška

a preko neba igraju ati,

lisica iz stepe doziva mlade

na šljuku debelu u paprati.

 

Sneginjo; kako  se noćas biserne suze

na nisku  nižu, kao poljem svati.

Sneginjo; kako se čežnja privija srcu,

a neposlušna se kosa  pod brezom zlati.

 

/Mjesečeve duge/

 

Opčinjena duša mirisnog jasmina

rastakala tugu u zvjezdanoj noći,

negdje na osami

njena topla ruka

zaprosila nježnost u njedrima drugim.

 

Cijele noći ključar mjesečinu krade,

ušuškava zrake u baule male,

umjesto marame,

oko njenog struka

mjesečeve duge čežnju izatkale.

 

/Tiha rijeka/

 

Zoro, zoro što je skrivaš;

što je jutrom ne premamiš, tami gustoj –

kad san mine?,

odnese mi nadu pustu, kao turci plijen ratni

na konjima kad odnesu,

halačući niz doline.

 

Sanče, sanče što je skrivaš od mog oka,

pod jastukom – dok se budim iz dubine?,

ostade mi pjesma mala;

započeta,

nerečena,

s druge strane tihe rijeke.

Malo mi je

Duhovni život

 

Imam i ja svoj duhovni život.

Blijed sam kao duh.

Hodam kao duh.

Govorim kao duh.

Moje misli opsjedaju duhovi minulih pjesnika.

Moje pjesme pišem duhu.

Koga ja ljubim? – Duha?

Nemoj me zanijekati

 

Hoće li jednom srce onoga koji zaboraviti ne umije,

zanijekati onu koju ljubi?

Hoće li duša onoga koji ne zaniječe,

sa sobom odnijeti onu koju srce ljubi.

Balkanika

 

Pogledaj. Što si mi učinio?

Imao sam moju zemlje – ali Ti mi moju zemlju uze.

Imao sam moju ljubav – ali ti mi moju ljubav uze.

Zar ja moram čitav život plakati za jednom zemljom,

i za jednom ženom.

I ja ti se molim – pokorno.

I  ja ti se zahvaljujem – pokorno.

Zar ja moram čitav život čekati zemlju,

i ženu koju duša želi?

 Rijeka ljubavi

 

Rastem bez prestanka, uokolo,

kao lopoč sisam, sav u njenu rijeku ljubavi ogrezao.

Ah,

da mi je znati: Kako li je ime onome žutome cvijetu?

Onome što ga jesenas branih od naleta sjeverca,

sve oslanjajući mu grudi bliže – njemu nejaku.

Kad su ono nebom preletjeli ždrali.

Malo mi je

 

Meni je malo pjesma,

malo mi je livada

i mjesečina.

Meni su malo ptice,

duša će mi za njom uvenuti.

Za njenim licem.

I za njenom dobrotom.

Miris ljubavi

 

Ah,

Bože moj, koga se ja ne odrekoh,

ti koji me pogromi, i koji se odreče mene – kaži:

Može li tako;

može li tako jako cvijet iz vrta mojega,

ličiti mome cvijetu? Je li to grijeh po zakonu cvijeća?

Ah,

Bože moj. Zar može tako nemoćna, i tako nevina nježnost

mirisati poput ljubavi moje?