Imru 'l–Kajs, cvijet pustinje, čija je duša mirisala nazad 1500 godina, pa i sad miriše
Imru 'l–Kajs se smatra najvećim arapskim predislamskim pjesnikom.
Sveti Muhamed koji je prezirao poeziju smatrajući je velikim grijehom, prorekao mu je ulogu pjesnika – predvodnika svih pjesnika na putu u džehennem. Kad su posle Muhameda došli ostali kalifi 'Umar i 'Ali oprostili su mu, veličajući njegov genij i originalnost. Maštovitost i izražajnost njegovih poetskih slika, glavna su odlika njegove poezije.
Osnovni obrazac poezije predislamskih arapskih pjesnika je pjesma kasida. Mada Imru 'l–Kajs nije utemeljitelj kaside, on ju je doveo do savršenstva.
Imru 'l–Kajs je rođen u petom stoljeću. Potomak je starih jemenskih kraljeva. Njegov otac Hudžr vladao je plemenom Benu Esed. Kako je mladi kraljević previše volio žene, vino i raskalašen život, otac ga se odrekao i protjerao ga iz plemena.
Imru 'l–Kajs je bio pjesnik lutalica od plemena do plemena, od oaze do oaze, od žene do žene. Udaljen od doma, pio je i bančio noseći titulu najboljeg pjesnika među Arapima.
Njegova oca, kralja Hudžra ubili su plaćeni ubojice iz drugih plemena. Imru se zakleo da će osvetiti očevu smrt. Uzaludno pokušavajući pronaći očeve ubojice i sam je mlad umro u Maloj Aziji, nakon povratka iz Bizanta. Smatra se da ga je otrovao kralj Justinijan čiju kćerku je Imru zaveo. Naime, Justinijan mu je poklonio otrovanu košulju na dar, poput Nesa je završio i Imru 'l–Kajs.
Fragmenti: iz mu 'allake, Imru 'l–Kajsa
……………………………………………………………………….
Onog dana kad 'Unejzi u nosiljku htjedoh se
prikrasti
reče ona:
vraže crni,
devu ćeš mi plahu, gle,
prepasti.
A kada se nosiljka i mi skupa
ljuljat stasmo,
reče:
siđi Imru 'l–Kajse, dok ti nije
još prekasno!
Ja joj na to samo rekoh:
bolje
uzde ti popusti
i plodova tvojih kušat ne krati mi
već dopusti…
Omar
Hajjam (Giyasoddin
Abo'l-Fath 'Omar ebn Ebrahim Hayyam)
Rođen u Nišapuru, 1048. godine,
najveći majstor rubaija
(kvatrina) u perzijskoj književnosti i čitavome
svijetu. Njegovi preci bavili su se izradom pustinjskih šatora. „Hajjam“ znači,
onaj koji šije šatore.
Smatra se „bezbožnim“ pjesnikom. Rubaije su
pisali i Rumi i Hafiz, ali po njima nisu ostali zapamćeni, već po drugim stilovima
pisanja, a rubaija se smatra „lakšom“ pjesmom. Međutim Hajjam je
rubaije razvio do savršenstva.
U vjerskim krugovima nastojali su uvijek
napakostiti ovome najvećem pjesniku rubaija.
Hajjam je bio profesor astronomije i matematike. Voditelj je opservatorija u Isfahanu i Marvu, reformator kalendara,
kreator kubnih jednadžbi...
Živio je skromno, povučeno, tiho i sramežljivo.
Hajjamu nisu nikada htjeli objavljivati pjesme radi pritiska klera. Hajjam je
svoje pjesme čitao učenicima nakon predavanja.
Fragmenti iz Hajjamovih rubaija: Bolje je
piti vino
…………………………………………………………………………………………
Piti vino i pijući obožavat'
krasna bića,
To je bolje,
već k'o sufi odreći se zemnog žića.
Ako svi u džehennem odu,
koji ljube i koji piju –
nitko neće dženneta ni vidjeti,
nit' kušati rajskog pića!
Sapfo , prva princeza poezije, rođena nazad 2700 godina
Najveća je grčka pjesnikinja, a mnogi smatraju i najveća svjetska, ikad.
Tema njene poezije uvijek je samo ljubav. Ona je svu ljubav pretočila u
poeziju. Rođena je u gradu
Erezu, na otoku Lezbu. Najveći dio života provela je u
divnom, najvećem gradu na otoku, u
gradu Mitileni.
U Mitileni je vodila školu poezije za mlade
djevojke, u koje se Sapfo zaljubila, te pisala divne pjesme svojim
učenicama: Atida, Anaktorija, Arignota,
Gongila, te Mnasida, najmilija učenica. Od toga zaljubljivanja je nastao
sinonim za ženske homoseksualne sklonosti.
Sapfo je plemićkog porijekla, iznimne je ljepote i
nježnosti. Jedan period bila je udana, zna se da je imala lijepu kći Kleidu. U zreloj
dobi nesretno se zaljubila u mladića Faona. Već u poznim godinama još je pisala nježnu ljubavnu poeziju.
Napisala
je devet knjiga poezije, od čega se u ova tri tisućljeća, sačuvalo samo
nekoliko kratkih fragmenata, iz pokoje pjesme. Crkva je u kasnijim stoljećima, redom uništila
sve njene divne zbirke i stihove, smatrajući ih bludnim i izopačenim.
Sapfo:
Fragment iz uništene pjesme: Da, rekla bih ti nešto
………………………………………………………………………………………..
Da,
rekla
bih ti nešto.
No priječi me stid.
Da žudiš za lijepim i čestitim,
da nije ti na jeziku ružna riječ,
na oči ne bi stid ti pao.
Već bi ti besjeda časna bila.
Sapfo: Fragment iz izgubljene pjesme – pisma: Hvala,
došla si
……………………………………………………………………………………………………….
Hvala,
došla si;
za tobom silno sam žudjela:
Preplavila si plamenom čežnje mi dušu svu.
Primi pozdrav koliko vremena traje tok.
Sapfo: Fragment iz pjesme:Čini mi se bozima
sličan
…………………………………………………………………
Smiješkom slatkim smiješiš mi se –
to je meni
sve u grudma stravilo srce miljem.
Čim te vidim samo za časak,
glas mi
u grlu zapne,
jezik meni zanijemi, tihi mene
po svem tijelu ljubavni oganj prođe,
nit već vidim očima,
nit što čujem,
uši mi šume,
teški znoj mi teče sa čela, dršćem
sva kao prut,
a žuća sam nego izgorjela trava –
čini mi se zamalo ne bih bila,
umrla jadna.
Kais
Ibn Al-Mulavah, zvani
Madžnun Laila, pisao nazad 1300 godina, Arabija
Madžnun (za razliku od Imru 'l–Kajsa) nije salijetao sve što nosi
suknju, Madžnun je čitav život ljubio samo jednu ženu, i stihove pisao samo
jednoj ženi, Leili.
Leila je bila djevojka iz njegovog plemena,
koju je Kais zavolio i smrtno se zaljubio u nju. Leilu su udali za drugoga, dogovorom
još u Leilinu djetinjstvu, a Kaisu je samo preostalo da pati za njom.
Kais je jedan od pet arapskih pisaca
muallaka, divnih pjesama koje su bile ovješene na zid Ćabe. Zbog njegovog bolovanja za lijepom Leilom,
ostali su mu pjesnici dali ime Madžnun Laila
(što znači na arap., Magarac Laila).
Kais Ibn Al-Mulavah (Madžnun Laila):
Fragmenti iz Leile
………………………………………………..
„ Jer draž
i milina, koje od nje dolaze, čarolija su
najveća.
I kada bih
znao da uistinu ima tajanstvenih
riječi
kojima se može čarati nikada ih ne bih želio
izgovoriti,
da ne začaram
njima svoju dragu, kojoj
sve do
smrti želim služiti.
Prijatelji
moji,
ako mi ne
možete reći gdje
se nalazi
Leila,
pripremite
mi tabut i mrtvačke ponjave, i molite
Allaha,
neka se smiluje čovjeku kome je srce
prepuklo za Leilom“.
Francesko
Petrarca,
pjesnik iz trinaestog stoljeća
Najveći je pjesnik ljubavne lirike. Rođen je u Arezu,rodio
se u prognaničkoj obitelji, iz Firence.
Blagosiljanog i opjevanog dana, 6. travnja,
1327.god. u crkvi svete Klare u Avignonu zaljubi se u lijepu Lauru, kojoj je
čitav život, više od 30 godina pisao pjesme. Njegova ljubav ostala je kao
neispunjena žudnja i čar duše za voljenom osobom.
Mnogi misle da Petrarca ne bi uspio napisati
tolika djela, da je bar jednom vodio ljubav s Laurom. Iz pjesama se vidi da je to bila pjesnička, platonska
ljubav. Petrarca je za nebo bio vezan koliko i za zemlju. Ljubeći stvorenje pjesnik
je zaboravio na stvoritelja (naime, sin je iz naglašeno kršćanske obitelji).
Mnogi njegovi slavni prijatelji, među kojima je bio i
Boccacco brinuli su se za njega nakon što se vezao uz plemićki stalež,
tiranske klike. Umro je u dvorcu Arqua pokraj Padove, čitajući stihove.
Petrarca:
Fragment pjesme; Što zavidim ti, zemljice škrta, tako…
……………………………………………………………………………………….
Što zavidim ti,
zemljice škrta,
tako
jer grliš nju, što pogled mi je želi;
i kriješ lijepog lica sjaj joj bijeli,
gdje sebi nađoh mir od boja svakog!
Koliko svodu nebeskom što,
tako,
htjede za vječnost da se k njemu seli,
duh,
te od lijepog tijela ga odjeli,
a otvara se rijetko kome lako!
Dante
Alighieri,
pjesnik iz trinaestog stoljeća
Genijalni tvorac Božanstvene komedije, rođen u Firenci.
Sudbina mu je bila da učestvuje u političkim
prepirkama i sukobima između fiorentinskih bijelih i crnih klanova koji su međusobno ratovali
(sljedbenici Cerchija i Donatija). Pokušavao je pomiriti
zaraćene strane.
Godine 1274 prvi put, kao devetogodišnji
dječak susreće Beatrice. Beatrice
je susreo ponovo, nakon devet godina, kao osamnaestogodišnji mladić. Njen utjecaj na
njegovu poeziju očit je u svim pjesmama. Udana za plemića Simona Bardija,
umrla je sa svega 25 godina života. Dante je i
dalje , do kraja života, u svim svojim djelima opjevao
svoju ljubav, lijepu Beatricu.
Dante Alighieri: Tolike draži i sklad se u
moje…
…………………………………………………………………………………..
Tolike draži i sklad se u moje
gospoje vide,
kad pozdravlja koga,
da svaki jezik nijem protrne s toga,
a oči u nju
gledati se boje.
Dok joj,
kad ide,
svatko hvalu poje,
nju resi krotkost i dobrota mnoga,
pa misliš:
zemlji stvor je taj od Boga
poslan,
da čudo on pokaže svoje.
Tko god je gleda,
tako mu se mili,
da kroz oči mu slast u srce lije,
koji ne pojmi,
tko ju kušo nije.
I s njene usne medni duh se krili
ljubavi slatke pun,
što dušu zove;
neprestano,
na
uzdisaje nove.
Mihail
Ljermontov,
pjesnik ruske duše, tik uz Puškina
Pradjedovi Ljermontova bili su Škoti. Plemićkog je porijekla, rođen u Moskvi, ali je
odrastao s bakom u Tahrani.
Njegova životna golgota počela je kad je
raskrinkao upletenost carske krune u namještanje dvoboja i pogibiju Puškina, u
tako namještenom kukavičkom dvoboju.
Čitav život pjesnik je proveo na Kavkazu u
progonstvu pišući i diveći se narodima iza Kavkaza,
muslimanima , koji je ovom divnom pjesniku ponudio svoju dušu – na dlanovima.
Careve sluge nisu željele njegov uspjeh na
Kavkazu. Namjestili su mu kao i Puškinu kukavički dvoboj na planini Mašuk, s
lažnom municijom. Nakon što je pjesnik ispalio ćorak, izdajnička ruka mogla je dugo
ciljati. Ljermontov je u dvoboju pogođen ravno u srce.
Ljermontov:
Trenutak smo zajedno bili
……………………………………………………………………….
Jedan trenutak smo mi zajedno bili,
no vječnost je ništetna pred njim!
U poljubac čuvstva
smo slili
i spalili poljupcem jednim.
Zbogom!
Jer ljubismo kratko,
čemu da Vas tuga,
mila,
steže?
Rastati se s Vama ne bješe mi lako,
no sastati se bilo bi još teže!