Tako si lijepa

 

Obračun kod divlje trešnje

 

Gospođica u crvenoj haljini me svakoga dana ignorira.

Kad se susretnemo na malešnom putu,

ja pristojno blenem u nju.

Ali ona za mene nema nimalo razumijevanja.

Podigne svoje lijepo lice prema vrhovima jablanova

i tako korača dugačkim koracima,

samo da me što prije mimoiđe.

 

Avaj, toga sudbonosna dana!

Bruka!

Naše sjene!

Dvije sjene iritirane suncem sa udaljena horizonta

(kao i druge sjene što su),

prvo se malo ukoso zalelujaše niz strmi oplaz.

Potom se zaletješe u topli zagrljaj sjena,

pa se željno grunuše, prsa o prsa.

Raširene noge se nepovratno spetljaše, moje i njene.

Sjena od poljskoga strašila nas otraga još malo pogura,

da se bolje sljubimo.

 

Lica u cvjetnoj travi se prvo malo izmakoše, ponjušiše –

kao da neće…,

zatim se u duboku poljupcu sljubiše preko lijehe kukurijeka –

kao da hoće;

pa se u trenu izgubiše poljubljena;

u malom gaju,

podno procvjetale trešnje,

daleko,

daleko,

posve s druge strane potoka.

Tako si lijepa

 

Tako si lijepa, mirišeš na bagremov cvijet,

vrijeme je i danas saveznik tvoj.

 

Tebe su sve draži zapamtile,

tvoje su smijavice ostale grijeh – tako mali.

 

Tvoje je lice poput noćnog neba – čarobno i neispitano;

mila, mila.

U sutonu

 

S obje strane srca

 

Svakoga dana u mojoj šumi sipi prohladna kišica.

Magla je pritisnula samotne jele

i srcu nema puno nade.

Nema svjetlosti, niti tvoga lica mome oku ima.

Nema topline, niti nježnosti tvoga dodira meni.

Dobro se usudim tvoje poljupce i spominjati,

sad kad znamo da me više ne voliš.

Da sam očima tvojim stran,

da me više ne ubrajaš u prijatelje duše.

Ipak svaki dan ja hodim šumom,

sve se nadajući da ću jednom u njoj susresti tebe.

I da ćeš o moje grudi osloniti svoje tople dlanove,

jednako – s obje strane srca.

 

Posv. Trunkici

Cosmos bipinnatus

 

Ljepšega cvijeta ne vidje ljudsko oko;

crvene,

bijele,

lila – ili plave…

I zanjihala mi se u zagrljaju, na vjetru blagu,

ili u transu…

Ah,

pa zar ljubav seže tako duboko?

Pamti li svijet takvu romansu?

 

Među dalijama mi se uresnica skriva,

između crnkica i ruzmarina…

Oslijepiti oko od sreće može,

srce da trepti kao list na brezi;

Tako si fina,

tako si fina,

o Bože,

Bože.

 

 

Ima li igdje nježnijeg cvijeta,

i miluje li ga danak plavi?

I kad se sunce nebom zavrti

zanjiše li se ljepša u travi,

na ovome svijetu,

ili na svima?

Ne mogu gerberi oker crveni

dušu mi razdvojiti od duše tvoje;

niti meleki,

niti sudbina.

U sutonu

 

Na malome žalu sunce zlatan pijesak ljubi,

ali pramen tame mu ga otimati stade,

i dugo je,

dugo zamućena rijeka,

valom milovala,

trenutak ljubavi.

 

Ali planu nebo – zaigrana srca,

malešne se zvijezde,

uz poj tihi, roje;

nižu se na porub od haljine tvoje,

i u zjenama ti

divnim, konačiše.