Poete

 

Tulipan lud

 

Povikat ću majstora tristo!

Neka poljube zlatan križ;

pa da ti sagrade

duši dvor,

tamo gdje ti spava La'illaha il'Allahu –

stvor!

  

Darovati ću ti, 

k'o, 

šumski gaj;

gore zlatno sunce, dolje na paprati – raj;

u vrt tvoj, u tvoj džennetski vrt zasaditi kanim,

nježno ko dodir, il' šapat tvoj što miriše mirom -

tulipan lud.

  

Procvali bagremovi  ravnicama plijene,

potoka žubor i rakov dom:

njišu se ko sveti gral na vodi,

mjeseca sjaj

i venerin poj!

 

Rijeka propada!

Joj,

cvijete moj mili!

Ko Stavanj visok pjeni se val,

ljubavi što gine – ali se ne smili;

dok puti bludne sanak ne svlada,

pod mladim mjesecom, od uzdaha strada!

 

 

Muallake začuđenoj Luni

 

Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono...,

kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.

Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri,

a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!

Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu,

tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?

Prošapta ispod anterije zdenac,

zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.

Sa livade čežnje zamirisa rosa,

sa malešne...

U kasnu mi autumnu u njedrima zaigraše ilinska džemreta,

a noge kao kod neoblizana teleta, zadrhtaše.

Svijest mi se od sreće mutiti stade.

Mjesec zađe za oblačak, pa izađe!

Mreš li mi to, ili živiš? Pogledaj me!

Reci nešto iz behuta!

Zagrli me, nevjesto moja raspasana!

Zanjiši me ko livadu da bol mine, sestro moja.

Mreš li mi to, ili grgoljiš molitve začuđenoj Luni,

ili šapućeš ilahije zaigranu slavuju?

 

 

Ne daj me, Pjesmo

 

Ljuljaj me prozirni danče – pa plavi.

Nosaj me vjetre

gdje sreća lije.

Ogrij me sunce sunčanim žarom;

da mi se tuga,

da mi se čežnja,

rastopi kao mehlem na rani pusta.

 

Brani me, Pjesmo, od boljke svake,

ostala si mi u snu

i javi. . .

umiri, sjeto, ne daj me cvijete – sjenama mraka,

na livadama rosnim – pa malim,

da me odnesu gdje nade nije.

 

 

Poete

 

Okreće planet plavi, pa bludi,

pronosi daljinama bića iz trave…,

šume i gradove, rijeke i ljude;

i mora duboka, 

ptice i mrave,

 

Raznosi vrijeme mirisno cvijeće,

prolaze zore poput nebeske straže…,

a rađaju se proljeća nova

u zjenama onih što se pjesmama traže.

 

Ali ne mogu se nikada naći

najljepši cvjetovi sa livada svijeta,

dijeli ih vrijeme i daljine puste,

dijele ih bogovi

zime

i ljeta.

 

A kad se u njedrima utiša vrijeme

proći će noći i dani što bole…,

na pašnjacima zvjezdanim će se susresti poete,

ptice i mravi,

i sva bića što se vole.

 

 

 

Tako nježno

 

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi

ili  noćni leptir na cvijet pada tako nježno,

tako nježno.

Da li moja mila sitna koraka hodi

ili trava livadom niče, tako tiho,

tako tiho.

 

Zaželjele se oči tihe ljepote,

zaželjela se duša tiha uzdaha,

tiha uzdaha.

 

Da li rosa tiše pada

ili usna tiše zbori,

ili oko tiše suzi,

ili mi mila nježnije hodi;

daljinom pustom,

koraka tihog,

livadom cvjetnom,

usana mednih.

Prelazi gore da mene ljubi;

da mene ljubi,

tako nježno.

 

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi

ili noćni leptir na cvijet pada tako nježno,

tako nježno.

 

Oči ne žale što je ne vide,

usne ne žale što je ne ljube,

niti mi dani, niti mi noći,

nit nebo zvjezdano moći ima.

 

Pjesme je moje više ne mame,

nije ni srce,

nisu ni oči,

samo mi duša...

 

Samo mi duša njenu zove,

iz gnijezda svoga zaziva kradom;

i ne da oku da se sklopi,

i ne da usni da zanijemi,

i ne da srcu da stane tući,

tako tiho,

tako tiho.

 

 

Utočište

 

Sunce za goru zađe, potražila moja nepravda utočište u milosti njenoj.

Moji isprepadani grijesi potražile konačite u oprostu njenom.

 

Ah, niskosti bića moga, što se tražiš u visini njenoj,

a moje siromaštvo u bogatstvu njenom.

 

Ojačaj moja slabosti, nađi se u snazi njenoj,

a izbrazdano čelo u njenom lijepome licu.

 

Ugasi moja pohoto žeđ u bunaru njenom,

izgori moja zvijezdo, na ognjištu njenom.

 

Ah, sljepoćo moja,

što tražiš put u svjetlosti njenoj.