/Dove i bagremovi/
Nije mi dala zapis ljubavnih dova.
Nije uglas zazivala meleke, niti hurije
nebeske – djeve one bajne;
Ja sam
njene dove, dok ih šapuće naučio –
s usana joj ih mednih krao.
Ja sam
njene meleke braćom svojom zvao,
onda kad su cvjetali bagremovi.
/Sunce/
Ulica se ispružila od Mosalle do Fontane, sve
zavodi ljepotom.
Nudi se ulica beharom i mirisom proljeća, u bosanskoj
kasabi, pokraj Široke Rijeke.
Ulicom korača sunce;
malešna koraka,
ozarena lica,
usana mednih.
Nemoj ulico, među ostale zvijezde
što po tebi koračaju, skriti sunca moga!
Sitnu sam mu pjesmu nakitio, da mi bude ljubav
divna.
Da moje
oči slijepljene tugom – progledaju.
Da moje ruke navikle na siromaštvo – zabogate;
dodirom njene tople ruke,
i ljubljenjem njena lica.
/Poslije njene
ljubavi/
Kao košuta skrivena u gori, miruje moje srce,
ljubav se u uspomenu pretapa.
Tijelo se ljepote odreklo, zima mi dolazi,
ja ti više ne letim nebom za lancem ždralova –
nisam više vatrena ptica.
Posljednji put su tvoji prsti dodirnuli moje
oči – o sljepoćo divna,
došao je naš rastanak.
Usne šute kušajući novu tugu,
oči padaju u travu, a jacija s Mosalle zaziva mlade
muride Allahovim dvorima.
Oslobađam te voljenja i
ljubavnoga čina,
neka su ti sretni puti.
Kad odem u mrak,
odreći ću se svih
svjetova – onih prije i onih poslije tvoje ljubavi.
/Pomilovan njome/
Ne ljubi se ota žena stisnuta u zagrljaju – kao
druge žene što se ljube…,
niti se s usana mednih,
ona ljubiti znade.
Ne ljubi se ni očima,
niti smijavicama divnim;
niti se u alkan čelo, moja hanuma divna – ljubiti dade…
A ljubi me ona svim bićem,
svime što ima, ona ljubi.
Kad god joj vidim lice – poljubljen sam.
Kad se nasloni na kapiju, gledajući niz Široku Rijeku kako se miču vrbe
i lete u suton vodomari – ona me to ljubi.
Ljube me i njene divne dolame, sve na ljame
izatkane,
i njene mekane čizmice su moja ljubav od
zakletve;
sva ona je jedan medeni poljubac.
Njen šapat je moja pjesma divna,
a tihi uzdah – moje milovanje.
Sa sastanka s njome, uvijek ja odlazim u mrak,
posrćući kao tele – posve opijen.
Poljubljen i pomilovan njome – dugo slušam
kako u proljetnoj noći,
visinom škripi nebeski stožer.
/Pretakanje
ljubavi/
Kad sunce izađe iza Trebič Gore, uberi mi stručak onog našeg cmilja,
da mi mirisom i ljepotom dušu umornu okrijepi
i tijelo moje da liječi od ljutih rana,
štono mi ih zadadoše ljudi.
Čim se dignu veliki snjegovi na Jasenovoj
Kosi, pohitaj tamo prijateljice moja;
sestro moja
i ljubavi moja.
Uberi mi buket onog našeg cmilja stavnjačkoga
– štono u Ravankama Lijepim
sav
procvjeta o Cvjetnoj Nedjelji.
Okiti lijeskom moje mlado žito, štono mi ga
nema tko okititi,
napravi nam pitu zeljanicu na Dan Pastira, da
me živa želja mine.
Zapali velike
krjesove na Pogledini,
na Stubičkim Stijenama i Gudelju.
Neka krjesovi svakoj tmini prkose,
neka pretaču ljubav u radost ,
neka zapjevaju pjesme ljubavne – po našim
visokim gorama.
/Sanjarevi dvori/
Ne treba mi ljekovita voda s Gospojina Vrela da izliječi moje dvore.
U njima već spava ljubav
moja raspupana.
U njima je moj plavi cvijet našao spokoj,
tako strašljiv i tako malešan.
Kad zagrmi oluja s Male Gore, ja ga tješim;
ja ga njišem,
ja mu pjevam.
U njima je Velika Kapela i Velebit, moja Zelengora
u njima spava.
U njima huči Široka Rijeka što mi teče po
sredini duše…
U njima je Plavo Hrvatsko More, visoke šume
štono granama mašu;
dok vrište među njihovim
stablima malešne dugouhe drekavice,
slavenska bića drevna...
Ne treba mi ledena voda s Gospojina Vrela da izliječi
moje dvore.
Moja draga već je u njima.
Ne boj se Hafize zvijeri – niti tmine.
Ne boj se mača mavenoga,
ne boj se Hafize lijepe smrti, u sutonu dana.
/Ljubav u
pelenama/
Kako to da je jedna te ista ljubav,
jedno biće umotala u melečke
pelene,
one pelene koje se nikada prerasti ne mogu;
a drugo se biće iz tih pelena
izvali poput božanstvene rujnice,
poput prvorođenog sunca.
Poput tople proljetne kiše – ono dočeka svoju slobodu?
/Netko
voli sunce/
Netko voli sunce
i pjeva mu ode svjetlosti i ode topline.
A toga sunca žarkog će
se odreći
zjene.
Drugi vole
mjesečinu,
diveći se njenoj nevinosti i nježnosti noću
osunčane ljubavne koprene.
A mjesečina zjenama prošarati – jedne noći
više neće.
On je samo volio svoju Leillu.
Plakao je gledajući toliku
ljepotu – tužan,
ne poradi toga što mu Leilla nikada pripasti ne može
i što joj je ljubio biće;
već je plakao zato što će
jednom doći neko drugo vrijeme
i što ništa ne može
preći u vječnost,
već je plakao zato što svo cvijeće – tiho nestaje.
/Tango
s Leillom Hišmaellom/
Nejako je – pa bludi, biće
moje ludo,
onda kada joj ljepota
ulicama brodi;
kao da zrake sunčeve
zaplešu, ili kad se zvijezde proljetne izroje!,
pa mlado i staro za njom
zboriti stane:
„Melek li je,
ili nam Leilla Hišmaella
hodi!“,
„S nebesa li je to
stvorenje došlo,
ili ga Hurija u Širazu rodi!“ – kada mi ponese
Hišmaella divna,
preko Mosalle smijavice
dvije – ljudi tako zbore.
A kad ih primakne licu mome blizu;
sav se od straha tresem –
ko da mrijem!,
a titraj na njima ledi oka
zjene,
kao kad slavuj pjesmu šesnu
poji…
Hoćeš li
da me ljepotom izgoriš? – pitam je
jadan, u behutu jaku;
ko da mi srce iskočiti kani
– pa ne znam;
u Džehennemu sam – ili plešem
u Raju.
A ispod smijavica divnih
što me mame, ljepotu života joj usne slave medne.
A ispod smijavica joj
nausnice poje;
kao kad drozdovi mole
teravije;
plači Šamsoddine Mohammadu sada, više plač
– no tango – ljubi srce tvoje.
Nema komentara:
Objavi komentar