Stari
prijatelji
Moje
srce i tvoje srce su stari prijatelji…
Možda
usne nisu?
Možda
oči nisu?
Možda
ruke,
grudi?
Čitav
svijet ovaj neka tumbe ide,
nek
poludi lud,
nebo
neka se lomi gdje hoće,
i
kada hoće...
Neka
nas potope hladni okeani,
sve
neka nam bude
ako
naša srca nisu prijatelji.
Moje
srce i tvoje srce su stari prijatelji!
Uzalud
daljine,
kleveta
i jad…
I
mada više nisam krepostan i mlad
tvoj
zagrljaj slutim.
Neka
pukne zemlja
i
uviru vode,
neka
me odnesu u ponore vali
ako
tvoje lice
biće zaboravi,
neka
mi se sudi.
Moje
srce i tvoje srce su stari prijatelji,
kad
te se poželim zanjišem ravnice
i
planine stare.
Pritisne
čežnja tijelo nemilice,
skriju
se usne iza starog šala,
pa
šapuću tiho kao da molitva je,
upale
se svijeće,
ikone
svete moje biće smire,
a
sjenka na zidu
piše
spomenare.
U
sepetu
Uplašenih
očiju premetao je po rukama nova sepeta,
ovaj
kao da joj je malešan,
ovaj
kao da joj je potaman.
Ljeskovina
zavodljivo bljeska pod dlanovima ogrubjelim,
nudi
mu se.
Kasno
je, ljubavi moja,
kao
da nama dockan je?
Je
li?
Kaži
mi?
Reci
mi nešto,
prozbori
iz sepeta, moja draga…
Odnijet
ću te na plećima,
skrivenu
u sepetu,
ukrasti
te svima kanim.
Darovati
tobom moju nježnu dušu
i
tijelo željno ljepote.
Da
mi pjevaš pjesme nepjevane,
da
mi igraš igre neigrane,
da
mi spustiš poljupce zaboravljene,
i
radosti nedočekane očima samotnim da ponudiš…
Selam, selam, dobri ljudi.
Pomoz Bog!
Pomoz Bog, dobri ljudi!
Ama, nosim evo gorom svoje nenošeno
blago,
u svome novome sepetu!
(A
tebi ne da vrag da miruješ u sepetu.
Ne
izviruj radoznalim pogledima,
ne
miči u mrklu mraku obrvama divnim,
još je opasno,
još te ne smijem spustiti na grudi s visine,
pokloniti
se pred tvojim bićem,
cjelivati
te, Melek moj...)
Kad
te zaljuljam u naručju
zapjevat
će i moj sobičak,
kad
te zaljuljam u naručju
zapjevat
će zvjezdice nebom.
Dignut
će se moje lastavice nježne,
visoko,
visoko.
Nasmiješi
se, zoro nedočekana.
Zapjevaj
mi, pjesmo nenapisana.
Plašim
se
Još
bih umio voljeti nju
ali
se plašim da ona više neće
htjeti mene,
zato
se pretvaram
da
je ne volim...
Sve
čekajući šta će ona prva učiniti…
Mislim
se:
dockan
je učenja,
dockan
milovanja…
Ah,
plašim
se evo,
neće ona umjeti voljeti mene.
Neće znati kuda idu ruke,
kuda
usne,
a
kuda oči…
Zato
se pretvaram da je više ne ljubim,
sve
čekajući da mi kaže:
„Nije
kasno,
taman
je sad!“
Sve
to čekam:
I
kad će ona opet ljubiti mene,
i
kad me zaboravljati više…
I
pretvaram se evo
da
je ne ljubim više…
Džennetska
Nešto
malo
u
pregršti,
goluždravo,
toplo,
nježno;
nešto
divno,
tako
samo,
umiljato
i mirisno,
ušuškano
u pregršti,
ja
bih noćas darovao samo tebi...
„Nije
tvoje da joj daješ!
Nit
je slika,
nit
prilika.“ -
zborili
bi ljudi drugi;
Ja
bih, svejedno, u pregršti ispružio
to
što nosam godinama;
Pa
nek plaču,
nek
se bune po sokaku,
sva
mahala
nek
poludi…
„Grijeh
je!
Grijeh
je!“ -
vikali
bi na sva zvona,
razjareni,
u
behutu;
"Ne
nude se stvari nježne ispod srca,
u
sred grudi!"
Nešto
malo
u
pregršti,
goluždravo,
toplo,
nježno;
nešto
divno,
tako
samo,
umiljato
i mirisno,
ušuškano
u pregršti,
ja
bih noćas darovao samo tebi...
Šaptačica
Da
sam slovo Omerovo,
da
sam đerdan oko vrata,
za
uroke hamajlija...
S
biserima da me nosi
usred
mraka,
ispod
tanke spavaćice,
nanizanog
oko
struka.
Slušao
bih je kako moli,
kako
diše
I
šapuće slovu svome.
Slušao
bih pjesme njeżne
i
šuškanje
kad
se čeżnja zatalasa.
Możda
bi me s biserima
zagubila
u behutu,
da
sam slovo;
Omer
da sam
bar
minutu.
Kad
u noći bedra planu
możda
bi me ispustila,
da
me nađe
kad
san mine...
i u
mraku
tiho
dove šaputala
mome
biću
od
miline.
Biće
Zabrinuto
je gledao u njeno lepršavo biće,
odveć nježno.
Odveć ranjivo.
A
možda njeno biće ima jednu malešnu korpicu...
A
ako je i nema,
možda
ima izatkanu torbicu...
Ako
nema ni torbicu
možda
za pojasom drži bočicu plavoga mehlema
za
njegovu isprepadanu dušu;
u
tišini je prebirao.
Ako
i nema mehlema,
ima
prste.
A
ako su joj zavezali ruke?
Ima
usne.
Ima
oči...
I
grudi ima,
i
sve...
Barem
nešto od toliko svoga dobra ima za njega,
branit
će ga i zanjihati kad se pogase sve
lampe;
u
tišini je prebirao.
Neću ti reći ime
Sakrit
ću se međ
silni narod;
Ja,
mali čovjek,
da
me tvoje oči ne vide,
da
me tvoje oči ne prepoznaju.
A
ako me i vide,
sigurno
neće reći
srcu,
neće duši.
A
ako im i reknu
ništa
se neće promijeniti.
Na
neki ću drugi planet otići,
gdje
te nema,
gdje
suza kapnuti iz oka ne umije,
zaborav
gdje vlada;
A
ako i ne odem na drugi planet
hodat
ću drugom stranom našega postojanja,
gdje
nema tebe.
Tvojom
ulicom hodati neću,
a
ako i prohodam neću
hodati danju,
noću ću;
A
ako i prohodam danju
neću hodati tvojom stranom,
a
ako i prohodam tvojom stranom
zažmurit
ću duboko,
duboko.
A
ako se i sretnemo nekad opet,
kao
nova bića;
zatajit
ću te tada,
neću ti reći
da si me već ljubila,
neću ti reći
kako ti je prije bilo ime
i
jesi li to ti.
A
ako ti i reknem da si to ti
i
kakvo ti je bilo ime;
neću ti reći
našu tajnu.
Srce u
kaputu
Ja
se zagledah
u
njene oči,
da
vidim luči
kako
se pale.
A
ona suzicom
obraze
skvasi,
u
njedra da skrije
zvjezdice
male.
Ja
je na grudi
privukoh
bliže,
da
joj opčinim
biće u noći.
A
ona šapuće
najljepše
pjesme
mojoj
sljepoći.
Ja
joj raskopčah
vezice
puste,
da
srce ne vene
u
kaputu.
A
ona zaječa tiho,
tiše,
mjesecu
žutu.