srijeda, 25. rujna 2019.

Što sretni bijasmo kad su nam se oči



U bolnici

Ja sam Javor,
zašto se zoveš ljubav moja, kad mi tako razdireš dušu?

Ti si vjetar koji njiše mojim granama, ja sam  Javor
pa zaškripim od bola kad se sjetim tvoga milovanja.

Za mene je božanstvo onaj koji te svakoga dana može milovati,
koliko mu izdrže lijeva i desna ruka,

a ljubiti koliko mu  njedra tvoja dozvole,
a gledati dok ne klone u behutu.

O, ne daj mu da te toliko ljubi, prijateljice moga života,
predivna harfo moje duše.

Jer u mojim grudima miljem bludi miris čežnje,
sve čekajući da se pojaviš uz moje uzglavlje.

Moje usne ne mogu govoriti, ademova jabučica mi se suši,
po tijelu mome plamen liže, kao da ću jadan umrijeti.










Što sretni bijasmo kad su nam se oči



Što sretni bijasmo kad su nam se oči

Kresnule pod Lovćenom

U zelenom raju;

I mišljah,

Anđeo se s neba stisnuo uzame

Kad je dočekah u tihu jecaju.



I da je sotona posle nje mi prišao

I rekao u lice:

Daj mi oči brate!

Evo ih – kazale bi moje usne grešne…

Ja već doživjeh na njedrima njedra;

Moj vraže!

Moj brate!

Pa zašto da ti ne dam oči da ispiješ!



Ona mi je bila kraljica

I dvorac,

Ona mi je bila vođa od čopora,

Praznik  su mi bili dani – kad prošeće

Zelenikom malom – pored plavog mora,

 U dolami čednoj,

Na kojoj su zlatna slova izvezena.



Kad mi je sklopila ruke oko vrata

Sklopila me tuga što ne mrem u maju,

I zašto da čekam čas smrti – daleki,

Kad mi je draže zaspati u raju,

Jer ništa među nama više ne bijaše,

Osim jednog uzdaha,

Osim pjesme naše.



Noćne su joj ptice sletjele u kose

I pjevale pjesme

O ljubavnom sladu,

A njene se na mene  medne usne smiješe

Dok smo se gledali u duboku sadu;

I ništa među nama više ne bijaše

Osim jednog trena,

Osim trunke naše.












Pismo

Ovo ti pismo šalje nebom
onaj koji tuguje za tvojim licem.

Ne primam već dugo tvoje riječi ljubavne,
ne raduješ se mome biću.

Drugi gledaju tvoje lijepe oči
i slušaju tvoje pametne riječi.

Ostala mi je samo pjesma
da ne potonem u duboke oceane hladnoće.

Tvoje me lice milovalo kao zrake zlatne
što s visokih nebesa donose život.

Više su meni radosti dale tvoje oči u jednoj jeseni,
negoli sunce u dvanaest tisuća jutara.

Nemoj više šutjeti ljubavi moja,
zapjevaj pjesmu,  poput slavuja!

Pošalji mi svoje pismo nebom
kuda ne stražare ljudska bića.

















Tužaljka za jelenom

O!
Dođi draga!
Tunikom zelenom se ogrni,
zaboravi  amstelske mostove  i stare vjetrenjače –
hude;
Lovac je munjom pogodio jelena – ne mogu sam žalovati toliku strahotu,
sunce na zapad tone,
jele se njišu – i blude.

Na  Kolovratske Stijene k meni dođi,
dok jele granama mašu,
 bura s Kapele se diže –  i crni mršti se bor…
O!
Dođi draga!
Lovac je u Dulibi ustrijelio jelena;
luna se očima skriva
i svaki od straha dršće stvor.






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Što sretni bijasmo kad su nam se oči