petak, 25. prosinca 2020.

Tako si lijepa

 

Obračun kod divlje trešnje

 

Gospođica u crvenoj haljini me svakoga dana ignorira.

Kad se susretnemo na malešnom putu,

ja pristojno blenem u nju.

Ali ona za mene nema nimalo razumijevanja.

Podigne svoje lijepo lice prema vrhovima jablanova

i tako korača dugačkim koracima,

samo da me što prije mimoiđe.

 

Avaj, toga sudbonosna dana!

Bruka!

Naše sjene!

Dvije sjene iritirane suncem sa udaljena horizonta

(kao i druge sjene što su),

prvo se malo ukoso zalelujaše niz strmi oplaz.

Potom se zaletješe u topli zagrljaj sjena,

pa se željno grunuše, prsa o prsa.

Raširene noge se nepovratno spetljaše, moje i njene.

Sjena od poljskoga strašila nas otraga još malo pogura,

da se bolje sljubimo.

 

Lica u cvjetnoj travi se prvo malo izmakoše, ponjušiše –

kao da neće…,

zatim se u duboku poljupcu sljubiše preko lijehe kukurijeka –

kao da hoće;

pa se u trenu izgubiše poljubljena;

u malom gaju,

podno procvjetale trešnje,

daleko,

daleko,

posve s druge strane potoka.



Tako si lijepa

 

Tako si lijepa, mirišeš na bagremov cvijet,

vrijeme je i danas saveznik tvoj.

 

Tebe su sve draži zapamtile,

tvoje su smijavice ostale grijeh – tako mali.

 

Tvoje je lice poput noćnog neba – čarobno i neispitano;

mila, mila.


četvrtak, 3. prosinca 2020.

U sutonu

 





S obje strane srca

 

Svakoga dana u mojoj šumi sipi prohladna kišica.

Magla je pritisnula samotne jele

i srcu nema puno nade.

Nema svjetlosti, niti tvoga lica mome oku ima.

Nema topline, niti nježnosti tvoga dodira meni.

Dobro se usudim tvoje poljupce i spominjati,

sad kad znamo da me više ne voliš.

Da sam očima tvojim stran,

da me više ne ubrajaš u prijatelje duše.

Ipak svaki dan ja hodim šumom,

sve se nadajući da ću jednom u njoj susresti tebe.

I da ćeš o moje grudi osloniti svoje tople dlanove,

jednako – s obje strane srca.

 

Posv. Trunkici



Cosmos bipinnatus

 

Ljepšega cvijeta ne vidje ljudsko oko;

crvene,

bijele,

lila – ili plave…

I zanjihala mi se u zagrljaju, na vjetru blagu,

ili u transu…

Ah,

pa zar ljubav seže tako duboko?

Pamti li svijet takvu romansu?

 

Među dalijama mi se uresnica skriva,

između crnkica i ruzmarina…

Oslijepiti oko od sreće može,

srce da trepti kao list na brezi;

Tako si fina,

tako si fina,

o Bože,

Bože.

 

 

Ima li igdje nježnijeg cvijeta,

i miluje li ga danak plavi?

I kad se sunce nebom zavrti

zanjiše li se ljepša u travi,

na ovome svijetu,

ili na svima?

Ne mogu gerberi oker crveni

dušu mi razdvojiti od duše tvoje;

niti meleki,

niti sudbina.




U sutonu

 

Na malome žalu sunce zlatan pijesak ljubi,

ali pramen tame mu ga otimati stade,

i dugo je,

dugo zamućena rijeka,

valom milovala,

trenutak ljubavi.

 

Ali planu nebo – zaigrana srca,

malešne se zvijezde,

uz poj tihi, roje;

nižu se na porub od haljine tvoje,

i u zjenama ti

divnim, konačiše.




istaknuti

Melečka ćuprija

    Urlik rata   Pa da im napišemo pjesmu ljepšu od Velike Taije, njima ne bi potaman bilo. Uzalud mi šapatom molimo mir, kad oni urlikom ...