Uzdah i treptaj
Neka samo huči noćna
rijeka,
neka samo,
i neka nama prijete odmetnuti duhovi
s vranjevačkih stijena…
To što je moralo biti – bilo je,
to što se moralo dogoditi u mraku – dogodilo se.
Ono drugo što se nije dogodilo,
nije se moglo dogodilo ni na čiju štetu –
kad nije ni postojalo.
Ispod vranjevačkih stijena nije bilo treptaja –
bilo je uzdaha – tu,
evo tu mi na njedrima još uzdišeš.
Ne žaluj cvijete, pa ako se i nije dogodio treptaj –
dogodio se uzdah.
Uzdah je uvijek ljepši od treptaja,
i od onoga što se nije dogodilo, ljepše je ono što se
dogodilo.
Neka samo huči noćna
rijeka;
neka samo.
U hramu mjesečine
Ne blistajte oči izdajničkim sjajem,
ne pružajte se ruke njenu licu.
Ne tuci srce tako ubojito,
ne pjevaj se pjesmo tako lijepo.
Ne šumi Široka Rijeko,
ne bacaj vala na kukuruzišta,
ne skači u sutonu izbezumljena deveriko,
bol je, bol je nastanjen u duši poete.
Kad ode s plavoga svijeta nježan cvijet –
kad se vrani ne vrate kormorani.
Kad u daljini stanu otkucaji ure;
neka u hramu mjesečine podasjava tuga.
Ima li igdje nekog drugog svijeta
Ima li igdje nekog drugog svijeta, u kome nas ne varaju
i ne rastavljaju ljudi.
U kome će
sreća biti na našoj strani,
U kome će
ljubav pobijediti mržnju.
Ima li svijeta koji želi nas dvoje njihati
u krilu ljubavi;
Zagrljene, i poljubljene.
Ima li igdje nekog drugog svijeta.
Rođenje
na putu
Danas su ih, opet,
na maloj stazi ljudi
susreli zagrljene u raskoraku jutra,
i dana, mavena,
poput perunika,
kako traže nježnost ispod koporana.
Ljubav je rukama obujmila lice
i nije, sanjiva,
na tome zastala;
u njedra mu, tople,
utrpala ruke,
i ispod košulje srce vizitala.
I čekala je da njegova sreća
sa lica zablista,
ko sunce u maju;
i uzdisala je,
rođena
na putu,
i šaputala mu u sretnu treptaju.