Rođenje na putu

 

Uzdah i treptaj

 

Neka samo huči noćna rijeka,

neka samo,

i neka nama prijete odmetnuti duhovi

s vranjevačkih stijena…

To što je moralo biti – bilo je,

to što se moralo dogoditi u mraku – dogodilo se.

 

Ono drugo što se nije dogodilo,

nije se moglo dogodilo ni na čiju štetu –  

kad nije ni postojalo.

Ispod vranjevačkih stijena nije bilo treptaja –

bilo je uzdaha – tu,

evo tu mi na njedrima još uzdišeš.

 

Ne žaluj cvijete, pa ako se i nije dogodio treptaj –

dogodio se uzdah.

Uzdah je uvijek ljepši od treptaja,

i od onoga što se nije dogodilo, ljepše je ono što se dogodilo.

Neka samo huči noćna rijeka;

neka samo.

 

 

U hramu mjesečine

 

Ne blistajte oči izdajničkim sjajem,

ne pružajte se ruke njenu licu.

 

Ne tuci srce tako ubojito,

ne pjevaj se pjesmo tako lijepo.

 

Ne šumi Široka Rijeko,

ne bacaj vala na kukuruzišta,

 

ne skači u sutonu izbezumljena deveriko,

bol je, bol je nastanjen u duši poete.

 

Kad ode s plavoga svijeta nježan cvijet –  

kad se vrani ne vrate kormorani.

 

Kad u daljini stanu otkucaji ure;

neka u hramu mjesečine podasjava tuga.

 

 

 

Ima li igdje nekog drugog svijeta

 

Ima li igdje nekog drugog svijeta, u kome nas ne varaju

i ne rastavljaju ljudi.

U kome će sreća biti na našoj strani,

U kome će ljubav pobijediti mržnju.

 

Ima li svijeta koji želi nas dvoje njihati

u krilu ljubavi;

Zagrljene, i poljubljene.

Ima li igdje nekog drugog svijeta.

 

 

 

Rođenje na putu

 

Danas su ih, opet,

na maloj stazi ljudi

susreli zagrljene u raskoraku jutra,

i dana, mavena,

poput perunika,

kako traže nježnost ispod koporana.

 

Ljubav je rukama obujmila lice

i nije, sanjiva,

na tome zastala;

u njedra mu, tople,

utrpala ruke,

i ispod košulje srce vizitala.

 

I čekala je da njegova sreća

sa lica zablista,

ko sunce u maju;

i uzdisala je,

rođena na putu,

i šaputala mu u sretnu treptaju.

 

 

Potop

Ispovijed

 

Ne sudite Nju,

Nije Ona – ja sam!

Ja sam jedini krivac, gospodine Suče.

Ja sam u Njenom hramu propovijedao grešno voljenje,

I grljenju,

I milovanje u sutonima dana.

 

Za voljenje na puno godina samice,

Osudite mene!

Za grešno milovanje  

Protjerajte me u zemlje pogane,

A za grljenje bacite na mene iskonsku anatemu…,

Neka bude puno bolnije nego što bijaše naša ljubav.

 

Ne sudite smijavice divne,

Gospodine Suče,

Neka Njene smijavice vječno ljepotu života slave.

Ne sudite Nju,

Nije Ona – ja sam!

Ja sam jedini krivac, gospodine Suče.

Tobe estagfirullah

 

Ono je moja ljubav divna, ona koja mi bijaše srcu blizu,

Najljepša od najljepših – jedno biće, a šest slova;

Zvijezda moja i uspomena moja,

Mjesečina što kratko grijaše na livadama ljubavi.

 

Ona, ona što me ljubljaše, i milovaše me nježno,

Što moje plavo sunce bijaše – ah, ljubav moja raspupana,

Što joj oči zablistaše od sreće – na mosalli kad bijasmo –

Onda kad joj pisah pisma ljubavna.

 

Tko može zaboraviti plavog serafima – medom zameđena,

Štono pronese mirisne grudi ispod bijele košulje,

Štono pronese smijavice medne mosallom,

Onu što je mirisala na bagremov cvijet - onu voli moje biće.

 

Ona što ne gleda obične smrtnike po putu,

Koja nebeske zvijezde imenima ljubavnim dozivlje,

Onu moje srce ljubi – koja šaputati umije –

Iz trave – iz trave me tiho dozivala da je još milujem.

 

Tako me kratko ljubila pored široke rijeke,

Plavi serafim, moja divna nevjesta,

Moja zakletva i moje radovanje -

Što mi biće za njom umire – tobe ja Rabbi – tobe estagfirullah!

Potop

 

Huči mutna rijeka – livadom,

u mraku,

valovi u bijesu obli kamen tuku;

dršćem ispod vrbe – ogrezao samoćom;

a sljepoćom oči,

a usne kajanjem.

 

Prevari me srce – pjesma poputnica,

bijesni satana valja sreću,

valom;

prokapaše suze moje pjesme – sjetne,

mutna voda nosi biserje,

mahalom.

 

Potonulo sunce moje - iza gore,

mjesečine nema,

da mi tješi biće,

sakrile se zvijezde – nigdje nade nije,

igraju se mojom srećom,

karašice.