srijeda, 30. lipnja 2021.

Bijele zastave

Snježne mahale

 

Iz duboka svemira moja rana stiže

što me obranila tolikom ljepotom;

Sunce,

sunce mi je malo,

i đerđef od mjesečine,

za moju tugu – njene grudi dajte.

 

I zlaćane kose – milovanje moje,

I džennetske čari

i šejtanske moći;

O,

uzdisati s večeri do zore,

hoće li mahale zatrpane znati,

kao što su znale u noćima snježnim?







Lice poezije

 

Dok sunce po livadama budi novi život,

njegovo se čelo rosi hladnim znojem.

Uzalud ga pipa i potura mu mahramu,

žut je k'o papratka,

svo jutro iščekuje da dođe to što treba da mu bude.

 

Htio bi izgovoriti njeno ime, ali sad se plaši i prirode,

a nekamoli radoznala pogleda slučajnih prolaznika.

Jezik mu odrvenio;

a lice poezije izblijedjelo,

kao da je od mrtva kamena isklesano.

 

Njen osmijeh mu šećer-mehlem čini.

Njen davni dodir još dušu grije.

U grudima bolesnim se joguni zadnji prkos,

ali glas je više ne doziva,

kao da se plaši ljubavi – predaje se.










Bajramska

 

Ne pišite u plavo, suze plavo liju,

osušile se – pa me oslijepile;

i još više ima al' riječi takve nije

koja bi sljepoću moju opisala,

što me je spopala gledajući nebo

da vidim kako mi se nevjestica plava

iza Oriona šeće s melekima.

 

Jer njeno je nebo moja ilahija,

jer njeno je nebo kuća od dženneta;

nemir,

nemir dušu u sutonu ljulja

kuda je božja ruka milovala;

po sredini srca, gdje mi pjesma spava,

kad je ono topla zima zimovala – medom i šećerom

tuga tugovala.







Molba

 

Ako nosiš besu za osvetu,

i muku mojoj – i njenoj duši, ako još snuješ;

poželi samo da nam svi dani u ljubavi teku.

I vječnu poeziju nam daruj.

Ako želiš muke duši, poželi nam nježnost vječnu.

Ljubav i pjesma njena da se kao mavena pavinka pletu oko moga srca.

Ako nosiš besu za osvetu, poželi mi da je zaboraviti ne umjednem,

da je još ljubiti htjednem,

i da je sanjati ne prestanem – moju nježnu ljubav.

 

 

Maksumi

 

Mišljah da su najljepši pašnjaci

koji su nas u planini odnjihali;

Ali su od pašnjaka ljepši slijepci

što su Mosallom koračali;

Al', ljepši i od slijepih bijahu stolići u Fontani,

koji su uzdisati znali.







Bijele zastave

 

Šapuću li tiho jorgovani, ili umiru čestice ljubavi?

Srce ti leleče,

ili um slavi moje bijele zastave?

Dok nebesa nude drevni pir,

zemlja oplakuje ljepotu.

Budna si – ili još sanjaš milovanje?





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Bijele zastave

Snježne mahale   Iz duboka svemira moja rana stiže što me obranila tolikom ljepotom; Sunce, sunce mi je malo, i đ er đ ef od mjesečine, za m...