nedjelja, 21. veljače 2021.

Bijele noći

 






Bijele noći

 

Danas i ja hoću da više ne ljubim tebe;

al' uzalud je sve,

moju nejaku dušu svladao je tihi šapat.

 

Čim sklopim oči, dođeš mi u bijelim noćima.

Zamotana u zelene pelerine,

nijemo mi ponudiš dvije smijavice.

 

Ispod anterije dušu mi opijaš dolinom ljubavi,

i pokazuješ mi nijemom mimikom

da su minuli dani Ramazana.

 

Kad se ujutro probudiš,

po svojoj postelji tražiti ćeš onoga

koji dušu tvoju ljubi;

 

Ali nećeš ga naći, jer vrijeme teče;

i donosi zaborav a odnosi sjećanja.

I zamete nam pute; sestro moja, i ljubavi moja.







Katedrale u njedrima

 

Hu, hu, hu;

Javlja se sovica sa donjih polja – malešni ćuk.

Du,du,du,du; Pupavac bludi,

pa sluša ispod pokrivača – sovin huk.

 

U ljubavnome zagrljaju

mirisni lahor po njedrima vlada,

u mrkloj tmini;

 

Ili se prelijevaju bunari slada

u katedralama toploga grada –

bajku što čini.









Za jasne mjesečine

 

Za jasne mjesečine tebi sam pjevao najljepše pjesme.

Da sam znao da ćeš me zaboraviti, bijele listove bih u vodu

utopio.

 

U šumi hladnoj, tebi sam pjevao najljepše pjesme.

Da sam znao da ćeš me zaboraviti, zanijemio bih na ovome 

i onome svijetu.

 

Vjetar što zavija podno Kolovratskih Stijena ne može me

zaplašiti, udar groma na Maloj Gori ne može zarobiti srce

što te ljubi.

 

Sve vještice i magovi ne mogu zamutiti moje bunare.

Svi ljudi, i svo vrijeme što me gazi, ne može pomračiti moju

ljubav.

 




četvrtak, 11. veljače 2021.

Bosanka

 












Belmina pjesma

(onome plavome leptiru)

 

Ih,

da je opet susresti insana

što džadom hodi, a sve k'o da lebdi;

i krila k'o da ima

i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.

 

Ih,

da joj  barem malo u travi namaz,

proučim skrušen – u behutu;

I da joj s neba odlomim sunce,

da vidi melek koliko mi je stalo.

 

Dajte da ona bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…

Dajte da večeras može da se vrati

tvrđava grešniku u bijegu;

oči njegovoj sljepoći,

svjetionik njemu zabludjelom…





Utočište

 

Zakonačila moja nepravda u milosti njenoj,

a grijesi u oprostu njenom.

 

Ah, niskosti bića moga

što se ono ogledaš u visini njenoj;

 

o, moje siromaštvo,

lijepo li si u bogatstvu njenom.

 

Uživaj slabosti u snazi njenoj,

ogledaj se izbrazdano čelo u njenom lijepome licu.

 

Ugasi čežnjo žeđ u bunaru njenom,

izgori moja zvijezdo, na ognjištu njenom.

 

Ah, sljepoćo moja,

pronađi svoj put u svjetlosti njenoj.





Na obalama Aheronta

 

Poradi tiha koraka i šapata usana mednih,

noćas slušam poj zvijezda.

 

Njena ljubav puna žara, još mi gori u srcu,

ali je tuga prijateljica duše.

 

Zašto me Allah kaznio ovoliko,

što sam mu tako loše učinio, i kad?

 

Sad moje oči samo žele ugledati obale Aheronta,

i lotose što po njoj cvate.





Nećemo više po mjesečini

 

Nećemo više po mjesečini ljubiti lica dok rosa pada;

danju mi smijavice ispruži dvije,

da bljesnu čini,

da šenu njedra.

 

Milje se ljubavno pretače dušom,

a oči blješte – ko biseri davnina;

po mjesečini nećemo više – dan je zakletva,

dan je milina!

 

Nećemo više po mjesečini dok zvijezde poje, lomiti krila;

moglo bi srce prepući od sreće,

kad nas opije miris visina.

 

Danju me, danju… pa neka zabludi livada mala i tvoje ime;

ili po mjesečini – k'o Arapi stari,

na gumnu ljubavi,

u moru miline.

 





Zlatne daire

 

Ukradoše me ciganke

kad igrah s mjesečinom na putu,

svilena suknja skrila

oči zelene u travi cvjetnoj,

triput ljepotu zazvaše usne

u zagrljaju Anadolki,

oslijepiše me mašicama vrelim

u maju pokraj rijeke.

 

Ukradoše me ciganke

dok još nejak bijah:

da sreću po drumovima prosim,

molim po ubožnicama dalekim.

Kad mjesec dođe žut

plešu ciganski tango,

uz bubanj i daire zlatne

zadojiše me toplim mlijekom.

 

Zarobiše me u košulju

crnokose ljepotice,

naučiše me da volim

u travi ispod zvjezdane pjene,

ljubav mi nakapaše

a usne mazaše sladom

svaki put kad se sljepoća javi

u igri mjeseca i sjene.









Eram bašta

 

Jutros u Širazu ranom zorom vika:

„Drž' te lopova!“ –

zalomila graja uskim ulicama;

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Hoće li ruke prije,

ili oči?

Hoće li usne prije nego moje?

Hoće li suze prije poljubaca

sa Nahru Azema poteći niz lica

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje nježne,

sve po krovovima pa niz uličice;

vjetar se podiže  sasvim iznenada,

odnese maslačkovo odmetnuto biće

iznad Eram vrta, preko svete vode.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje divne,

podignula se i pala iznenada.

Ah,

izludila me maslačkova bića

među kamilama srebrenih ulara

što mi suzu mame.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

U gužvi velikoj,

dok lopov uteče,

između ljudi u palminu hladu

učinilo mi se tvoje lice, cvijete,

kako se smiješi u džennetskom sadu,

među pahuljama maslačkovim bludiš.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa mi ljubav nudiš.

 




 


nedjelja, 7. veljače 2021.

Poete

 

Tulipan lud

 

Povikat ću majstora tristo!

Neka poljube zlatan križ;

pa da ti sagrade

duši dvor,

tamo gdje ti spava La'illaha il'Allahu –

stvor!

  

Darovati ću ti, 

k'o, 

šumski gaj;

gore zlatno sunce, dolje na paprati – raj;

u vrt tvoj, u tvoj džennetski vrt zasaditi kanim,

nježno ko dodir, il' šapat tvoj što miriše mirom -

tulipan lud.

  

Procvali bagremovi  ravnicama plijene,

potoka žubor i rakov dom:

njišu se ko sveti gral na vodi,

mjeseca sjaj

i venerin poj!

 

Rijeka propada!

Joj,

cvijete moj mili!

Ko Stavanj visok pjeni se val,

ljubavi što gine – ali se ne smili;

dok puti bludne sanak ne svlada,

pod mladim mjesecom, od uzdaha strada!

 

 



Muallake začuđenoj Luni

 

Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono...,

kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.

Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri,

a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!

Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu,

tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?

Prošapta ispod anterije zdenac,

zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.

Sa livade čežnje zamirisa rosa,

sa malešne...

U kasnu mi autumnu u njedrima zaigraše ilinska džemreta,

a noge kao kod neoblizana teleta, zadrhtaše.

Svijest mi se od sreće mutiti stade.

Mjesec zađe za oblačak, pa izađe!

Mreš li mi to, ili živiš? Pogledaj me!

Reci nešto iz behuta!

Zagrli me, nevjesto moja raspasana!

Zanjiši me ko livadu da bol mine, sestro moja.

Mreš li mi to, ili grgoljiš molitve začuđenoj Luni,

ili šapućeš ilahije zaigranu slavuju?

 

 



Ne daj me, Pjesmo

 

Ljuljaj me prozirni danče – pa plavi.

Nosaj me vjetre

gdje sreća lije.

Ogrij me sunce sunčanim žarom;

da mi se tuga,

da mi se čežnja,

rastopi kao mehlem na rani pusta.

 

Brani me, Pjesmo, od boljke svake,

ostala si mi u snu

i javi. . .

umiri, sjeto, ne daj me cvijete – sjenama mraka,

na livadama rosnim pa malim,

da me odnesu gdje nade nije.

 




 

Poete

 

Okreće planet plavi, pa bludi,

pronosi daljinama bića iz trave…,

šume i gradove, rijeke i ljude;

i mora duboka, 

ptice i mrave,

 

Raznosi vrijeme mirisno cvijeće,

prolaze zore poput nebeske straže…,

a rađaju se proljeća nova

u zjenama onih što se pjesmama traže.

 

Ali ne mogu se nikada naći

najljepši cvjetovi sa livada svijeta,

dijeli ih vrijeme i daljine puste,

dijele ih bogovi

zime

i ljeta.

 

A kad se u njedrima utiša vrijeme

proći će noći i dani što bole…,

na pašnjacima zvjezdanim će se susresti poete,

ptice i mravi,

i sva bića što se vole.

 

 


 

Tako nježno

 

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi

ili  noćni leptir na cvijet pada tako nježno,

tako nježno.

Da li moja mila sitna koraka hodi

ili trava livadom niče, tako tiho,

tako tiho.

 

Zaželjele se oči tihe ljepote,

zaželjela se duša tiha uzdaha,

tiha uzdaha.

 

Da li rosa tiše pada

ili usna tiše zbori,

ili oko tiše suzi,

ili mi mila nježnije hodi;

daljinom pustom,

koraka tihog,

livadom cvjetnom,

usana mednih.

Prelazi gore da mene ljubi;

da mene ljubi,

tako nježno.

 

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi

ili noćni leptir na cvijet pada tako nježno,

tako nježno.

 

Oči ne žale što je ne vide,

usne ne žale što je ne ljube,

niti mi dani, niti mi noći,

nit nebo zvjezdano moći ima.

 

Pjesme je moje više ne mame,

nije ni srce,

nisu ni oči,

samo mi duša...

 

Samo mi duša njenu zove,

iz gnijezda svoga zaziva kradom;

i ne da oku da se sklopi,

i ne da usni da zanijemi,

i ne da srcu da stane tući,

tako tiho,

tako tiho.

 


 

Utočište

 

Sunce za goru zađe, potražila moja nepravda utočište u milosti njenoj.

Moji isprepadani grijesi potražile konačite u oprostu njenom.

 

Ah, niskosti bića moga, što se tražiš u visini njenoj,

a moje siromaštvo u bogatstvu njenom.

 

Ojačaj moja slabosti, nađi se u snazi njenoj,

a izbrazdano čelo u njenom lijepome licu.

 

Ugasi moja pohoto žeđ u bunaru njenom,

izgori moja zvijezdo, na ognjištu njenom.

 

Ah, sljepoćo moja,

što tražiš put u svjetlosti njenoj.





istaknuti

Izabrane pjesme

    Nudim Vam, mili moji, na ovome linku, šestu zbirku poezije,  izabranu iz prethodnih pet. Po mojoj duši…   https://drive.google.com/f...