ponedjeljak, 26. kolovoza 2019.

Ja mišljah, nisi više tu...



Šapat

Strah ga je! Već dugo on ne pohodi okupljališta ljudi.
Strah ga je; mogao bi joj možda ugledati lice?

A njeno lice rođeno je da ga gleda – samo mjesec.
 da ga miluje – samo mjesečina.

Ne može proći ni jedan suton bez njena šapata!
Njen šapat povjetarac  donosi gorom.

Ljepši je od cvrkuta ptica,
ljepši je od zvjezdanog neba iznad  Kolovratskih Stijena,

 ljepši je njen šapat od šapata Hurija džennetskih,
 redom one utihnu, kada šapuće njegova nježna ljubav.










Ne čudi se, cvijete

Ne čudi se što te zaboravljati ne umijem, cvijete nježni.
Jer ti si anđeosko biće moje
i uznesenje moje,  
za mnoge svjetove i mnoge živote u kojima te neću zaboravljati se spremam.

Ne čudim se što me zaboravljaš,
jer ja sam samo običan rob.
Ja tebe nisam dostojan, niti tvoga lijepoga lica pogledati više umijem.

U mojoj samoći draga, ja nalazim utjehu u šapatu iz daljine
i u šapatu iz davnine;

što ga oči moje pamte,
što ga srce moje pamti,
što ga duša moja pamti.
Ne čudi se što te zaboravljati ne umijem, cvijete nježni.










Velika tuga je prelila moje srce, 
kad mišljah da mi nisi više tu.
A ti si hvala Bogu tu,
voljena moja ljubavi.



ponedjeljak, 19. kolovoza 2019.

Melečki motivi


/Dove i bagremovi/

Nije mi dala zapis ljubavnih dova.
Nije uglas zazivala meleke, niti hurije nebeske –  djeve one bajne;

Ja  sam njene dove, dok ih šapuće naučio
s usana joj ih mednih krao.

Ja  sam njene meleke braćom svojom zvao,
onda kad su cvjetali bagremovi.

/Sunce/

Ulica se ispružila od Mosalle do Fontane, sve zavodi ljepotom.
Nudi se ulica beharom i mirisom proljeća, u bosanskoj kasabi, pokraj Široke Rijeke.
Ulicom korača sunce;
malešna koraka,
ozarena lica,
usana mednih.

Nemoj ulico, među ostale zvijezde što po tebi koračaju, skriti sunca moga!
Sitnu sam mu pjesmu nakitio, da mi bude ljubav divna.
Da  moje oči slijepljene tugom – progledaju.
Da moje ruke navikle na siromaštvo – zabogate;

dodirom njene tople ruke,
i  ljubljenjem njena lica.

/Poslije njene ljubavi/

Kao košuta skrivena u gori, miruje moje srce,
ljubav se u uspomenu pretapa.

Tijelo se ljepote odreklo, zima mi dolazi,
ja ti više ne letim nebom za lancem ždralova – nisam više vatrena ptica.

Posljednji put su tvoji prsti dodirnuli moje oči – o sljepoćo divna,
došao je naš rastanak.

Usne šute kušajući novu tugu,
oči padaju u travu, a jacija s Mosalle zaziva mlade muride Allahovim dvorima.

Oslobađam te voljenja i ljubavnoga čina,
neka su ti sretni puti.

Kad odem u mrak,
odreći ću se svih svjetova – onih prije i onih poslije tvoje ljubavi.

/Pomilovan njome/

Ne ljubi se ota žena stisnuta u zagrljaju – kao druge žene što se ljube…,
niti se s usana  mednih,
ona ljubiti znade.

Ne ljubi se ni očima,
niti smijavicama divnim;
niti se u alkan čelo, moja hanuma divna  – ljubiti dade…

A ljubi me ona svim bićem,
svime što ima, ona ljubi.
Kad god joj vidim lice – poljubljen sam.
Kad se nasloni na kapiju, gledajući niz Široku Rijeku kako se miču vrbe
i lete u suton  vodomari – ona me to ljubi.
Ljube me i njene divne dolame, sve na ljame izatkane,
i njene mekane čizmice su moja ljubav od zakletve;
sva ona je jedan medeni poljubac.

Njen šapat je moja pjesma divna,
a tihi uzdah – moje milovanje.
Sa sastanka s njome, uvijek ja odlazim u mrak, posrćući kao tele posve opijen.
Poljubljen i pomilovan njome – dugo slušam kako u proljetnoj noći,
visinom škripi nebeski stožer.

/Pretakanje ljubavi/

Kad sunce izađe iza Trebič Gore, uberi mi stručak onog našeg cmilja,
da mi mirisom i ljepotom dušu umornu okrijepi
i tijelo moje da liječi od ljutih rana,
štono mi ih zadadoše ljudi.

Čim se dignu veliki snjegovi na Jasenovoj Kosi, pohitaj tamo prijateljice moja;
sestro moja
i ljubavi moja.
Uberi mi buket onog našeg cmilja stavnjačkoga – štono u Ravankama Lijepim
 sav procvjeta o Cvjetnoj Nedjelji.

Okiti lijeskom moje mlado žito, štono mi ga nema tko okititi,
napravi nam pitu zeljanicu na Dan Pastira, da me živa želja mine.

Zapali  velike krjesove na Pogledini,
na Stubičkim Stijenama i Gudelju.

Neka krjesovi svakoj tmini  prkose,
neka pretaču ljubav u radost ,
neka zapjevaju pjesme ljubavne – po našim visokim gorama.

/Sanjarevi dvori/

Ne treba mi ljekovita voda s  Gospojina Vrela da izliječi moje dvore.
U njima već spava ljubav moja raspupana.

U njima je moj plavi cvijet našao spokoj,
tako strašljiv i tako malešan.
Kad zagrmi oluja s Male Gore, ja ga tješim;
ja ga njišem,
ja mu pjevam.

U njima je Velika Kapela i Velebit, moja Zelengora u njima spava.
U njima huči Široka Rijeka što mi teče po sredini duše…
U njima je Plavo Hrvatsko More, visoke šume štono granama mašu;
dok vrište među njihovim stablima malešne dugouhe drekavice,
slavenska bića drevna...

Ne treba mi ledena voda s Gospojina Vrela da izliječi moje dvore.
Moja draga već je u njima.
Ne boj se Hafize zvijeri – niti tmine.
Ne boj se mača mavenoga,
ne boj se Hafize lijepe smrti, u sutonu dana.

/Ljubav u pelenama/

Kako to da je jedna te ista ljubav,
jedno biće umotala u melečke pelene,
one pelene koje se nikada prerasti ne mogu;

a drugo se biće iz tih pelena izvali poput božanstvene  rujnice,
poput prvorođenog sunca.
Poput tople proljetne kiše – ono dočeka svoju slobodu?

/Netko voli sunce/

Netko voli sunce
i pjeva mu ode svjetlosti  i ode topline.
A toga sunca žarkog će se odreći zjene.

Drugi  vole mjesečinu,
diveći se  njenoj nevinosti i nježnosti noću osunčane ljubavne koprene.
A mjesečina zjenama prošarati – jedne noći više neće.

On je samo volio svoju Leillu.
Plakao je gledajući toliku ljepotu – tužan,
ne poradi toga što mu Leilla nikada  pripasti ne može
i što joj je ljubio biće;
već je plakao zato što će jednom doći neko drugo vrijeme
i što ništa ne može  preći u vječnost,
već je plakao zato što svo cvijeće tiho nestaje.


/Tango s Leillom Hišmaellom/

Nejako je – pa bludi, biće moje ludo,
onda kada joj ljepota ulicama brodi;
kao da zrake sunčeve zaplešu, ili kad se zvijezde proljetne izroje!,
pa mlado i staro za njom zboriti stane:
„Melek li je, 
ili nam Leilla Hišmaella hodi!“,
„S nebesa li je to stvorenje došlo,
 ili ga Hurija u Širazu rodi!“ – kada mi ponese Hišmaella divna,
preko Mosalle smijavice dvije – ljudi tako zbore.

A  kad ih primakne licu mome blizu;
sav se od straha tresem – ko da mrijem!,
a titraj na njima ledi oka zjene,
kao kad slavuj pjesmu šesnu poji…
Hoćeš li da me ljepotom izgoriš?  – pitam je jadan, u behutu jaku;
ko da mi srce iskočiti kani –  pa ne znam;
u Džehennemu sam – ili plešem u Raju.

A ispod smijavica divnih što me mame, ljepotu života joj usne slave medne.
A ispod smijavica joj nausnice  poje;
kao kad drozdovi mole teravije;
plači Šamsoddine Mohammadu sada, više plač –  no tango – ljubi srce tvoje.





istaknuti

Posvećene Leilli M-Hišmaelli