četvrtak, 20. kolovoza 2020.

Laurin vijenac

Najdraža gošća

 

Hvala ti.

Došla si.

Tako divna.

Tako posebna.

Donijela si mi svjetlost, i utjehu onemoćaloj duši.

 




 

Laurin vijenac

 

Ne plači, Laura,

U tuđini cvijete,

Pronesi korpicu po mostovima  grada;

U rijeku bacaj žute – tulipane,

Jer ipak ja nisam utvara iz Hada.

 

Ja sam od rijetkih, onih bića sunca,

Što pritišću srce, pa krst i nišan ljube;

A za tvojim licem moje sunce hodi,

Ne bi li te na čas ugledalo,

Draga.

 

I sve što sam imao – nestade bez traga,

Šejh sam samo šumi i klancima lednim…;

A tako bi rado moje usne draga,

Opet da te ljube po licu,

Po kosi.

 

I najljepši vijenac što ga kriju trave,

Mavenu radost da ti uplićem u kose…;

I da moje usne usahle od žala,

Šapućući muallake, za oproštaj prose,

Na njedrima tvojim.

 

Ne plači, Laura,

Opet ćemo, jednom,

Rukom ispod ruke po Širazu gradu;

Haman će nam suze lica umivati

Kad se u drugim svjetovima nađu.

 

 

Plavetnilo

 

Nebo iznad livade napunilo se plavetnila divnog.

Svjetlost nam nebeska ušla u oči,

u naše duše.

Spustila se na lica, na smijavicama zatitrala.

Ta svjetlost još nikada nije viđena ljudskim okom.

Došla je prvi put,

iz iskonskih davnina. 

Putujući u budućnost, zastala je samo kratko;

napila se naših zjena.

 

 

Javorovi iz Brestove Drage

 

Zlatne zrake okitiše vrhove starih jela podno Viševice.

Opijen mirisom ženke, jelen ispod Burnog Bitoraja

omahuje rogovima grm pelina.

Stara medvjedica rosom umiva sanjive medvjediće.

Kroz Dulibu pupavac u žurbi doziva ptiće.

Vjetrić živnu.

Djetlić kljucnu.

Sunce žarko pozlati stare javorove niz Brestovu Dragu.

 

 

Mjesečina na Poljani Kjathane

 

Po Poljani Kjathane sjajan mjesec,

razlijeva čari na sretna  lica;

Ali se za vitke munare skriva

opčinjen ljepotom,

smijavica.

 

S munare imam glasno poziva:

Allahu!

Daj da nam zora divna svane!

A pokraj šadrvana malešne usne mole:

Ah, Allahu, neka još mjesečina grije, Kjathane.

 

 

Smrt pjesnika

 

Naš brat je onaj što  ostade u šumama Srebrenice,

u trenu munje,

i sječiva ljuta;

A nedovršene mu pjesme zaplakaše,

nit kraja nit početka, u torbici izatkanoj,

sve bez rima.

 

A samo se jedno (izbrisano) naziralo ime,

ispod trećeg stiha;

Aman!

Zeman!

Kako ću ti doći?

Zerina.

subota, 8. kolovoza 2020.

Ciganske gatalice


Da mi nisi ljubav divna



Ah, da mi nisi ljubav divna – već da si moja Kleida.

Najljepše bih ti amulete u pletenice uplitao.

Ne bih mario ni za zlaćanih pjesama stih.

Ah, da si ti moja Kleida,

da mi nisi ljubav divna.









Mila Majko



Mila Majko, brzo će ti doći onaj dan,

kad neće više biti moje pjesme.

Smrtnici i nebesnici pustit će barem koju suzu.

Samo neće, zaplakati ona.














Kronike



Ovdje je nekad njegovo srce, i njeno,

gorjelo, na lomaču naloženo;

Ali puhnu sjeverni vjetar, i kiša nemila pogasi im svaku nadu.

Ostade i danas uspomena i tihi koraci što kroče Mosallom;

u noćnome – duboku satu.












Prijatelji duše



Ljubav je opčinila tvoje srce, ali ti se otimati znadeš.

Ljubljenje je posjetilo tvoje lice, ali ti se pokrivati znadeš.

Ljubav i poljubac vječnu su prijatelji tvoje duše.












Dobro mi došao



Dobro mi došao nemili Hermo.

Slobodu koju mi nudiš primit će objeručke moja duša.

Ne umije više moje biće ređati stihove divne.

Stoga je meni brati ruže, na livadama Aheronta.











Mnasidin grijeh



U mraku sobe sad tuga vlada. Tišina je prekrila sva usta.

Sa ovoga svijeta otišao je onaj koji pjevati umije.

Spustili se Vlašići – od tuge, k Zemlji – bliže.

U samotnu kutu Mnasida uzdiše mlada.

Ruke joj vrele bijahu ispod pojasa spletene.











Ciganske gatalice





Prva karta – gledanje



Gledaj me prvi put, Zeleniko moja divna.

Opčinila me radost sa slanom omaglicom u sutonu.

Usnuh tu večer, posve budan, pun sreće što te imam.

Mišljah da su naši svi dani koji dolaze.

Sve to vidjeh u tvojim zjenama.









Druga karta – Mosalla



Evo te dovedoh sebi za nevjestu,

evo si moja zakletva.

Evo si moj lijek, evo si mojim danima molitva.

Medne li su, tvoje usne, medne li su.











Treća karta tunika na ljame



Ogrnula se mila moja, tunikom zelenom.

Pogledajte njene oči pune nade.

Pogledajte njene usne medene, pogledajte njeno anđeosko lice.











Četvrta karta – zagrljeni



Ne puštaj me iz zagrljaja, sestro moja, i ljubavnice moja.

Zagrljeni, zagrljeni.

Evo vama moj život – za njenu vječnu sreću.











Peta karta – dušmanica



Ono je naša dušmanica, ona što sve vidi – velike su njene oči.

Naša je dušmanica ona što sve čuje – velike su njene uši.

Njen je jezik poput zmijskoga otrova.

Njeno je srce poput kamena – ljutoga.

Ne plaši mi se noćnih spodoba – mila, mila.











Šesta karta – sudbina



„I kad prođu mnogi dani, tugovat ćeš od ljubavi –  

a tvoja ljubav to vidjeti neće.

Umirat ćeš od ljubavi –  

a tvoja ljubav to znati neće.

I kad umirati staneš – u te sretne dane;

tugovat ćeš za ljubavi,

ali tvoja ljubav s tobom – biti neće.“





srijeda, 5. kolovoza 2020.

Sanjasmo se


Pogledajte ljubav



Pogledajte  ljubav što razdire moje srce.


Nježna li bijaše dok je cvjetala naša livada.

Usreći me! Obradova me!

Pogledaj je sad.
Nježna ostade, al' boli, boli...








Čuperak igra, pa plavi

Ne cjelivaj moje vjeđe,
ne diraj me netremice,
suze moje će natopiti tvoju nevinost i rastužiti plavi val.
Ne ljubi me,
rasplinut će se u sutonu moja duša, od mirisa tvoga bića umrijeti mogu.
Umiranje, umiranje…,
što je nevinost i čistota tolika, naprama ljubavi,
što je odnijeti zvijezdama kanim.








Sanjasmo se

A kad je pala noć, sanjasmo se dugo, 
opijeni u Demetrinim dvorima.
Ako se samo sanjasmo,
otkud onda toliko sjeme miline poškropi donje i gornje svjetove,
moje i njene.








Sjećaš li se

Sjećaš li se mamene ljubavi, štono opija žudnjom.
Štono ne razlikuje vodu od vatre;
niti zemlju od neba,
niti pjesmu od suze,
niti radost od tuge.

Danas bi mi svojom mržnjom srce mogla otrovati.
Sjećaš li se pjesme slavuja i plavičastih zora,
sjećaš li se mamene ljubavi.




Topla zima

Bila si ljepša od proljeća (ta, proljeće stalno dolazi,
a ti si došla samo jednom).
Bila si toplija od sunca, sunce grije samo za ljetnih dana,
a ti si bila ušuškana jesen,
i topla zima.








Jacija

Svakoga božjeg dana, kad imam glasnu jaciju zazove,
ja se sjetim tvoga šapata.
Ima nečega u blaženom času, što mi srce dira,
što mi uspomene davne budi
na dane ljubavi i sreće.





Ružno pače

Mišljahu nevjernici da si ti ružno pače, poradi tvoga razgegana koraka.
Ali ne znaše oni da si takva,
stoga što si mednim medom zamedila;
što si uzdahom uzdisala,
i što si šapatom šaputala.








Tiho ću ti pjevati

Nemoj se uplašiti moje pjesme,
niti poradi čovjeka,
niti Boga ni Šejtana.
Jer ti si moja jedina ljubav, tiho ću ti pjevati – tiho,
nemoj se uplašiti moje pjesme.






Poradi tvoje mladosti

Poradi tvoje mladosti malo te i krišom ljubih – ne doljubih te.
Nije mi žao,
ostalo je meni čeznuti za gnijezdom tvoje ženstvenosti.
Malo te ljubih, malo.






Poput meleka

Samo je jedna murida,
ona koju naučih dobroti, milovanju i šaputanju.
Naučena murida sad pronosi ljepotu ljubavi svijetom,
uzdiše livadama poput razmažena meleka.







Domovina

Nestade moga ponosa.
Nemam svoje majke, svoga naroda niti svoje domovine.
Moja majka je lijepa Hišmaella.
Moj narod su njene oči,
moja domovina je njena raskopčana košulja.







Ljepša je Hišmaella

Ljepša je Hišmaella od Mnaside.
Ljepše su joj oči od Musale.
Mednije su joj usne od medne dove.








Na tabutu

K tamnome Hadu me ponesite, gdje teče podzemna rijeka.
Umjesto zlatnih uvojaka,
pronesite i moje pjesme - na tabutu.






nedjelja, 2. kolovoza 2020.

Wadi Kadish


Govor ptica – obraćanje japanskog ždrala



Od kada japanski ždrali zaploviše zrakom, pisano je,

da se ljubav ljubavi privija… u zvijezde je davno umetnuto.

Al' se zvijezde kraju dadoše,

al' se nebo maveno namračilo…,

i sve oni drugi tići mojoj ptici radost činiti počeše,

i zaborava mojoj ljubavi za mene načiniše,

dođe mi tako zlo vrijeme.



A kako snaga klonu, sve to se puste visine

pred očima vrtjeti stadoše,

a na srcu falinka velika osvanu,

boljka od nemoći,

pusta praznina zavladala mojom jadnom dušom.



O hridi se razbih kolovratskih stijena;

puste li su,

samotne li su,

jedina li su utjeha za ostavljene,

jedino li su skrovište za zaboravljene.



A kada se suton preko Stalka navuče duši,

i kad ptice Jamarice pohrle iz podzemnih skrovišta

na naš svijet,

da se kroz planinsku šumu kliktanjem oglase…,

tad jedno krilo za njima poleti,

sve misleći:

– Evo moje voljene, čujem je kako leti…,

al' brzo,  brzo shvati duša da je sama,

i da nije svuda isti ptičji rod,

i da su one naše nježne ptice od pustih jamarica ljepše,

i da duša za jamaricama zatitrati ne kani.



Nekada mi je moja ptica govorila da sam otok,

da sam neponovljivi unikat,

i da moja mirna duša njenoj duši čini sretne noći i dane,

i da ćemo mi skupa,

krilo pod krilo – kroz vječnost.



Ali moja ptica sada kaže da ne očekuje da je zaboraviti

mognem, ali da očekuje da je se odreknem…,

i njenih krila šum da ne slušam više,

da sanjati prestanem njene snove.



Od kud sada meni snaga da se odreknem onoga što je preče

od moga jadnoga života.

To što mene nema i što moje ptice nema,

za to su kriva druga jata,

i ja koja nisam mogla umrijeti kad je bila hora umiranju,

i kad je ono vladalo vrijeme smrti.





Od tada je i naša ljubav raskućena,

od tada letim samo let tuge – ka zapadu…,

nisam više japanski ždral!,

jer japanski ždrali – poznato je,

uvijek ljube samo jednu izabranicu,

i uvijek prema istoku lete,

one hude ptice.



















Wadi Kadish



Kroz dolinu Wadi Kadish, sve će ti se samo kazati;

kadno ispod starostavnih cedrova dva bića usporedo hode.



Jedno je, sunce,

štono grije sve oko sebe,

i što budi život u travi, i vabi s usana pjesmu,

i sve nam sreću u njedrima pretače.



Drugo je biće - mjesec; štono pjeva muallake divne – pa zanosi

sljepoćom od tuge.

Čas bi zasijao srebrenim sjajem i razbacao mjesečevu igru

dolinom, a čas bi nestao posve,

pa se u tanak srpak pretvorio –

ovaj mjesec stari,

putujući za voljenim suncem.



Sanjao je sladom, nasmiješena lica,

sklapajući oči od silne ljepote i mudrosti...

Hej - sunce i mjesec!

To ne može biti skupa!

Ja sam svoja a ti svoja jednina,

uzdahnu i reče…,

sve koračajući ka svojoj konačnosti –

mirisao je njene divne čari - putujući kroz dolinu Wadi Kadish.













Terra



Neka me vrijeme pokupi,

s bijela svijeta - u svjetove druge,

neka mi i tamo mirišu mirisne kose,

mavene.



Zlatne se zrake igrale, u zjene ispod vjeđa se skrivale.

Mirisno cvijeće je bludjelo, i tiho ječale povaljane trave.

Čežnja se čežnji pretače,

u donjim svjetovima vatra i voda piruju.



Nemoć!

Koja to nemoć ispod tanane košulje zavapi…?,

kad im se dotakoše vodeni svjetovi;

i kad svjetovi vatre planuše,

u slatku i u blaženu času tom.



Na gumnu ljubavi se stožac dotače njena zabibana talasa.

Avaj, avaj!

Rađamo li se mi to zagrljeni!

Ili mi to zagrljeni mremo?















Iskrica od ljubavi




Ne  plijene valovi Vašom dušom –

ne vlada u Vašim zjenama divnim,

imena moga čar.

Nismo se nikad ni zakleli u ljubav,

pa, ako i ne ljubite moga lika,

voljena moja, Vi…,

opraštan Vam,

opraštam Vam sve što je neoprošteno…,

I ljubim Vam,

i ljubim Vam sve što je ne poljubljeno;

miloga lika ne zaboravljam,

samotna ljubav je sudba moja…,

na mome putu oduvijek ste,

iskrica od ljubavi,

bili Vi.







istaknuti

Kajanje i stare vjetrenjače

      Plašim se       Još bih umio voljeti nju ali se plašim da ona više ne ć e htjeti mene, zato se pretvaram da je ne volim... Sve čekaju ...