srijeda, 10. ožujka 2021.

Kad već sunce sija



Haber Umetaljka

 

Mjesec je žut već naginjao preko Krendaljke kad sam tvoju

završio pjesmu.

Da sam znao da ćeš otići s drugim, ne bih je ni započinjao.

Sve bih listove u tami Čikailove Pećine sahranio.

Na mladim bukovim stablima urezivao sam nožićem tvoje ime.

Da sam znao da ćeš otići daljinama,

popeo bih se u njihove visoke krošnje.

Da te bolje vidim, kako zastajkuješ.

I okrećeš se prema Haber Umetaljci.

Kako po licu prošarica šara.

Sve od suze čemernice i smijavica divnih izatkana.

Ne može vrijeme izbrisati dodire.

Niti može zakletva poništiti kletvu.

Zbog ljubavi koja cvjeta u njedrima bosonogog stvora,

baci još jedan pogled prema Haber Umetaljci. 







Na urvini

 

Jutros mali cvrčci slavili – u vrijesku,

uz kaplju rose se, sa zlatnim suncem – spoje;

O, lijepo li su cvrčali –  u bljesku,

ah,

ljepše li smo slušali – nas dvoje.

 

Na urvini nam se, med sa usne –  topi,

drhte amuleti, u preši – zapleteni;

Mirisni nektar u slast leptir – popi,

o, ljubavi,

pruži ruke meni.







Pjevajte mi poljane cvjetne

 

 

Pjevajte mi poljane cvjetne – ne plačite o sutonima,

ne može moje srce do voljeti onu najdražu,

i onu najljepšu samo umije…,

na plavu svijetu rashodanu,

ljubav moja štono jedina je;

zvijezda moja,

mjesec,

i mjesečina moja što je.

 

Onu nježnu košutu ljubi srce moje – hudo,

onu što miriše poput ljetne večeri na livadama cvjetnim,

štono gleda moje lice,

a pjesmu joj duša kiti,

pjesmu koja pjeva o našoj ljubavi.

 

Ne puši mirisni vjetre po poljanama uzdisaja,

ne mami mi ljubav iz njedara,

smijavice njene moja su domovina,

a kose moji narodi.

 

Prolazim kaldrmom i šapućem,

klanjam se jutru,

i večeri,

daljine puste proklinjem,

što mi popiše sreću

onu koja mi u njedrima izniče.







Onda kad sam imao nju

 

Ah,

onda kad sam imao nju…

Zlatan li sam život živio.

Moje pjesme tekle su same od sebe;

kao vode planinskih vrela,

kao slatko vino u mejhani.

 

Kad sam izgubio nju,

kao da sam smrt dočekao.

Moje pjesme klele su me i proklinjale,

Uzdisale, onemoćale;

izdajice za njom tugovale.

 

Otišla je sa svojim mačevima i strijelama.

Otišla je i odnijela tuniku na ljame,

i smijavice divne.

Pobjedonosno je koračala niz mahalu,

niz kaldrmu na kojoj se još nisu osušile,

moje suze.

 

I da mi daju novi život,

i u tom životu novu ljubav jednako lijepu,

ja je poželjeti ne bih umio;

ja je umio ne bih voljeti,

milovati kad bagremi procvjetaju. 






 Putuj sa zvijezdama

 

Putuj sa zvijezdama niz brzotok bajni

što prolazi nebom,

za ljetnih vedrina;

obraduj visine migom smijavica,

njiši se k'o sremza, divna,

rascvjetana.

 

Putuj sa zvijezdama,

da mi oči sjetne

ne klonu u travu kad utjehe nije;

osvijetli s visina svijet nemoćnika,

vječna mu pamjat,

luda, zaigrana.

 

Putuj sa zvijezdama, međer sestre tvoje

ne vide očiju divnih sjaj,

i lica;

posvijetli, da čudom opijen – razljubim,

jesen,

i toplu zimu sanjalica.






 Krnovske legende

 

Bila je tako lijepa te večeri na Stubičkim Stijenama,

i tako sjajnih očiju mi bijaše.

U pastirskoj igri dopustila je da joj pomilujem lice.

A kad je noć spustila preko Strahova,

donijela mi je malešnu bebu na njedrima,

u maramama umotanu kudelju vune.

Hineći brižnu majku, plakala je, zabrinuta.

Ja je uhvatih za uzdrhtala ramena.

Gledajući u vrhove Trebič Gore,

zakleh joj se da ću uvijek biti njena ljubav.

I ni jednu do nju, da neće ljubiti moje biće.

Tada mi je primakla usne, tik na smijavice,

sva mirišući opojnim mirisima.

Kao alfa vučica skvasila me po nogama,

izazivajući me na ljubavnu igru.

Hodali smo tako zagrljeni, noseći umotanu kudelju.

A sve do utopljeničkih nišana brata i sestre,

iz čuvene kuće Durića.

Štono se utopiše u Jezeru na Provlakama – mladi i zeleni.

Tu smo mladosti poklonili avdes i suzu.

Na Gornjim Pašnjacima susretosmo staroga Leku.

Što je ono izjavio velika stada na katune podno Durmitora.

Kod Jelove Grede prošli smo kroz šuplje brdo – zagrljeni.

Ljubili se na Jelenjim Konacima, čitajući Krnovske legende.






Kad već sunce sija

 

U vrtu mome živost, igra, graja,

cvjetaju zumbuli podno panja starog;

Misli moje sjetne, nebom, blijedi oblak ljube,

sad ne slave radost,

cvijeća,

i lišća.

Sve u patnji živim – ko da mrijem draga,

 

Ptice se malešne nadmeću u poju,

pa svaka od njih,

u radosti blista;

A samo mene,

bol,

i plač obuzima,

što tebe nema – kad već sunce sija.



Ti si pjesma

 

Ti si moja divna pjesma, opjevana u tisuću noći,

i na tisuću načina.

Svaki poljubac, jedna je pjesma;

tvoj dodir - ljubav je.

Tvoja svjetlost – nebo je osuto zvijezdama.

Tvoj tihi šapat, veći je od zova nebesa;

i od same pjesme meni je ljepša tvoja šutnja,

i ti sama si od ljubavi veća.





Nudim Vam, mili moji, na ovome linku, šestu zbirku poezije, 

izabranu iz prethodnih pet.

Po mojoj duši…

 

https://drive.google.com/file/d/1zP7CdHGsKeffYdlULeqCirIC7hHgHwQN/view?usp=sharing




 



Nemanje, sve

 

Neka težak rad dokrajči ovo tijelo.

Sve je bolje od ljubavi.

Neka u znoju lica umre sreća što se kupa u mojim bunarima,

uzdah što se još usuđuje – sa usana.

Neka nema, neka za mene više nema.

Nema,

nema – sve.

Nema.






 

istaknuti

Kajanje i stare vjetrenjače

      Plašim se       Još bih umio voljeti nju ali se plašim da ona više ne ć e htjeti mene, zato se pretvaram da je ne volim... Sve čekaju ...