nedjelja, 1. ožujka 2020.

Ime ruže

Melečki zapisi, ili, Posavska sevdalinka 



U Širazu...


                               Melečki motivi


/Odlazak bićâ/


Tebe Bog nije načinio od moga rebra,
već je načinio mene od tvoga srca;
prozbori bolni Šejh – a lijepa Hišmaella  mu tada odgovori:
Minuše dani naše  tjelesne ljubavi, i užitaka svake vrste.
Ostadoše nama dani uspomena na sreću što se imadosmo u punini naših duša.
I što se onoliko izljubismo i  što se izgrlismo kako dolikuje bićima ljudskim.
Danas se evo pjesmom opraštamo,
pjesmom našom štono  nebom poput Vlašića šeće.
I nije nama žao što zalazimo u druge svjetove.
Jer zalazak je ništa drugo doli novi izlazak.
Kad bi moje vrijeme trajalo koliko traje sve vrijeme,
ja ne bih umjela naći milije ljubavi, niti je izabrati na ovome svijetu:
Ti si mjera moje duše, ti si sreća mome oku.
Jedni smo od neponovljivih – atomi smo koji se čas taknu – čas razmaknu,
skriveni u beskrajnom prostoru. 
Dok se naše buđenje miri sa vječnim sankom,
naš se sanak već raduje novome  buđenju.
.
Tada Šejh zaplaka i reče lijepoj Hišmaelli:
Sunce je ljubav, i mjesečina je ljubav.
Rijeka je ljubav, i potočić je ljubav.
Ali nema meni čežnje doli tvoga mirisnoga lopoča.
Cvijeta štono mu navodih svoj potok,
i što ga napajah o svim proljećima, i jesenima – izbezumljen.
Niti meni ima sreće doli tvoga bića.
Niti ima novoga dana  – dok mi tvoje sunce ne grane.
Nebo koje sva bića vuče  sebi, danas vuče  i nas.
 Nama je hora krenuti, i svi mi se moramo o sutonu dana  ukrcati.
Načetale se božje čestice čekajući odlazak, a među njima si mi i ti.
Držiš svoj  red, moj cvijete mili.
Posve razigrana – posve miroljubiva i medonosna – ti si vrh svoga dana.
Ljubim ja svaku stopu zemlje kud su kročila tvoja stopala.
I ljubim ja svaku zvijezdu koju si ti, zalegla u travi,  još davno prstom pokazala.
Ja te više ne umijem zaboravljati, ja te više ne umijem ne sanjati.
Ostadoše mi oči gladne tvoga lica.
Pa te ne umijem s buđenjem sastaviti, niti te umijem tako duboku sanku prepustiti.
Neka trenutak našeg odlaska bude i trenutak našeg povratka.
I neka ovaj suton bude naša zora rujna.
U času polaska, eho tvoga glasa i bljesak tvoga pogleda nastaniše se u dubinama
 moje duše.
Pa se s njome mirisati stadoše.
Pa se s njome mirbožiti stadoše.
Pa poljupcima slave tvoje milovanje.
Milovanje koje si ponudila mome biću, još u nedavnim davninama.


/Dove i bagremovi/

Nije mi dala zapis ljubavnih dova.
Nije uglas zazivala meleke, niti hurije nebeske –  djeve one bajne;

Ja  sam njene dove, dok ih šapuće naučio
s usana joj ih mednih krao.

Ja  sam njene meleke braćom svojom zvao,
onda kad su cvjetali bagremovi.

/Sunce/

Ulica se ispružila od Mosalle do Fontane, sve zavodi ljepotom.
Nudi se ulica beharom i mirisom proljeća, u bosanskoj kasabi, pokraj Široke Rijeke.
Ulicom korača sunce;
malešna koraka,
ozarena lica,
usana mednih.

Nemoj ulico, među ostale zvijezde što po tebi koračaju, skriti sunca moga!
Sitnu sam mu pjesmu nakitio, da mi bude ljubav divna.
Da  moje oči slijepljene tugom – progledaju.
Da moje ruke navikle na siromaštvo – zabogate;

dodirom njene tople ruke,
i  ljubljenjem njena lica.

/Poslije njene ljubavi/

Kao košuta skrivena u gori, miruje moje srce,
ljubav se u uspomenu pretapa.

Tijelo se ljepote odreklo, zima mi dolazi,
ja ti više ne letim nebom za lancem ždralova – nisam više vatrena ptica.

Posljednji put su tvoji prsti dodirnuli moje oči – o sljepoćo divna,
došao je naš rastanak.

Usne šute kušajući novu tugu,
oči padaju u travu, a jacija s Mosalle zaziva mlade muride Allahovim dvorima.

Oslobađam te voljenja i ljubavnoga čina,
neka su ti sretni puti.

Kad odem u mrak,
odreći ću se svih svjetova – onih prije i onih poslije tvoje ljubavi.

/Pomilovan njome/

Ne ljubi se ota žena stisnuta u zagrljaju – kao druge žene što se ljube…,
niti se s usana  mednih,
ona ljubiti znade.

Ne ljubi se ni očima,
niti smijavicama divnim;
niti se u alkan čelo, moja hanuma divna  – ljubiti dade…

A ljubi me ona svim bićem,
svime što ima, ona ljubi.
Kad god joj vidim lice – poljubljen sam.
Kad se nasloni na kapiju, gledajući niz Široku Rijeku kako se miču vrbe
i lete u suton  vodomari – ona me to ljubi.
Ljube me i njene divne dolame, sve na ljame izatkane,
i njene mekane čizmice su moja ljubav od zakletve;
sva ona je jedan medeni poljubac.

Njen šapat je moja pjesma divna,
a tihi uzdah – moje milovanje.
Sa sastanka s njome, uvijek ja odlazim u mrak, posrćući kao tele posve opijen.
Poljubljen i pomilovan njome – dugo slušam kako u proljetnoj noći,
visinom škripi nebeski stožer.

/Pretakanje ljubavi/

Kad sunce izađe iza Trebič Gore, uberi mi stručak onog našeg cmilja,
da mi mirisom i ljepotom dušu umornu okrijepi
i tijelo moje da liječi od ljutih rana,
štono mi ih zadadoše ljudi.

Čim se dignu veliki snjegovi na Jasenovoj Kosi, pohitaj tamo prijateljice moja;
sestro moja
i ljubavi moja.
Uberi mi buket onog našeg cmilja stavnjačkoga – štono u Ravankama Lijepim
 sav procvjeta o Cvjetnoj Nedjelji.

Okiti lijeskom moje mlado žito, štono mi ga nema tko okititi,
napravi nam pitu zeljanicu na Dan Pastira, da me živa želja mine.

Zapali  velike krjesove na Pogledini,
na Stubičkim Stijenama i Gudelju.

Neka krjesovi svakoj tmini  prkose,
neka pretaču ljubav u radost ,
neka zapjevaju pjesme ljubavne – po našim visokim gorama.

/Sanjarevi dvori/

Ne treba mi ljekovita voda s  Gospojina Vrela da izliječi moje dvore.
U njima već spava ljubav moja raspupana.

U njima je moj plavi cvijet našao spokoj,
tako strašljiv i tako malešan.
Kad zagrmi oluja s Male Gore, ja ga tješim;
ja ga njišem,
ja mu pjevam.

U njima je Velika Kapela i Velebit, moja Zelengora u njima spava.
U njima huči Široka Rijeka što mi teče po sredini duše…
U njima je Plavo Hrvatsko More, visoke šume štono granama mašu;
dok vrište među njihovim stablima malešne dugouhe drekavice,
slavenska bića drevna...

Ne treba mi ledena voda s Gospojina Vrela da izliječi moje dvore.
Moja draga već je u njima.
Ne boj se Hafize zvijeri – niti tmine.
Ne boj se mača mavenoga,
ne boj se Hafize lijepe smrti, u sutonu dana.

/Ljubav u pelenama/

Kako to da je jedna te ista ljubav,
jedno biće umotala u melečke pelene,
one pelene koje se nikada prerasti ne mogu;

a drugo se biće iz tih pelena izvali poput božanstvene  rujnice,
poput prvorođenog sunca.
Poput tople proljetne kiše – ono dočeka svoju slobodu?

/Netko voli sunce/

Netko voli sunce
i pjeva mu ode svjetlosti  i ode topline.
A toga sunca žarkog će se odreći zjene.

Drugi  vole mjesečinu,
diveći se  njenoj nevinosti i nježnosti noću osunčane ljubavne koprene.
A mjesečina zjenama prošarati – jedne noći više neće.

On je samo volio svoju Leillu.
Plakao je gledajući toliku ljepotu – tužan,
ne poradi toga što mu Leilla nikada  pripasti ne može
i što joj je ljubio biće;
već je plakao zato što će jednom doći neko drugo vrijeme
i što ništa ne može  preći u vječnost,
već je plakao zato što svo cvijeće tiho nestaje.


/Tango s Leillom Hišmaellom/

Nejako je – pa bludi, biće moje ludo,
onda kada joj ljepota ulicama brodi;
kao da zrake sunčeve zaplešu, ili kad se zvijezde proljetne izroje!,
pa mlado i staro za njom zboriti stane:
„Melek li je, 
ili nam Leilla Hišmaella hodi!“,
„S nebesa li je to stvorenje došlo,
 ili ga Hurija u Širazu rodi!“ – kada mi ponese Hišmaella divna,
preko Mosalle smijavice dvije – ljudi tako zbore.

A  kad ih primakne licu mome blizu;
sav se od straha tresem – ko da mrijem!,
a titraj na njima ledi oka zjene,
kao kad slavuj pjesmu šesnu poji…
Hoćeš li da me ljepotom izgoriš?  – pitam je jadan, u behutu jaku;
ko da mi srce iskočiti kani –  pa ne znam;
u Džehennemu sam – ili plešem u Raju.

A ispod smijavica divnih što me mame, ljepotu života joj usne slave medne.
A ispod smijavica joj nausnice  poje;
kao kad drozdovi mole teravije;
plači Šamsoddine Mohammadu sada, više plač –  no tango – ljubi srce tvoje.



S tulipanima žutim

S tulipanima,
s tulipanima žutim;
O, Hišmaelo iz zemlje mostova:
S vjetrenjačama,
s vjetrenjačama starim…,
nasmiješi mi se,
uzdahni bar jednom,
ime ti zazivam daljinama.

Želio bih da me se prisjetiš,
ako si me posve zaboravila…,
želio bih da me zaboravljaš,
ako si me se posve prisjetila;
O, Hišmaelo iz zemlje mostova:
Poljubi me  barem još jedan put;
s tulipanima,
s tulipanima žutim.








Zabibani bunari


Ah,

kako su medne tvoje usne draga,

a dodiri topli,

i vlažni u noći;

Ah,

kako je sretno moje biće ludo,

i sva moja ljubav bludna,

u sljepoći.



Svu noć daruješ, cvijete - milovanje;

Venem,

venem, i blagujem zabludjele trave,

i krstim se i klanjam

sretan, u behutu

i bunare ti ljubim, nježne – zabibane.









Ime ruže



Kad ona ode,

ne pjevajte po krčmi pjesme sjetne,

donesite mi ljutu rakiju – što dušu i tijelo grije;

i donesite mi najljepše stihove, što ih napisa Turkinja stara,

s  jaranima ću utopiti grešnu tugu, ljepotom – u dubine.



Svu noć ćemo čitati pjesme napisane drhtavom rukom,

iz davnina…

I proklinjati smrt što Turkinju sirotu davno uze;

I pogasit ćemo  svijeće po starome hanu,

da vlada tmina…

i plakat ćemo svaki put kad pjesma  spomene,

ime ruže.


Mojoj ljubavi u spomen








Crno vino



Kad mu se plavičasta omaglica navalila  na dušu

i dva se sitna traga ocrtala niz lice;

stari pjesnik je kao i tisuće drugih prije njega,

da se spasi bola,

zavirio u dno čaše.



Crno vino je iz početka bilo nezainteresirano

za njegovu plavičastu omaglicu…,

a onda se nađoše na pola puta;

on bijaše u svojoj ljubavnoj lirici,

a ono u svome minulome epu.



Šaputalo mu je vino pjesme starih naroda,

štono minuše uz tutanj kopita,

a on je vinu recitirao kišne muallake…

sve  od  silne čežnje,

kriomice,

ljubio obod vinske čaše.



Dok je muzika tiho svirala,

pričao je čaši o ljubavi…

ne otkrivajući joj divno lice ispod zara,

jer ni vino ne smije čuti,  

ime žene.








istaknuti

Izabrane pjesme

    Nudim Vam, mili moji, na ovome linku, šestu zbirku poezije,  izabranu iz prethodnih pet. Po mojoj duši…   https://drive.google.com/f...