nedjelja, 24. studenoga 2019.

Nećemo više po mjesečini




Hazret



Nikad nemoj zaboraviti drhtaj šatora svoga,

u tichreenu – kad si živa bila;

i ne nudi utjehu nekim pjesnicima drugim.

Ne mogu otići od tebe neranjena duha;

ja sam Hazret Inayat, sin bumbareva tkanja,

i trava što cvjetaju o proljećima.



Koja je planina najveća,

da u njoj sakrijem biće?

Koja je rijeka najdublja,

da u njoj utopim oči?

Ne bježi sa gumna ljubavi – pustahije su svuda zamke razapele;

štono hvataju serafime divne, 

u noći mjesečine.






Uzdah

Na pjesmu moju neće uzdah pasti,
iz grešne čežnje
i iskonske strasti.
Kao kad vjetar gorom jele njiše,
ili  kad zvijezde šapuću visinom – il' još malo tiše.










Što dršću



Što dršću na Hišmaelli dolama, 

i skuti?

Možda je ljubav,

možda sjena njena;

Ako je ljubav – zašto tako boli?

 Ako je sjena – zašto za njom žudim?



Rastjeraj glavnjama spodobe,

i tminu,

potraži spasa podno Kolovratskih Stijena;

Ali od ljubavi bijeg –  malo vrijedi,

 i ljute su rane tvoja družba snena.



Možda će njedra kad se zvijezde roje,

ispod javorova – opet da zablude;

možda ću opet kad zaječe zvona

milovati kose boje antimona.






Plavi serafim

Pahulje što noćas padate –  nejake;
na njene usnice medene,
na njene kosice – mekane.
Noć li je,
 ili zora već sviće ubava;
 pijetli to poje,
 ili se bude – meleki.

Sunce je zrake drevne na rijeku – bacalo,
ledom okovana mahala je – sanjala;
ili se suzica niz lice bijelo – omakla;
Ili  se životu   ili se smrti nasmiješih,
kad vidjeh da mi nema jednoga meleka.

Pahulje,
što padate – nejake;
na njene čizmice – šarene,
na njene tragove malešne…,
kad bijaste daleko – daleko…,
vidjeste li negdje najljepšega meleka,
od zakletve – plavoga  serafima.







Grlimo se

/Izbjeglička/



Otišle su one koje šaputati umiju,

ostali su uplakani bulbuli.



Tužno planine  ječe,

široka rijeka ravnicom zazivlje njihova imena:



Atida, Anaktorija, Leilla, Kleida, Gongila, Mnasida…,

Hišmaella, Magbula, Šah Nebat, Al-Magdalena!



One koje su znale tajnu osmijeha, odoše sada u nepovrat – daljinama,

daljinama…



Ostale su salomljene bašče jorgovana

i gumna pusta na mjesečini.



Eh, da smo barem vjetar, pa da im zavrtimo krila,

i zaljuljamo beskrajna polja tulipana – boje antimona.



da im samo još jednom pomilujemo lice;

grlimo se,

grlimo se.









istaknuti

Melečka ćuprija

    Urlik rata   Pa da im napišemo pjesmu ljepšu od Velike Taije, njima ne bi potaman bilo. Uzalud mi šapatom molimo mir, kad oni urlikom ...