Poštar i bagremov cvijet
Ne ljubim joj lice medno – otoj ženi u dolami,
zato što je svilenu maramu opasala oko pojasa,
pa prkosi svemu svijetu.
Ne! – Nego što je pod bagremom tutnula pismo
u svoju malešnu torbicu.
Ne ljubim ja bagremove zato što mirišu na mjesečini,
i što mame melečke muride po Mosalli.
Ne ljubim ih.
Ne! – Nego zato što je ispod rascvjetalih bagremova
protrčao poštar.
Ne ljubim ja poštara zato što je ispod bagremova cvijeta
minuo u noć – dozivajući svoga psa.
Ne ljubim ga.
Ne! – Nego što će
mi poštar sutra donijeti pismo
iz njene malešne torbice.
Snježne mahale
Iz duboka svemira moja rana stiže
što me obranila tolikom ljepotom;
Sunce,
sunce mi je malo,
i đerđef od mjesečine,
za moju tugu – njene grudi dajte.
I zlaćane
kose – milovanje moje,
I džennetske čari
i šejtanske moći;
O,
uzdisati s večeri do zore,
hoće
li mahale zatrpane znati,
kao što su znale u noćima
snježnim?
Lice poezije
Dok sunce po livadama budi novi život,
njegovo se čelo rosi hladnim znojem.
Uzalud ga pipa i potura mu mahramu,
žut je k'o papratka,
svo jutro iščekuje da dođe
to što treba da mu bude.
Htio bi izgovoriti njeno ime, ali sad se plaši i
prirode,
a nekamoli radoznala pogleda slučajnih prolaznika.
Jezik mu odrvenio;
a lice poezije izblijedjelo,
kao da je od mrtva kamena isklesano.
Njen osmijeh mu šećer-mehlem
čini.
Njen davni dodir još dušu grije.
U grudima bolesnim se joguni zadnji prkos,
ali glas je više ne doziva,
kao da se plaši ljubavi – predaje se.
Bajramska
Ne pišite u plavo, suze plavo liju,
osušile se – pa me oslijepile;
i još više ima al' riječi takve nije
koja bi sljepoću
moju opisala,
što me je spopala gledajući
nebo
da vidim kako mi se nevjestica plava
iza Oriona šeće s
melekima.
Jer njeno je nebo moja ilahija,
jer njeno je nebo kuća
od dženneta;
nemir,
nemir dušu u sutonu ljulja
kuda je božja ruka milovala;
po sredini srca, gdje mi pjesma spava,
kad je ono topla zima zimovala – medom i šećerom
tuga tugovala.
Molba
Ako nosiš besu za osvetu,
i muku mojoj – i njenoj duši, ako još snuješ;
poželi samo da nam svi dani u ljubavi teku.
I vječnu poeziju nam daruj.
Ako želiš muke duši, poželi nam nježnost vječnu.
Ljubav i pjesma njena da se kao mavena pavinka pletu oko moga srca.
Ako nosiš besu za osvetu, poželi mi da je zaboraviti ne umjednem,
da je još ljubiti htjednem,
i da je sanjati ne prestanem – moju nježnu ljubav.
Maksumi
Mišljah da su najljepši pašnjaci
koji su nas u planini odnjihali;
Ali su od pašnjaka ljepši slijepci
što su Mosallom koračali;
Al', ljepši i od slijepih bijahu stolići u
Fontani,
koji su uzdisati znali.
Bijele zastave
Šapuću
li tiho jorgovani, ili umiru čestice ljubavi?
Srce ti leleče,
ili um slavi moje bijele zastave?
Dok nebesa nude drevni pir,
zemlja oplakuje ljepotu.
Budna si – ili još sanjaš milovanje?
