nedjelja, 25. listopada 2020.

Govor ptica iz davnina

 

Govor ptica – Obraćanje gavranu

 

Ne gači po stjenovitim bespućima,

ne gnijezdi suri kamen i ljut...

Ne otimaj iz vučjih čeljusti zalogaja – sve ostavi piru moćni

Dolje dođi u tople nizine gdje se široka razlijeva rijeka,

gdje sočna trešnja u sutonu sladi

gdje pšenica klasa u jednome ljetu puta tri!

 

Napusti puste klance i medvjeđa konačišta gdje frula svira dođi!

Gdje potočići bistru vodu cijele božje dane nude,

slatko voće rodne grane savija,

topli povjetarac na livadama mami mirisnoga cvijeta,

divan mir.

 

Ostavi se šuma dubokih, zaboravi uspomene stare, gavrane samotni.

Nije više za tebe čeder planina,

nisu za tebe oči ubave i uspomene stare.

Dolje bi u nas bio – barem paša,

ili ostalim pticama veliki šejh.

 

Dolje dođi u pitome doline,

dolje gdje vlada ptičji mir.



/Govor ptica – obraćanje bulbulu/

 

Bulbule naš,

zapjevaj nam najljepše što znadeš.

Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom,

a sjećanja da sahraniti mognemo;

grešna i prazna,

lažna i hladna;

što nemirna jutra donose našoj duši.

 

Bulbule divni,

budi sad ti naša ljubav.

Zapjevaj nam u krošnjama bagremova,

štono smo ih mirisati o proljeću znali.

Poleti nam iznad mahalskih šadrvana,

štono smo ih u njedrima odnjihali.

 

Pomogni nam da barem malo zaboravimo,

a mi ćemo se samo tebi moliti.

Samo tebi jutrom pjesme pjevati

i samo tvoje ikone obnoć cjelivati.

Bulbule nježni.

 

 

 /Govor ptica – odgovor bulbula/

 

Ja ne mogu vama biti šejh,

ranjiv i tako napušten;

samoći prepušten, vjeran vremenima koja minuše.

Biser rosa, al' je hladna…

tiha bol,

al' je u njedrima gnijezdo savila.

 

Obnoć me u toploj pregršti njihala moja ljubav,

obdan vjetri ljubav rasplinuli.

Obnoć mi meleci pjesme šapuću,

obdan šejtan dušu moju mori.

 

Na saboru ptica tražim svoju družicu,

al' je nebo polja pritisnulo.

Iz jesenje omaglice samo gavranovi gaču – ptice crne…

pjesmu meni kvare – haman divnu.

 

 

/Govor ptica – obraćanje grlici/

 

Nekad je njegovom dušom vladalo nebo

i anđeoskih bića  glas.

Kazuj grlice prelijepa…!

Ti što mu jedanput  šareno pero donese u kljunu…!

Ti što ga pohodiš noseći mu kap žive vode

 za njegovu isprepadanu dušu

i toplinu davnog ognjišta mu daruješ…!

 

Uzalud su gugutale druge grlice,

zrnevlje mu nudile

i krilo;

bijeli alim mu uzalud u oči sihri bacao.

 

U njima je ostala zarobljena davnina!;

i pjesme ljubavne!,

pjesme divne i grlica što mu lijeće iz zjene u zjenu!

 

 

/Govor ptica – odgovor drozda/

 

Moje ime je Drozd,

moje biće je gnijezdo nježnosti,

moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova Gaja.

 

Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi;

kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove.

 

U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…

posvuda bijahu zeleni gajevi

i posvuda se razlijegao pjev drugih ptica.

 

Jedna ranjena ptica naučila me tada pjevati – ta ptica,

štono bolna bijaše od ljepote silne, u njedrima…

pod krilom sam joj donosila hranu – ptici mojoj;

u kljunu sam joj donosila vodu,

šaputala sam joj riječi utjehe.

 

Nisam se ni ja nagledala moje ptice,

još mi plamen po njedrima lijeće

možda ćemo opet jednom krilom ispod krila,

milovati se na livadama dalekim…,

nisam je se nagledala.

 

 

/Govor ptica – obraćanje crvendaću/

 

Sludiše me tvoje oker grudi,

ah, moj crvendaću divni.

 

Ja boga svoga zaboravih,

i ponos svoj pogazih,

 

u sunce zlatokoso gledah…

za tobom tugujući, oslijepih

 

Sad zaboravljen od ljudi hodim samotnim lugom;

i njišem te… i pjesmu ti pjevam divnu.

 

Ljubio bih te – ali se ne usudim.

Milovao bih te – ali sam zaboravio.

 

Tvoje oker grudi život mi znače

i s poštovanjem danas prinosim moj beznačajni put…

 

za žrtvu bogu istine

i za žrtvu bogu ljubavi.

 

/Govor ptica – obraćanje labudu/

 

Primam te u svoje biće,

da postaneš ja, labude divni.

 

U Pompejevim vrtovima ti zabludi,

onda kada se najmanje moja Leda nada,

 

onda kada uzdahne milujući dalije nježne,

ljubav moja.

 

Onda ona neće znati,

onda kad joj sunca zračak padne na njedra,

 

Kada ti priviješ perje krilu njenom,

i kad šaputala riječi nježne bude…

 

neće znati da sam joj pohodio katedrale,

melečke vrtove njegovao;

 

i bunare njene zabibane – posjetio da sam,

haman kradom.

 




 

 /Govor ptica – obraćanje Simurgu/

 

Ah, Simurg si naš, naš Feniks, naša si vatrena ptica divna.

Sedam ćemo dolina proći, da tebe na gori visokoj obradujemo…

i pogled tvoj divni večeramo

i tvoje toplo  krilo da nas dotakne, aman...

Ti nama za trideset drugih ptica vrijediš,

melek si naš,

dok tumaramo dolinama stalno si nam na pameti

i perje tvoje gizdavo,

i tvoja umilna pjesma.

 

I pamet tvoja  duboka,

što nas moljaše sirotane da te omanje ljubimo,

a mi ne mogosmo

ili ne umjedosmo tako ljubiti...

Sad samotne doline,  jednu po jednu prolazimo,

tražeći barem jedno tvoje pero,

da te se imadnemo po čemu sjećati, ptico naša,

melek naš,

naš anđele,

toplino i uspomeno naša.

 

 

/Govor ptica – odgovor gavrana/

 

Meni je slađe nemati, nego imati.

Draže mi je kad me boli,već kad rane nema.

 

Meni je slađe tuga,  od smijeha i tlapnje slične,

bolji su mi divlji klanci, nego vaša pitomina.

 

Ne mamite me u dolinu! Kamen ja grliti znadem

i tepati mu znadem.

Pjesmu mu potiho šaputati i u kamenome svijetu bitisati.

Naučih osluškivati huk davnine.

 

Samoća je moj svijet,

hladni vjetar moje grijehe prebire kao lijepa Sapfo stihove,

i imam se, bogu hvala,  na što prisjetiti.

 

Ako sam čemu šejh, onda sam njenoj ljepoti – neprolaznoj

i mome grijehu – neoprostivom.

 

 

/Govor ptica – odgovor kanarinca/

 

„Jer kad  kroz rešetke pogledam zlatne, niz polje,

kad mi se samo pogledati dadne…,

i kad vidim pramen tame nad našim svjetovima – nad nejakim.

Moje srce bi zaplakalo, ali kod spavača suza nema;

moje biće bi za utjehu zapjevalo – ali kome, nema!“

 

„Kad zoru iščekujem plavu, zaboravljen od svih

kao sedam svetih spavača u pećini.

Sanjajući naše staze ja se probuditi ne umijem od ljepote silne,

cvijete…!“

 

„Ah,

kad je samo iščekivati stanem – u kavezu zlatnome mome,

sjetim se tada tvoga lica;

(onda kad ni kaveza imao nisam zlatnoga…)

kad me je sunce pohodilo počesto!

Grijalo me pomnogo!

Tješilo me podobro!

Milovalo  dušu – potoplo!“


(U čast i slavu arapskom drevnom pjesniku, Ataru)

 

 


 

 

subota, 17. listopada 2020.

Baldahin

 

Planina ječi,

a čopor zavija,

samotni Satana stazom pjesmu zbori:

Ne postoji takva pustara u gori,

gdje bih se sklonio,

od njene ljubavi.

 

Maramom oči od snijega skrivam,

puno su plakale,

malo pjevati znaše;

I još od miline one zime naše,

ne bijaše toplo,

ne bijaše tiho.

 

Kroz jele mjesec po dolini šara,

srebreni baldahin minuloj ljubavi;

I uz nju – manji od njenoga – meni,

spomen da se znade

da smo postojali.

 

Ričičko Bilo, 2020.

petak, 2. listopada 2020.

Biljeg

Šapući Tvome licu – dok ne zaspi

 

Šapući Tvome licu,

dok ne  zaspi,

neka  me ne čeka u Fontani…?,

da ja ne mogu Tebi  doći

 i da su bolne zelene zjene.

Ne može srce izdržati tugu

što moje tijelo lomi, cvijete.

U mome svijetu mjesta ima

samo  za jedno samotno biće.

Šapući  Tvome licu – dok ne  zaspi,

neka  me ne čeka u Fontani…?,

da se odmorim dok ne zgasne

plamen što mi  po njedrima lijeće.

 

Vučjak,  1985.



Epika Balkanika

 

(Selo Jeleč)

 

Ratujte plemena divlja, naša,

ratujte stari Bozi,

Očiju mojih,

uz pucanj groma,

neka prepuknu zelene zjene…,

 

I donesite na koplju bijelu maramu,

da mašem Hišmaelli – u daljine;

Dok s neba,

umjesto zlatnih zraka,

na prazne oči ne siđu –

sjene. 


 

Nemoj me odnijeti v daljave

 

Ti si Sunce – ja sam leptirova sjena,

Ti si Vjetar – ja sam leptirovo krilo,

Ti si Široka Rijeka – ja sam leptirovo čedo.

Ja sam bio – ti jesi,

Ja sam prošao – ti budi.

 

U spomen na dane sreće, nemoj me izgorjeti svojim plamom.

Nemoj me otpuhati preko plavih gora.

Nemoj me odnijeti v daljave,

Rijeko;

Rijeko, moja Široka Rijeko.

 

 

Biljeg

 

Mosallom, tihim hodom, gaze ljepotice;

Gle!

Što sijevaju oči! – Ljubavno siroče?

Ili se krijesi lice sevdalinke,

Ili joj miriše behar od bagrema,

Ili joj ovlažila čednost – u proljeće,

Pa umilno gleda što je srce pita,

Ili me strastvena jeza podilazi.

 

Ili me strastvena jeza podilazi

Od želje puste,

Mene – roba huda,

I pružio bih joj sreću objeručke,

U stiskaj sudbe i zagrljaja luda;

Da nije oka izdajničkog blizu

I da mi u njedrima ne stanuje tuga.

 

I da mi u njedrima ne stanuje tuga

Sva bi Mosalla sa mnom zapjevala,

Privila bi se ispaćena njedra

Serafimu plavom – od čežnje, od žara;

Što joj u očima čitam milovanje,

Što joj na bedrima biljeg podrhtava.





 

istaknuti

Bijele zastave

Snježne mahale   Iz duboka svemira moja rana stiže što me obranila tolikom ljepotom; Sunce, sunce mi je malo, i đ er đ ef od mjesečine, za m...