Govor ptica – obraćanje bulbulu
Bulbule naš,
zapjevaj nam najljepše što znadeš.
Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom,
a sjećanja da sahraniti mognemo;
grešna i prazna,
lažna i hladna;
što nemirna jutra donose našoj duši.
Bulbule divni,
budi ti naša ljubav.
Zapjevaj nam u krošnjama bagremova,
štono smo ih mirisati o proljeću znali.
Poleti nam iznad mahalskih šadrvana,
štono smo ih u njedrima odnjihali.
Pomogni nam da barem malo zaboravimo,
a mi ćemo se samo tebi moliti.
Samo tebi jutrom pjesme pjevati
i samo tvoje ikone obnoć cjelivati.
Bulbule nježni.
Govor ptica – odgovor bulbula
Ja ne mogu vama biti šejh,
ranjiv i tako napušten;
samoći prepušten, vjeran vremenima koja minuše.
Biser rosa, al' je hladna…
tiha bol,
al' je u njedrima gnijezdo savila.
Obnoć me u toploj pregršti njihala moja ljubav,
obdan vjetri ljubav rasplinuli.
Obnoć mi meleci pjesme šapuću,
obdan šejtan dušu moju mori.
Na saboru ptica tražim svoju družicu,
al' je nebo polja pritisnulo.
Iz jesenje omaglice samo gavranovi gaču – one ptice crne…
pjesmu meni kvare – haman divnu.
Govor ptica – obraćanje grlici
Nekad je njegovom dušom vladalo nebo
i anđeoskih bića glas.
Kazuj grlice prelijepa…!
Ti što mu jedanput šareno pero donese u kljunu…!
Ti što ga pohodiš noseći mu kap žive vode
za njegovu isprepadanu dušu
i toplinu davnog ognjišta mu daruješ…!
Uzalud su gugutale druge grlice,
zrnevlje mu nudile
i krilo;
bijeli alim mu uzalud u oči sihri bacao.
U njima je ostala zarobljena davnina!;
i pjesme ljubavne!,
pjesme divne i grlica što mu lijeće iz zjene u zjenu!
Govor ptica – obraćanje Drozdu
Pozdravljam te Drozde,
ptico divne pjesme.
Moj si Turdus philomelos, zelenih si gajeva dika,
a u proljetna jutra ljepši si i od same zore.
Tvoja je pjesma nadaleko čuvena,
gladnih i žednih bih te usta slušao,
zaboravio bih s tobom na svaku vrstu bola.
Ah,
kad bi mi se samo na moje livade opet doselio?
Kad se samo sjetim kako si mi nekada zrna pšenice iz ruke jeo.
Kako si mi samo sretan bio,
Drozde mili.
Ti si meni šaputao,
a ja sam tebe smjestio u toplo gnijezdo moje duše.
Moje srce pjeva danas samo za tebe,
moje usne mole danas samo za tebe,
a moje oči samo tebe traže,
i ne mogu da prihvate toliki gubitak.
Nisam te se nagledao, Drozde lijepi.
Imam za čime i tugovati danas;
što mi iz zlatna kaveza,
odleprša daljinom.
Ali to meni sve miljem dušu napaja;
tvoja sloboda,
i moja uspomena na tebe;
i tvoja sreća – raspjevana trunkice nježnosti i ljepote.
Govor ptica – odgovor Drozda
Moje ime je Drozd,
moje biće je gnijezdo nježnosti,
moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova Gaja.
Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi;
kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove.
U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…
posvuda bijahu zeleni gajevi
i posvuda se razlijegao pjev drugih ptica.
Jedna ranjena ptica naučila me tada pjevati – ta ptica,
štono bolna bijaše od ljepote silne, u njedrima…
pod krilom sam joj donosila hranu – ptici mojoj;
u kljunu sam joj donosila vodu,
šaputala sam joj riječi utjehe.
Nisam se ni ja nagledala moje ptice,
još mi plamen po njedrima lijeće…
možda ćemo opet jednom krilom ispod krila,
milovati se na livadama dalekim…,
nisam je se nagledala.
Govor ptica – odgovor kanarinca
„Jer kad kroz rešetke pogledam zlatne, niz polje,
kad mi se samo pogledati dadne…,
i kad vidim pramen tame nad našim svjetovima – nad nejakim.
Moje srce bi zaplakalo, ali kod spavača suza nema;
moje biće bi za utjehu zapjevalo – ali kome, nema!“
„Kad zoru iščekujem plavu, zaboravljen od svih
kao sedam svetih spavača u pećini.
Sanjajući naše staze ja se probuditi ne umijem od ljepote silne,
cvijete…!“
„Ah,
kad je samo iščekivati stanem – u kavezu zlatnome mome,
sjetim se tada tvoga lica;
(onda kad ni kaveza imao nisam zlatnoga…)
kad me je sunce pohodilo počesto!
Grijalo me pomnogo!
Tješilo me podobro!
Milovalo dušu – potoplo!“
Govor ptica – obraćanje crvendaću
Sludiše me tvoje oker grudi,
ah, moj crvendaću divni.
Ja boga svoga zaboravih,
i ponos svoj pogazih,
u sunce zlatokoso gledah…
za tobom tugujući, oslijepih.
Sad zaboravljen od ljudi hodim samotnim lugom;
i njišem te… i pjesmu ti pjevam divnu.
Ljubio bih te – ali se ne usudim.
Milovao bih te – ali sam zaboravio.
Tvoje oker grudi život mi znače
i s poštovanjem danas prinosim moj beznačajni put…
za žrtvu bogu istine
i za žrtvu bogu ljubavi.
Govor ptica – obraćanje labudu
Primam te u svoje biće,
da postaneš ja, labude divni.
U Pompejevim vrtovima ti zabludi,
onda kada se najmanje moja Leda nada,
onda kada uzdahne milujući dalije nježne,
ljubav moja.
Onda ona neće znati,
onda kad joj sunca zračak padne na njedra,
Kada ti priviješ perje krilu njenom,
i kad šaputala riječi nježne bude…
neće znati da sam joj pohodio katedrale,
melečke vrtove njegovao;
i bunare njene zabibane – posjetio da sam,
haman kradom.
Govor ptica – obraćanje Simurgu
Ah, Simurg si naš, naš Feniks, naša si vatrena ptica divna.
Sedam ćemo dolina proći, da tebe na gori visokoj obradujemo…
i pogled tvoj divni večeramo
i tvoje toplo krilo da nas dotakne, aman...
Ti nama za trideset drugih ptica vrijediš,
melek si naš,
dok tumaramo dolinama stalno si nam na pameti
i perje tvoje gizdavo,
i tvoja umilna pjesma.
I pamet tvoja duboka,
što nas moljaše sirotane da te omanje ljubimo,
a mi ne mogosmo
ili ne umjedosmo tako ljubiti...
Sad samotne doline, jednu po jednu prolazimo,
tražeći barem jedno tvoje pero,
da te se imamo po čemu sjećati, ptico naša,
melek naš,
naš anđele,
toplino i uspomeno naša.
Govor ptica – obraćanje gavranu
Ne gači po stjenovitim bespućima,
ne gnijezdi suri kamen i ljut...
Ne otimaj iz vučjih čeljusti zalogaja – sve ostavi piru moćni…
Dolje dođi u tople nizine gdje se široka razlijeva rijeka,
gdje sočna trešnja u sutonu sladi
gdje pšenica klasa u jednome ljetu puta tri!
Napusti puste klance i medvjeđa konačišta – gdje frula svira dođi!
Gdje potočići bistru vodu cijele božje dane nude,
slatko voće rodne grane savija,
topli povjetarac na livadama mami mirisnoga cvijeta,
divan mir.
Ostavi se šuma dubokih, zaboravi uspomene stare, gavrane samotni.
Nije više za tebe čeder planina,
nisu za tebe oči ubave i uspomene stare.
Dolje bi u nas bio – barem paša,
ili ostalim pticama veliki šejh.
Dolje dođi u pitome doline,
dolje gdje vlada ptičji mir.
Govor ptica – odgovor gavrana
Meni je slađe nemati, nego imati.
Draže mi je kad me boli,već kad rane nema.
Meni je slađe tuga, od smijeha i tlapnje slične,
bolji su mi divlji klanci, nego vaša pitomina.
Ne mamite me u dolinu! Kamen ja grliti znadem
i tepati mu znadem.
Pjesmu mu potiho šaputati i u kamenome svijetu bitisati.
Naučih osluškivati huk davnine.
Samoća je moj svijet,
hladni vjetar moje grijehe prebire kao lijepa Sapfo stihove,
i imam se, bogu hvala, na što prisjetiti.
Ako sam čemu šejh, onda sam njenoj ljepoti – neprolaznoj
i mome grijehu – neoprostivom.
