Bosanka

 

Belmina pjesma

(onome plavome leptiru)

 

Ih,

da je opet susresti insana

što džadom hodi, a sve k'o da lebdi;

i krila k'o da ima

i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.

 

Ih,

da joj  barem malo u travi namaz,

proučim skrušen – u behutu;

I da joj s neba odlomim sunce,

da vidi melek koliko mi je stalo.

 

Dajte da ona bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…

Dajte da večeras može da se vrati

tvrđava grešniku u bijegu;

oči njegovoj sljepoći,

svjetionik njemu zabludjelom…

Utočište

 

Zakonačila moja nepravda u milosti njenoj,

a grijesi u oprostu njenom.

 

Ah, niskosti bića moga

što se ono ogledaš u visini njenoj;

 

o, moje siromaštvo,

lijepo li si u bogatstvu njenom.

 

Uživaj slabosti u snazi njenoj,

ogledaj se izbrazdano čelo u njenom lijepome licu.

 

Ugasi čežnjo žeđ u bunaru njenom,

izgori moja zvijezdo, na ognjištu njenom.

 

Ah, sljepoćo moja,

pronađi svoj put u svjetlosti njenoj.

Na obalama Aheronta

 

Poradi tiha koraka i šapata usana mednih,

noćas slušam poj zvijezda.

 

Njena ljubav puna žara, još mi gori u srcu,

ali je tuga prijateljica duše.

 

Zašto me Allah kaznio ovoliko,

što sam mu tako loše učinio, i kad?

 

Sad moje oči samo žele ugledati obale Aheronta,

i lotose što po njoj cvate.

Nećemo više po mjesečini

 

Nećemo više po mjesečini ljubiti lica dok rosa pada;

danju mi smijavice ispruži dvije,

da bljesnu čini,

da šenu njedra.

 

Milje se ljubavno pretače dušom,

a oči blješte – ko biseri davnina;

po mjesečini nećemo više – dan je zakletva,

dan je milina!

 

Nećemo više po mjesečini dok zvijezde poje, lomiti krila;

moglo bi srce prepući od sreće,

kad nas opije miris visina.

 

Danju me, danju… pa neka zabludi livada mala i tvoje ime;

ili po mjesečini – k'o Arapi stari,

na gumnu ljubavi,

u moru miline.

 

Zlatne daire

 

Ukradoše me ciganke

kad igrah s mjesečinom na putu,

svilena suknja skrila

oči zelene u travi cvjetnoj,

triput ljepotu zazvaše usne

u zagrljaju Anadolki,

oslijepiše me mašicama vrelim

u maju pokraj rijeke.

 

Ukradoše me ciganke

dok još nejak bijah:

da sreću po drumovima prosim,

molim po ubožnicama dalekim.

Kad mjesec dođe žut

plešu ciganski tango,

uz bubanj i daire zlatne

zadojiše me toplim mlijekom.

 

Zarobiše me u košulju

crnokose ljepotice,

naučiše me da volim

u travi ispod zvjezdane pjene,

ljubav mi nakapaše

a usne mazaše sladom

svaki put kad se sljepoća javi

u igri mjeseca i sjene.

Eram bašta

 

Jutros u Širazu ranom zorom vika:

„Drž' te lopova!“ –

zalomila graja uskim ulicama;

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Hoće li ruke prije,

ili oči?

Hoće li usne prije nego moje?

Hoće li suze prije poljubaca

sa Nahru Azema poteći niz lica…

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje nježne,

sve po krovovima pa niz uličice;

vjetar se podiže  sasvim iznenada,

odnese maslačkovo odmetnuto biće

iznad Eram vrta, preko svete vode.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje divne,

podignula se i pala iznenada.

Ah,

izludila me maslačkova bića

među kamilama srebrenih ulara

što mi suzu mame.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

U gužvi velikoj,

dok lopov uteče,

između ljudi u palminu hladu

učinilo mi se tvoje lice, cvijete,

kako se smiješi u džennetskom sadu,

među pahuljama maslačkovim bludiš.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa mi ljubav nudiš.