Tvoje ime

Tvoja nova domovina

Kad vidim tvoju novu domovinu,

moja se duša raznježi.

Kako god da ga izgovorim, njeno mi ime nije lijepo kao tvoje,

ali mi je milo i drago.

Kad u razgovoru drugi ljudi spomenu ime tvoje domovine,

tada u mojim njedrima zavlada nježni drijemež i malešni nemir.

A kad bi ljudsko biće spomenulo tvoje ime, taj dan bi meni bio najsretniji dan,

a to biće bilo bi moj prijatelj - moj brat.

Ali nitko meni ne spominje tvoje ime.

Pehar ljubavi

Ja sam pehar njen taknuo usnama svojim,

i kušao dah mirisne duše,

i njene svirale slušao poj.

I vidio sam – često u tuzi,

ali još češće, u sreći;

tik pred očima mojim, očiju njenih divnih čar.

Bježi spodobo, što naše uspomene kradeš!

Odlazi daljinom!

 Naša proljeća, ne lete (moja i njena)!

Na mojoj duši njenih je cvjetova,

tristo!

Na njenoj jedan moj,  ali ga ti spodobo ubrati ne možeš!

Ljubav je ona što je hodila tiho putom!

Ljubav je pila radost, sa naše česme!

Plači spodobo na ledu,

ja više ljubavi krijem;

nego ti laži o meni i mome cvijetu,

iz pjesme.

U osvit novoga dana

Poštanska marka

Ne volim ja poštansku marku zato što je zalijepljena 

na malešno pismo,

ne volim je –  ja je volim zato što će u njenim rukama,

večeras ona sretna biti.

Ne volim ja poštare zato što noću ne rade,

ne volim;

no ih volim zato što ću morati sam odnijeti malešno pismo,

mojoj  ljubavi.

Ja ne volim nebo zato što njime plove

bijeli oblaci,

ne volim ga – ja ga volim – zato što je ono

krov kuće naše ljubavi.

Moje i njene.

Hodočasnica

Ti dolaziš iz onoga dalekoga grada,

što sanja uspomene pokraj široke rijeke.

Kaži mi;

njišu li se i sad u sutonima  dana,

mladi vodomari na granama vrba?

Ide li ona još istim putom u Fontanu?

Dal'  joj sunce zlatnim zrakama poeziju piše?

Ili svoje vjeđe dvije – kad zveknu avlije;

na očima sklapa,

a duša uzdiše.

U osvit novoga dana

U osvit novoga dana pozdravljam princezu nebeskih pašnjaka

i najljepšu muridu ljubavi.

Ja nisam šejh, ja sam tvoj rob i poklonitelj tvoje ljepote.

S ovoga svijeta sam primio oprost,

a s drugih se svjetova glasnici još ne javljaju. 

Ptica sam nejaka, što pjeva i plače u istome minutu.

Pjesnici, braća moja i sestre moje zaboraviše na hurije nebeske,

u domu mome,

i raju mome uzvišenome,

sve pjevajući pjesme o tvome biću,

o tvome šapatu

i ljepoti tvojih smijavica.

Ja sam učitelj koji je naučio samo tvoje slovo,

koji je zaboravio svoj ponos

i pogazio zov prošlosti naroda svojih i domovine svoje.

Majka svijeta me rodila da tugujem samo za tobom,

da pjevam pjesme svijetu,

i radujem se tvome postojanju.

Šapući tvome licu

Mnogi su ljubili puno

Mnogi su ljubili, puno.

Ja ljubih, malo.

Mnogi su ljubili – mnoge.

Ja ljubih samo – jedne.

Mnogi ljubiše, koji im pod ruku dopadoše.

Odabran i ljubljen, ja sam ljubio anđela.

Malo dana.

I malo puta.

Nomadi

Znam da neću dočekati tvoj zagrljaj,

ali ću čekati do kraja, tebe koju ljubim.

Ti si otišla u daleku zemlju,

ali je moja tuga za tobom – ostala.

Sve misleći da će mi na vrh brda biti lakše,

doline napuštam – kao jeleni s proljeća.

Vidjevši da te na planini nema,

spuštam se i ja u doline – hodim za zimskim jelenima.

Meni si ljubav

Džemal u meni tvoje ime ljubi,

Dželal mi u njedrima tvoje gvijezdo ruši,

nevino janje il vuk s Prokletija,

šapat ili vrisak – molitva u duši.

Džemal si, ili Dželal tvoje biće ljulja,

ruža, ili trnje što mi krunu krasi;

pa da si i teški križ sa Golgote, što me nosa,

moja si ljubav, i Sotona da si.

Šapući Tvome licu – dok ne zaspi



Šapući Tvome licu, dok ne  zaspi,

neka  me ne čeka u Fontani…?,



da ja ne mogu Tebi  doći

 i da su bolne zelene zjene.



Ne može srce izdržati tugu

što moje tijelo lomi, cvijete.



U mome svijetu mjesta ima

samo  za jedno samotno biće.



Šapući  Tvome licu – dok ne  zaspi,

neka  me ne čeka u Fontani…?,



da se odmorim dok ne zgasne

plamen što mi  po njedrima lijeće.



Vučjak,  1985.

Ljubav u sepetu

Stari prijatelji

 

Moje srce i tvoje srce su stari prijatelji…            

Možda usne nisu?

Možda oči nisu?

Možda ruke,

grudi?

Čitav svijet ovaj neka tumbe ide,

nek poludi lud,

nebo neka se lomi gdje hoće,

i kada hoće...

Neka nas potope hladni okeani,

sve neka nam bude

ako naša srca nisu prijatelji.

Moje srce i tvoje srce su stari prijatelji!

Uzalud daljine,

kleveta i jad…

I mada više nisam krepostan i mlad

tvoj zagrljaj slutim.

Neka pukne zemlja

i uviru vode,

neka me odnesu u ponore vali

ako tvoje lice

biće zaboravi,

neka mi se sudi.

Moje srce i tvoje srce su stari prijatelji,

kad te se poželim zanjišem ravnice

i planine stare.

Pritisne čežnja tijelo nemilice,

skriju se usne iza starog šala,

pa šapuću tiho kao da molitva je,

upale se svijeće,

ikone svete moje biće smire,

a sjenka na zidu

piše spomenare.

U sepetu

Uplašenih očiju premetao je po rukama nova sepeta,

ovaj kao da joj je malešan,

ovaj kao da joj je potaman.

     

Ljeskovina zavodljivo bljeska  pod dlanovima ogrubjelim,

nudi mu se.

Kasno je, ljubavi moja,

kao da nama dockan je?

Je li?

Kaži mi?

Reci mi nešto,

prozbori iz sepeta, moja draga…

Odnijet ću te na plećima,

skrivenu u sepetu,

ukrasti te svima kanim.

Darovati tobom moju nježnu dušu

i tijelo željno ljepote.

Da mi pjevaš pjesme nepjevane,

da mi igraš igre neigrane,

da mi spustiš poljupce zaboravljene,

i radosti nedočekane očima samotnim da ponudiš…

Selam, selam, dobri ljudi.

Pomoz Bog!

Pomoz Bog, dobri ljudi!

Ama, nosim evo gorom svoje nenošeno blago,

u svome novome sepetu!

(A  tebi ne da vrag da miruješ u sepetu.

Ne izviruj radoznalim pogledima,

ne miči u mrklu mraku obrvama divnim,

 još je opasno,

 još te ne smijem spustiti na grudi s visine,

pokloniti se pred tvojim bićem,

cjelivati te, Melek moj...)

Kad te zaljuljam u naručju

zapjevat će i moj sobičak,

kad te zaljuljam u naručju

zapjevat će zvjezdice nebom.

Dignut će se moje lastavice nježne,

visoko,

visoko.

Nasmiješi se, zoro nedočekana.

Zapjevaj mi, pjesmo nenapisana.

Plašim se    

Još bih umio voljeti nju

ali se plašim da ona više neće htjeti mene,

zato se pretvaram

da je ne volim...

Sve čekajući šta će ona prva učiniti…

Mislim se:

dockan je učenja,

dockan milovanja…

Ah,

plašim se evo,

neće ona umjeti voljeti mene.

Neće znati kuda idu ruke,

kuda usne,

a kuda oči…

Zato se pretvaram da je više ne ljubim,

sve čekajući da mi kaže:

„Nije kasno,

taman je sad!“

Sve to čekam:

I kad će ona opet ljubiti mene,

i kad me zaboravljati više…

I pretvaram se evo

da je ne ljubim više…

Džennetska

Nešto malo

u pregršti,

goluždravo,

toplo,

nježno;

nešto divno,

tako samo,

umiljato i mirisno,

ušuškano u pregršti,

ja bih noćas darovao samo tebi...

„Nije tvoje da joj daješ!

Nit je slika,

nit prilika.“ -

zborili bi ljudi drugi;

Ja bih, svejedno, u pregršti ispružio

to što nosam godinama;

Pa nek plaču,

nek se bune po sokaku,

sva mahala

nek poludi…

„Grijeh je!

Grijeh je!“ -

vikali bi na sva zvona,

razjareni,

u behutu;

"Ne nude se stvari nježne ispod srca,

u sred grudi!"

Nešto malo

u pregršti,

goluždravo,

toplo,

nježno;

nešto divno,

tako samo,

umiljato i mirisno,

ušuškano u pregršti,

ja bih noćas darovao samo tebi...

Šaptačica

Da sam slovo Omerovo,

da sam đerdan oko vrata,

za uroke hamajlija...

S biserima da me nosi

usred mraka,

ispod tanke spavaćice,

nanizanog

oko struka.

Slušao bih je kako moli,

kako diše

I šapuće slovu svome.

Slušao bih pjesme njeżne

i šuškanje

kad se čeżnja zatalasa.

Możda bi me s biserima

zagubila u behutu,

da sam slovo;

Omer da sam

bar minutu.

Kad u noći bedra planu

możda bi me ispustila,

da me nađe

kad san mine...

i u mraku

tiho dove šaputala

mome biću

od miline.

Biće

Zabrinuto je gledao u njeno lepršavo biće,

odveć nježno.

Odveć ranjivo.

A možda njeno biće ima jednu malešnu korpicu...

A ako je i nema,

možda ima izatkanu torbicu...

Ako nema ni torbicu

možda za pojasom drži bočicu plavoga mehlema

za njegovu isprepadanu dušu;

u tišini je prebirao.

Ako i nema mehlema,

ima prste.

A ako su joj zavezali ruke?

Ima usne.

Ima oči...

I grudi ima,

i sve...

Barem nešto od toliko svoga dobra ima za njega,

branit će ga i zanjihati kad se pogase sve lampe;

u tišini je prebirao.

Neću ti reći ime

Sakrit ću se međ silni narod;

Ja, mali čovjek,    

da me tvoje oči ne vide,

da me tvoje oči ne prepoznaju.

A ako me i vide,

sigurno neće reći srcu,

neće duši.

A ako im i reknu

ništa se neće promijeniti.

Na neki ću drugi planet otići,

gdje te nema,

gdje suza kapnuti iz oka ne umije,

zaborav gdje vlada;

A ako i ne odem na drugi planet

hodat ću drugom stranom našega postojanja,

gdje nema tebe.

Tvojom ulicom hodati neću,

a ako i prohodam neću hodati danju,

noću ću;

A ako i prohodam danju

neću hodati tvojom stranom,

a ako i prohodam tvojom stranom

zažmurit ću duboko,

duboko.

A ako se i sretnemo nekad opet,

kao nova bića;

zatajit ću te tada,

neću ti reći da si me već ljubila,

neću ti reći kako ti je prije bilo ime

i jesi li to ti.

A ako ti i reknem da si to ti

i kakvo ti je bilo ime;

neću ti reći našu tajnu.

Srce u kaputu

      

Ja se zagledah

u njene oči,

da vidim luči

kako se pale.

A ona suzicom

obraze skvasi,

u njedra da skrije

zvjezdice male.

Ja je na grudi

privukoh bliže,

da joj opčinim

biće u noći.

A ona šapuće

najljepše pjesme

mojoj sljepoći.

Ja joj raskopčah

vezice puste,

da srce ne vene

u kaputu.

A ona zaječa tiho,

tiše,

mjesecu žutu.