Obračun kod divlje trešnje
Gospođica
u crvenoj haljini me svakoga dana ignorira.
Kad se susretnemo na malešnom putu,
ja pristojno blenem u nju.
Ali ona za mene nema nimalo razumijevanja.
Podigne svoje lijepo lice prema vrhovima jablanova
i tako korača dugačkim koracima,
samo da me što prije mimoiđe.
Avaj, toga sudbonosna dana!
Bruka!
Naše sjene!
Dvije sjene iritirane suncem sa udaljena horizonta
(kao i druge sjene što su),
prvo se malo ukoso zalelujaše niz strmi oplaz.
Potom se zaletješe u topli zagrljaj sjena,
pa se željno grunuše, prsa o prsa.
Raširene noge se nepovratno spetljaše, moje i njene.
Sjena od poljskoga strašila nas otraga još malo pogura,
da se bolje sljubimo.
Lica u cvjetnoj travi se prvo malo izmakoše, ponjušiše –
kao da neće…,
zatim se u duboku poljupcu sljubiše preko lijehe kukurijeka
–
kao da hoće;
pa se u trenu izgubiše poljubljena;
u malom gaju,
podno procvjetale trešnje,
daleko,
daleko,
posve s druge strane potoka.
Tako si lijepa
Tako si lijepa, mirišeš na bagremov cvijet,
vrijeme je i danas saveznik tvoj.
Tebe su sve draži zapamtile,
tvoje su smijavice ostale grijeh – tako mali.
Tvoje je lice poput noćnog
neba – čarobno i neispitano;
mila, mila.