nedjelja, 15. studenoga 2020.

Poeme iz Lopače

 

Jesen

 

Lišće pada,

gole grane zebu,   

vjetar mete ljepotu po gaju,

ždrali lete ,

nebom snove nose,

biserne se niske prosipaju.

 

Bara mrzne,

u bezdan se dani obrnuše,

u dnu duše

ljute vrane gnijezdo razgradiše,

tebe nema,

zelene te oči nikad više

vidjet neće.

 

Slijepac

 

Tamo gdje preko prijevoja

nestaje put,

još mami radosti tračak,

i danak bijeli,

i cvijetak žut;

Tamo ja idem,

eh, tamo

gdje skroman vodi me skut,

i ptica zov,

i sunca zračak,

i zvona poj.

 

Tamo gdje bijeli vodi me štap,

tamo ću poći,

i korak tihi,

i lica zar.

Tamo me mami miris šafrana,

i njena put.

Tamo ja stižem,

eh, tamo

gdje sumnje hrle prije koraka,

gdje brada čelu zvijezdu vodi,

gdje ruka napipa prstima sreću,

tamo gdje preko prijevoja

nestaje put.

 

Mjesečarka

 

Kad bi nebo tvoje ime zaustilo,

hoće nebo

ali ne da mu visina.

Kad bi tiho krovovima koračala,

tiho,

tiho,

ali ne da ti daljina.

 

Kad bi noćas topla kiša

prokapala,

hoće kiša

ali ne da joj vedrina.

Kad bi ljubav pronijela mostovima,

hoće ljubav,

hoće ljubav

ali joj ne da mjesečina.

 

     Pjesma vječna

 

Moja je pjesma tek malo

od prave pjesme,

moja je tuga tek malo

od prave tuge neke,

moja je duša tek stari znamen,

a moje oči straža vječna

što zvijezde provodi nebom

u spomen

na dane davne i daleke.

 

Moja se ljubav ne broji

u ljubavi prave,

moja se draga ne broji

kao drage druge,

u stihovima nježnim

ona oživi

i svaku večer

njiše me

dugo,

dugo,

dok snovi ne sviju vjeđe grešne.

 

U Lopači

 

Trideset ljeta kao da minu,

od kad su me zatočili.

I proljeća.

I jeseni.

 

Sve zbog šare u mom oku,

malo lila,

malo bijele...

Mjerim tugu preduboku,

po mome zidu plešu sjene…

 

Procvalo je u mom dvoru

tvoje cvijeće od miline

Sve šafrani,

i jaglaci,

tepisima razasuti;

 

Njihali se u mom oku

od sabaha do smiraja:

Malo lila.

Malo bijeli.

Plavi.

Žuti.

 

Od kad su me zatvorili,

u krletki tijelo vene.

Plete duša nježne niti oko tvoga zagrljaja…

Danju uzdah,

noću sjene,

i šafrani opčinjeni;

 

Ezan!

Ezan!

Duša vapi:

A  Rječina ispod grada, grmljavinom odgovara;

„Tiho,

tiho sanku sneni…“

 

Trideset ljeta evo minu

od kad nema milovanja,

(Ah, Lopačo – tužni dome.)

već rešetke i falake…

 

 

Moj cvijet vene;

gasnu šare,

u očima spomenari,

nade svake.

 





Jesenjinu

 

Mladi se mjesec

smiješi s visina,

prosipa nježnost

na  vrbik stari;

Zaljuljala se  u kaplji rose

Rusija Majka na paučini,

nad starom rijekom,

pa štuku mami.

 

Pričini joj se da iskra bljesnu,

žutooka  na slapu ikri,

pa se iz vira na blago baci;

Pričini joj se u pomrčini,

igraju polke Kozački duhovi,

u  gustoj šaši.

 

Tiho se dolinom rijeka mreška

a preko neba

igraju ati,

lisica iz stepe doziva mlade

na šljuku debelu

u paprati.

 

Sneginjo;

kako  se noćas biserne suze

na nisku  nižu,

kao poljem svati.

Sneginjo;

kako se čežnja privija srcu,

a neposlušna se kosa

pod brezom zlati.

 





Snježna princeza

 

Livadu skriva  samoća

a gavran zaziva snijeg,

pramen se magle vuče,

jutarnja slana pala,

bijele se doline i brijeg,

niz goru vjetar vije,

venu niz polje trave

i drhti zeba mala.

 

Na snopu suhoga kukurijeka

dva se pozdravljaju mrava,

po obrazima se dugo

miluju ticala nježna.

„Ne zaboravi mene...“ -

uz plač je uzdisala

 ljepotica tananog struka,

mravlja princeza, snježna.

 

Ne zaboravi mene -

opet će doći cvijeće,

opet će granuti sunce,

bljesnuti ljiljan u travi…

Opet će orao stari

kružiti krugove sreće,

pjevat će ljubavne pjesme

snježnoj princezi mravi.

 

Srno moja

 

Sanjala te ljubav druga,

iz daljina,

nosila ti mali cvjetak

plave boje…

šaptala ti pjesmu nježnu,

ljubila te,

spavala ti na grudima,

voljela te.

 

Pjevala ti uspavanku iz davnina,

molila se bogu šume

da te voli,

dozivala tvoje ime

daljinama,

livadama, dolinama,

srno moja.

 




Šamija

 

Učini mi se od mladoga mjeseca

tvoja lijepa šamija

izvezena zlatnim nitima,

protkana suzom,

tvoje oči

kao da mi znake daju

kad zvijezde zgasnuše daleke.

Učini mi se od mladoga mjeseca

tvoja malešna šamija,

draga, draga.

 

Učini mi se

zoveš me na cvjetnim livadama,

mašeš zlatnom šamijom.

Povijaš se na vjetru,

širiš ruke,

pokazuješ na orlovu stijenu,

zoveš me u naše utočište;

Učini mi se od mladoga mjeseca,

tvoja malešna šamija,

draga, draga.

 

Potraga

 

Mlad mjesec pao

u polje,

zvijezde tiho nestale,

dugo su zurle svirale

i tukli teški bubnjevi.

Srce je noćas suzilo,

opet se tebe

zaželjelo.

 

Moje te oči

tražile

više nego njegove,

srce te opet

iskalo

više nego njegovo,

a duša tiho jecala

tiše nego

njegova.

 

 

     Ljubljenje

 

 

Volio bih

da bar jednom,

u sjenci mirisnog

jorgovana,

na tvoje oči

cjelov spustim

u smiraj dana.

     

Volio bih

da sreća bljesne

u tvojim očima,

mila moja,

i da mi duša

tiho pređe

u njedra tvoja.

 

Selam alejkum

 

Daleko si mi, mila,

ljubav moja te treba,

vijenac čežnje pletem,

od uzdisaja

snaga u proljetnoj noći

kopni,

tijelo vene,

more ti poljubaca šaljem

i selam alejkum.

 

Daleko si mi, mila,

tužne su noći samoće,

lagano duša trepti

kao list sa gore,

željan očiju tvojih

i poljubaca nježnih

slušam što more zbori…

ne zaboravi me

i selam,

selam.

 

السلام عليكم

 

Na izvoru

(lirsko-epska)

 

Kaži, suzo, devera ti tvoga,

šalje li te duša iz njedara

te protječeš niz bijelo lice,

ili te šalju dva samotna oka

te dva traga jezde usporedo,

ili niz lice kišni oblak valja

te se čelo smrknulo kao gora.

 

Ili je rijeka ćuprije odnijela

te se ne znaš suzo ustaviti,

ili se kiša nebeska izlila

te ne gledaš kud ćeš pokapati,

pa mi skvasi ruke i rukave,

pa mi skvasi moje pjesme divne.

 

A sa lica suza progovara:

„Ne šalje me duša iz njedara,

nit me šalju dva samotna oka,

niti niz lice kišni oblak valja,

niti je rijeka ćuprije odnijela,

niti se kiša nebeska izlila.

 

Već se sjetih zelene livade,

na livadi voda izvirala,

kraj izvora čobanica spava,

u izvor se gora zagledala

a veliko nebo zapjevalo,

a po nebu zaigralo sunce,

zaljubi  se sunce u čobanče

pa se sunce u izvor potopi.

Ne da sunce u izvor gledati

a kamoli stado napojiti.“

 

Ti povika niz goru zelenu:

„Stani, goro,

Stani, nebo plavo!

Stani malo, livado zelena,

da uhvatim u izvoru sunce,

da ga lomim na dvije polovine,

da okitim njezine pletenice

te napojim svoje bijelo stado.“

 

Lokvarica    

 

Sama hoditi želim koraka tihog u predvečerju,

sunce mi zjenu iritira,

vjetar mi kosu maltretira,

sve moje mi na bagremove miriše.

 

Na putu tome je svako osim njega,

na tome putu punom skrivenog pogleda

ja lokvama gacam

a ptica nisam.

 

Snjegovi zimušnji okopnješe prebrzo, dragi,

a suza malešna već se ispod oka

bijelu danu krade.

 

Zašto si mi jesenas dolazio

kad mi ne možeš, dragi, biti sve;

Ovo prerano proljeće dobru po nas ne sluti,

razmahalo se preširoko,

zatopljelo je prerano,

prva ševa već je zapjevala u lugu,

a zaboravio si me zagrliti za zbogom.

 

Okopnjela moja snaga sa snijegom

u šafrane se preselila,

u jorgovane,

ljubičice.

 

Poširoka koraka

svojim sokakom tiho ode nježna ljubav,

odnese sve što na bagremove miriše,

dušom zavlada muk.

 

Ostade mi samo kaldrma razgažena,

a rana ljuta peći stade,

smrknu se u noć danak bijeli

Stegni pojas čvrsto,  hafize,

ušuškaj tugu,

preskoči tek puku smrt.

      Sve zemaljsko je na nebu visoku

belćim davno zapisano...

 

Ljepša je moja draga

 

Ljepša je moja draga no što vi ste,

ljepša joj kosa,

ljepše usne što me zovu;

njena su njedra,

ah, njena su bedra bjelja od snjegova što mi tugu liju,

i zameću pute...

 

Ljepše su oči no zvijezde daleke,

njen korak tiši je od leptirova leta;

naša je ljubav,

ah, naša je ljubav kratka bila vijeka,

al  još i danas dva duha za ruke se vode

kad se lampe pale niz kaldrmu pustu,

ljepša je moja draga no što vi ste...

 

Zlatne daire

  

Ukradoše me ciganke

kad igrah s mjesečinom na putu,

svilena suknja skrila

oči zelene u travi cvjetnoj,

triput ljepotu zazvaše usne

u zagrljaju Anadolki,

oslijepiše me mašicama vrelim

u maju pokraj rijeke.

 

Ukradoše me ciganke

dok još nejak bijah:

da sreću po drumovima prosim,

molim po ubožnicama dalekim.

Kad mjesec dođe žut

dok plešu ciganski tango,

uz bubanj i daire zlatne

zadojiše me toplim mlijekom.

 

Zarobiše me u košulju

crnokose ljepotice,

naučiše me da volim

u travi ispod zvjezdane pjene,

ljubav mi nakapaše

a usne mazaše sladom -

svaki put kad se sljepoća javi

u igri mjeseca i sjene.

 

 

Eram bašta

 

Jutros u Širazu ranom zorom vika:

„Drž' te lopova!“ –

zalomila graja uskim ulicama;

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Hoće li ruke prije,

ili oči?

Hoće li usne prije nego moje?

Hoće li suze prije poljubaca

sa Nahru Azema poteći niz lica

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje nježne,

sve po krovovima pa niz uličice;

vjetar se podiže  sasvim iznenada,

odnese maslačkovo odmetnuto biće

iznad Eram Vrta, preko svete vode.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje divne,

podignula se i pala iznenada.

Ah,

izludila me maslačkova bića

među kamilama srebrenih ulara

što mi suzu mame.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

U gužvi velikoj,

dok lopov uteče,

između ljudi u palminu hladu

učinilo mi se tvoje lice, cvijete,

kako se smiješi u džennetskom sadu,

među pahuljama maslačkovim bludiš.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa mi ljubav nudiš.

 




Lađa

 

Hafiz misli da nije lađa,

i svi misle da nije lađa

 

Pa tko onda plovi visinom,

pa tko onda plovi daljinom,

i kako onda ima to što nema

na šiljtetu Hafiz sneni.

 

Otkud draga kad je nije,

otkud sreća kad se mrije,

otkud onda pjesma divna nebom plovi,

ako Hafiz lađa nije?

 

 

Nebeske livade

 

Preko neba zvekeću daire,

preko polja jasna mjesečina,

prevariše slavuje u gaju

pa jutarnju pjesmu zapjevaše,

usred noći kad jacija vlada.

 

Ne zovi me,

Ne mami me, cvijete,

ne pronosi čini visinama…

Ne žmirkajte nebeske livade,

žedna duša u njedrima bludi.

 

Ne mogu se oči nagledati,

ne može se nebo opjevati,

međer suza pokvasi hartiju.

 

Kolo kola…

Gdje je moja draga?

Moje janje u kolu najmanje…

Ili je ona što se diči sladom,

ili  je ona što se kiti žadom,

ili se skriva iza Oriona?

 

Bubanj bije

a visina ječi,

a javljaju sa kula stražari…

Čudni svati preko neba jezde,

Kal-El-Hana provede junaka.

 

Kal-El-Hana provede junaka,

svezala mu ruke naopako,

prekrila mu oči anterijom

da ga zvijezda ne oslijepi sjajna.

Za junakom tristo djevojaka,

a za njima zurle,

talambasi…

A za njima ostali svatovi.

 

Plašim se    

 

Još bih umio voljeti nju

ali se plašim da ona više neće htjeti mene,

zato se pretvaram

da je ne volim...

Sve čekajući šta će ona prva učiniti

 

Mislim se:

dockan je učenja,

dockan milovanja…

 

Ah,

plašim se evo,

neće ona umjeti voljeti mene.

Neće znati kuda idu ruke,

kuda usne,

a kuda oči…

Zato se pretvaram da je više ne ljubim,

sve čekajući da mi kaže:

„Nije kasno,

taman je sad!“

 

Sve to čekam:

I kad će ona opet ljubiti mene,

i kad me zaboravljati više…

I pretvaram se evo -

da je već ne ljubim.

 

Biće

 

Zabrinuto je gledao u njeno lepršavo biće,

odveć nježno.

Odveć ranjivo.

 

A možda njeno biće ima jednu malešnu korpicu...

A ako je i nema,

možda ima izatkanu torbicu...

 

Ako nema ni torbicu

možda za pojasom drži bočicu plavoga mehlema

za njegovu isprepadanu dušu;

u tišini je prebirao.

 

Ako i nema mehlema,

ima prste.

A ako su joj zavezali ruke?

Ima usne.

Ima oči...

I grudi ima,

i sve...

 

Barem nešto od toliko svoga dobra ima za njega,

branit će ga i zanjihati kad se pogase sve lampe;

u tišini je prebirao.

 

 


istaknuti

Izabrane pjesme

    Nudim Vam, mili moji, na ovome linku, šestu zbirku poezije,  izabranu iz prethodnih pet. Po mojoj duši…   https://drive.google.com/f...