Hazret
Nikad nemoj zaboraviti drhtaj šatora svoga,
u tichreenu – kad si živa bila;
i ne nudi utjehu nekim pjesnicima drugim.
Ne mogu otići od tebe neranjena duha;
ja sam Hazret Inayat, sin bumbareva tkanja,
i trava što cvjetaju o proljećima.
Koja je planina najveća,
da u njoj sakrijem biće?
Koja je rijeka najdublja,
da u njoj utopim oči?
Ne bježi sa gumna ljubavi – pustahije su svuda zamke razapele;
štono hvataju serafime divne,
u noći mjesečine.
Što dršću
Što dršću na Hišmaelli dolama,
i skuti?
Možda je ljubav,
možda sjena njena;
Ako je ljubav – zašto tako boli?
Ako je sjena – zašto za njom žudim?
Rastjeraj glavnjama spodobe,
i tminu,
potraži spasa podno Kolovratskih Stijena;
Ali od ljubavi bijeg – malo vrijedi,
i ljute su rane tvoja družba snena.
Možda će njedra kad se zvijezde roje,
ispod javorova – opet da zablude;
možda ću opet kad zaječe zvona
milovati kose boje antimona.
Grlimo se
/Izbjeglička/
Otišle su one koje šaputati umiju,
ostali su uplakani bulbuli.
Tužno planine ječe,
široka rijeka ravnicom zazivlje njihova imena:
Atida, Anaktorija, Leilla, Kleida, Gongila, Mnasida…,
Hišmaella, Magbula, Šah Nebat, Al-Magdalena!
One koje su znale tajnu osmijeha, odoše sada u nepovrat – daljinama,
daljinama…
Ostale su salomljene bašče jorgovana
i gumna pusta na mjesečini.
Eh, da smo barem vjetar, pa da im zavrtimo krila,
i zaljuljamo beskrajna polja tulipana – boje antimona.
da im samo još jednom pomilujemo lice;
grlimo se,
grlimo se.