subota, 25. travnja 2020.

Nježna smilica



Nježna vrsta



Ja mojoj ljubavi umijem govoriti samo riječi od nježne vrste.

Ne umiju usta izgovoriti drugačije riječi,

osim onih lijepih.



Nikada moja njedra neće postati za nju hladna

samo topla.

Toplo je volim!

Toplo ja njišem moju ljubav, nježne vrste.









 Divni pir



Dajte mi onaj, najljepši  cvijet, da ga još jednom opčinim mlad!

Dajte mi one oči, da ih još jednom pogledam lud…!,

neka ponudi staro more pjesme valova i neka još malo odzvanja smijeh…

u zemlji koje više nema,

neka otpočne veliki pir.



A mislila je Mnasida divna da će grudima vladati stud…

i da ljubavna zvona ne zvone

i da bengalski tigrovi mru!,

i zaborav da će, kao oblak sivi, prekriti sunčanih dana dvjesto;

i da će tišina potopiti sreću,

kao mutna voda što topi – pješčani sprud.






Lice poezije

Najdraža je meni ona i najljepša na cijelome svijetu;
ona zvijezda, što iziđe o Božiću, moj sjajni Sirijus,
moja radost duše, štono joj nema ravne.

Najdraža je meni ona kojoj lice blista jednako – noću i danju,
štono potiho i pametno zbori, ljubav moja razgegana,
labudica duše moje.

Umrijet ću za onom što me gleda,
ah,
moja draga;
moje zlato nenošeno,
moje biće jedinstveno.
Ona je ljubav moja i poezija moja.

Njene su mirisne grudi moje dvije Svete bule,
njene su oči moji narodi,
ja nemam nikoga osim nje, na ovome svijetu sve je tijelo,
samo je ona – biće.

Njeni su prsti latice al-katmera,
njene su smijavice dva mlada mjeseca,
ne mogu prestati čekati da njene usne prozbore.

Onu moje srce ljubi, koja ima hod poput viteškoga dostojanstva
i poput gazelina skakutanja.
Gledajte ljudi moju ljubav raspupanu.

Kažite mi: Je li bila vrijedna jedne poezije?
Duše moje i predaka mojih.
Je li bila vrijedna planinskoga lava i sokolova gnijezda.

Je li bila vrijedna moje suze, i moje tuge?,
umire li uzalud plavi dan od srama
kad mahalom prošeće ljubav moja divna?

Prekrivam je zastavom ljubavi,
ljubim je licem poezije…,
mjerim je ljepotom mjesečine
i Vlašića što pjevaju visinama.






nedjelja, 12. travnja 2020.

Obsesija



Dove i bagremovi


Nije mi dala zapis ljubavnih dova.
Nije uglas zazivala meleke, niti hurije nebeske – djeve one bajne;
Ja sam njene dove, dok ih šapuće naučio –
s usana joj ih mednih krao.
Ja sam njene meleke braćom svojom zvao,
onda kad su cvjetali bagremovi.





Ljubav u njedrima - Rumi



Svi su na kraju priznati pristali: „To što mi poete toliko volimo druga ljudska bića

i što nikako ne umijemo da ih zaboravljamo, kad smo ih jednom voljeli, bez obzira na druge ljude, nije to  grijeh“.



Smatrajući kako je sama poezija veliki grijeh, Prorok Muhamed je jednom prorekao Imru 'l-Kajsu, velikom predislamskom arapskom pjesniku (biser pustinje),

da će: „Na čelu kolone ostalih pjesnika koračati, noseći njihov (naš) pjesnički barjak,

 predvodeći ih, na putu u pakao“.

Ostale Halife poslije Proroka popravili su međutim taj dojam te vratili fetvu.

Ustanovili su da je Imru 'l-Kajs, cvijet poezije, „najljepši arapski cvijet“, te da će

Imru 'l-Kajs ipak trajati,  dok je vremena.

 Naime, Imru 'l-Kajs je autor jedne od sedam muallaka (predislamskih kasida),

ovješenih na svetom zidu Ka'be, i da nikada nije – do biološke smrti (a ja mislim ni poslije), zaboravio jednu skromnu ženu iz nomadskog plemena iz pustinje.



Prva od najboljih pjesnikinja, Sapfo, rekla je prije dvadeset i četiri stoljeća,

da je bolje da vječno ljubimo taj cvijet što ga volimo i milujemo ga,

negoli da ga ikad zaboravljati naučimo:

„Znam, na zemlji uopće nije moguće vidjeti svih naših želja dostignuće.

Ipak, za nas je smrtnike bolje da blagosiljamo ono što nam je darovano,

 nego da ga zaboravljamo“.



Arapska, i jedina islamska (koliko ja znam) svetica i velika pjesnikinja Rabija Allavija, kazala je jednom, prije petnaest stoljeća, njena svetost (preklinjem je da mi oprosti na slobodi prijevoda):

„Toliko cvjetova između nas, naši vjerski dušebrižnici osudiše na Džehennem, da je meni, jadnoj, draže u Džehennemu biti, negoli se Džennetu nadati i zaboraviti svoj mali grijeh“,  „I ja vam sada želim s njima završiti, u Džehennemu!“



Tu su i japanski ždrali. Japanski ždrali koji jednom zavole, nikada ne zaboravljaju

svoju pticu, nikada oni ne slete u tuđe gnijezdo japanski ždrali nikada ne zaboravljaju.



To što mi poete ne umijemo nikad da zaboravljamo – nije grijeh – ljubav je to –

u njedrima.

„Bog je u našim njedrima, svi ga nosimo, Bog je u samima nama, nije na nebu,

što će na nebu raditi sam u mraku (slobodan prijevod)!“ – kako kaže naš brat po

 peru i po suzi – naš brat Rumi.






Tvoje oči


Neka samo proklinju staroga Gradinara,

samo neka...

Neka mu zazivaju prokletstvo vatre i pakla – pogana usta…

I zavladala je uzbuna u carstvu oboružanih pravednika,
draga:
„Katil i besramnik, opet bi njenih zagrljaja doručkovao,
i usana njenih večerao!“

Još samo gazela gazi tvojim korakom krotkim,
nema tvoj osmijeh zora rana; moj nježni cvijete…
tvoj dodir ima samo hurija što među zvijezdama brodi,
tvoje oči – miljenice moje duše – nitko nema.





Obsesija

Dobro ti jutro cvijete moj nježni,
dobro mi došla na svijet plavi.
Dobro te zrake nebeske ljube,
dobro te miluju oči u travi.
A ti se mrštiš...
A kako i nećeš,
tvoja su malešna stopala,
smočile,
prve lokvice snježne.

Dobra ti zora, dani i noći,
dobra ti ljubav, anđele bijeli;
ne plači odmah,
ja samo gledam opčinjen ljepotom tvojom na javi.
Ogradom malešnom ću ograditi goru
da te sakrijem od cvjećarice,
ona bi da te u kosi odnese,
to ići neće,
ili da te u bokal potopi,
strašni
Ne može,
Ne!,
ne dam ja moje
najljepše cvijeće...

Dobro ti jutro ljubavi moja,
ma ne plaši se,
samo te malo u travi gledam.
Dobro ti stoje latice,
cvijete,
moja si tajna – nikom te ne dam.
Dobra bi ljubav moja bila.
Ah,
ništa;
ma to je samo misao grešna…
Ne plači ispod bijelog šešira,
ne skrivaj od mene krunicu malu;
kad mjesec na goru dovede zvijezde
moje će srce da te sanja.
Nasmiješi mi se,
podigni glavu… 




istaknuti

Izabrane pjesme

    Nudim Vam, mili moji, na ovome linku, šestu zbirku poezije,  izabranu iz prethodnih pet. Po mojoj duši…   https://drive.google.com/f...