nedjelja, 28. lipnja 2020.

Na obalama Aheronta



Srebrenički meleki



Povedite i mene, tamo,

i pjesme sjetne moje;

i da mi biće uz vaše,

u travi sanja,

dok mrije…,

i da nam pjevaju ptice, kroz polja ilahije divne,

i da nam šapuće nebo, kuda meleki brode.



I da nam šapuće nebo,

kuda meleki brode.

I da nas od noža rana kroz snove manje boli;

zausti imena zemljo

kroz plavičaste omaglice,

i svako ime će bitiime što život voli.






Zanese me

Nisam zaboravio lica tvoga smiraj,
niti njedara šapat,
niti usana dar.
Nisam te se zasitio,
niti imena tvoga,
niti očiju čar.

I mada ne bijaše mudra – i mada ne bijah ja.
I mada ne bijaše moćna - niti bijasmo mi;
Zanese me,
zanese me…,
nemoć janjeta bijelog
i plave zore žal.







Na obalama Aheronta





Poradi tiha koraka i šapata usana mednih,

noćas slušam poj zvijezda.



Njena ljubav puna žara, još mi gori u srcu,

ali je tuga prijateljica duše.



Zašto me Allah kaznio ovoliko,

što sam mu tako loše učinio, i kad?



Moje oči samo žele ugledati obale Aheronta,

i lotose što po njoj cvate.















ponedjeljak, 22. lipnja 2020.

Nije pjesma


Nijemi jauk



Na samome izmaku proljeća, kad trave postanu snopite

i miris pjesme svuda zavlada,



u osvitu nevina ljeta

procvjetaju divlji ljiljani livadom.



Jedna skupina jarke ljepote stražari onkraj siva kamena,

druga se ljulja u travnatoj dolinici.



Kao zaspali junaci i iskonski biljezi,

stražare na toplu povjetarcu moji ljiljani…,



vječna im mladost; i tako to biva vjekovima,

rađaju se od kad je živa vremena,



sretna majčica zemlja ih izvali nijemim jaukom,

o sunčanim proljećima.











Kletva



Ja bih prokleo moje srce,

kad bih znao da se i tvoje ne nada ljubavnih bogova sreći,

istom žarom kao i ovo moje.










Osmijeh muride divne



Ne pristaju nama elegije niti doline suza.

Zabranjeno je pjesnicima da liju suze i da mole za oprost.



Jedina je iznimka onda;

ako izgube nebeski biser i zemaljski tihi korak;



ako izgube šapat, blag kao povjetarac,

pogled sretna oka, i osmijeh muride divne…











Pijerijske ruže



Moja je ono ljubav divna,

štono zlatokosa i umiljata o proljećima bludi

i bere pijerijske ruže.



Slična plavome cvijetu,

opčini me,

opčini me.



Ne bih je dao za Plavo More,

niti za milu Zelengoru.








Besmrtnoj muridi




Ti nećeš na odru umrijeti,

murido divna…

i uspomena na tebe nikad neće izblijedjeti.

Jer ti si ubrala ružu poezije,

štono cvjeta na radost sunca.



Ti nećeš lutati,

 po Hadovu carstvu,

murido divna…

lebdeći kroz povorke mračnih sjena.

Tvoje srce plamti vrelom čežnjom,

slatko je milovanje zanijelo tvoje biće.







Plava zora   



Svake zore iz šume podno moga dvora, pjevaju slavuji.

I ko da nije dosta to što je moje srce bolno,

još me više rasplakaše;

plava zora,

i pjesma ptica. 








Nije pjesma



Umiješ  li ti kazati,

nešto, njoj;

a, da to nije pjesma ili suza?

Umijem, malo:

Neka te ništa ne boli cvijete – danju niti noću.

Neka život ne da tuzi na tvoje lijepe vjeđe.

Neka ti zaborav bude tako dubok, da se nikad ne prisjetiš onih

što u vremenu minuše uz osmijeh i čežnju.

Da ti ne donose uzdah, i suzu.

Jer ti nisi samo lijepa, ta lijepe su i druge ljepotice;

ali ti si lijepa i dobra.

Kad Harite dijeliše tebi, dijeliše ti objeručke;

Cvijete moj, Cvijete.





istaknuti

Bijele zastave

Snježne mahale   Iz duboka svemira moja rana stiže što me obranila tolikom ljepotom; Sunce, sunce mi je malo, i đ er đ ef od mjesečine, za m...