Poeme u čast Leille El-Hišmaelle

Dok Leilla zbori

Ah,

Opiše me obrazi moje Leille!

Somunčića se rumenih još sjeća grešna duša, toplihi i čednih;

ništa su nevenove latice,

ništa su resnice nježne;

Ljudi,

ljudi!

Ništa su naprama dodira njenih usana – žednih.

U milovanju ih siromah noćas usnuh…

Aman!

Aman!

U njena njedra opet – očiju mojih uteče glad.

Što je povjetarac što šumu biba, tamo – amo – po Maloj Gori;

Aman!

Ništa je, naprama bibanja dunja – mirisnih – dok Leilla zbori,

svijete,

svijete.

Gerberi

Ne pjevajte vesele pjesme,,

otišla je ona koja voljeti umije.

Obući ću plavu košulju

i otići u najdublju sjenku Mosalle.

Tu, među lijepim  gerberima ću uzdisati,

onima što me podsjećaju na njene trepavice.

Ona je voljela plave košulje

i oker-crvene gerbere.

Mehlemi i derviške vatre

Voljeti nije lako, davno rekoše stari ljudi,

ali mrziti je još teže,

pa me to još i danas tješi – kako li je tek mrziti…?

Ne rekoše mi nikad koliko boli donosi ljubav;

i da treba za nju kroz sama vrata Džehennema  proći.

Od ljubavi tijelo ne bi trebalo da boli,

a mene sve boli – pa čak i stopala?

Ni slutio nikad nisam da ću zbog nježne ljubavi morati šumom sakupljati

ljekovite travke.

 Za goli opstanak.

Dobro je kao mehlem za ljubavne boli,

u sutonu naložiti veliku dervišku vatru.

 Na vatri bi trebalo dugo,

dugo grijati dlanove.

Ako to ne pomaže,

onda je dobro dimom napariti zelene oči.

Ako ti ni dim ne pomaže,

 onda je dobro bosonog malo prohodati  po žeravici.

Ako ni žeravica ne pomogne – priznam, nema ti lijeka  –  tebi je još gore

negoli je meni.

Mistična šuma

Sve do Crnoga Vrha, mistična šuma seže,

po starim putovima kolskim, kuda ljudska noga više ne hodi…,

kroz  Mandina Petna me suton hvata – kroz samotne doline puste;

gdje Mande s vilama gorskim kolo vije

i sjetnu pjesmu na vodi.

U planinskom božuru o proljećima

još ljubav njena cvjeta,

u maćuhicama trobojnim,  putniku davnina zbori;

u dalijama crvenim mu se privija duši – k'o cvijeće,

k'o vrtom kroz Petna šeće,

stihove šapuće gori.

Na Bazaru

Idem na Bazar, mašem ti svilenom maramom,

onom što suzu dobro pije.

Kao i svaka ljubavna sirotinja, struk stežem  konopljenim amuletima;

da zatomim ljubavnu čežnju.

Za tvoje lice kupit ću prozračni veo – malo maven –

malo bijel;

za tvoju mirisnu postelju nosim lavandine jastučiće,

zimus izatkane.

Miriše  li odžački cvijet – pa plavi,

ljepše no lavandino mirisno sunce.

Noć kad su pjevale duše

 

Sve tamo dokle pogled dopire,

 prostire se park staroga pjesnika – niz  Mosallu.

Tmina  mi se brzo primiče ispod procvjetalih bagremova –

pobjeći  joj ne umijem.

I sve je tako – kao da se kraj meni sprema –  kao da umirati kanim –

klonule su u travu nemoćne oči.

Ispod mirisnih bagremova, kroz park tiho stazom hoda nejako biće.

Nejako je,

ogrnuto je zelenom dolamom,  izatkanom na ljame;

pokriveno srebrenom šamijom.

Već me ugledala,

ruke širi kao da će poput ptice poletjeti  prema meni.

Srce mi iznenada lupati poče,

iskočiti hoće ispod pelerine dvostruko opasane starim vojničkim kaišem.

Oči već ugledaše oči – iskra bljesnu.

Nije kraj!

Početak je to svemira!

Koljena mi klecaju od sreće,

a lice se zarom ozarilo – moje – i Leillino.

Slađe no nebo kad se presvlači  iz purpurno-plavog u biserno-đerdanski vez –

zapjevaše naše duše.

Nomadi

Znam da neću dočekati tvoj zagrljaj,

ali ću čekati do kraja, tebe koju ljubim.

Ti si otišla u daleku zemlju,

ali je moja tuga za tobom – ostala.

Sve misleći da će mi na vrh brda biti lakše,

doline često napuštam – kao jeleni s proljeća.

Vidjevši da te na planini nema,

spuštam se i ja u doline – hodeći za zimskim jelenima.

Kad izumrem sa bijeloga svijeta

Da mi se razboljeti – još više no što jesam – eh, da mi se;

pa da bolujem negdje u dalekoj i nepoznatoj zemlji,

ali jako, jako ( k'o što i bolujem),

pa da onda neki  drugi poeta moje stihove čita;

al' ne Njoj,

već nekoj drugoj ženi – nekoj drugoj ženi, iz te daleke i divne zemlje.

Pa da gledam prije same smrti,

hoće li  mu u sjetnu stihu njegova draga sklopiti ruke oko grešna vrata,

k'o što ih moja nikad nije sklopila,

oko moga bezgrešna...

Ah, da mi je osiromašiti (još više no što jesam),

pa da vidim kako netko u hrkama mojim djevojku divnu ljubiti kani –

i čemu li se taj nada;

i  što li bi mu ona rekla kad joj za večeru ponudi moje stihove,

k'o ja svojoj ljubavi što ih ponudih – i još se ponadah sreći...

Kad izumrem sa bijeloga svijeta (k'o predislamski Arapi),

Ah  –  kad nestanem,

(al' malo prije no nestanem),

da mi je bar jednom (onda kad skoro nestanem)

vidjeti Nju kako čita moje pjesme…

Hoće li joj suza onda poljubiti obraz, onaj obraz što ga sirotan, toliko ljubih?

Pastirska muallaka

Ako ti izjaviš svoje stado na Trebič Goru,

ja ću svoje popeti uz Djevojački Put.

Ako tvoje janje doluta u moje veliko stado – ne brini,

bit će mi dragi gost.

Milujući njegovo runo,

ja ću svu noć sanjati tebe.

Nahranit ću ga sočnom travom iz Zagorica

i napojiti ga hladnom vodom sa Skakavca.

Kad padne noć,

pričat ću mu stare legende – o pećinama ispod Strahova.

Sastanak s melekima

O, kako stradavam poradi tvoje ljepote,

uzalud srce maramicom stežem da ne vene za tobom,

i tvojim bićem – zoro moja.

Oka ja evo sklopiti ne umijem, sve čekajući  novi dan da osvane.

Svu dragu noć njišem u njedrima tvoju ljubav

i tvoju nježnu svjetlost evo čuvam– da ne zgasne.

Da te sutra još radosniju na sastanku dočekaju moji meleki,

željni tvoga lijepog lika.

Ljepota je izmišljena samo za tvoje lice – ona je tvoja robinja – ona je tvoja sjenka.

Svaki cvijet gubi na cijeni,

poradi mirisa tvoga cvijeta.

I poradi svježine tvoje

i poradi poezije tvoje – koju živiš svaki dan.

Onda meni zora osvane kad na sastanku ugledam tvoje lice;

a onda meni noć uđe u dušu, kad ti kreneš niz Mossalu svojoj kući.

I  svojoj avliji divnoj,

punoj mirisnoga jorgovana

 i punoj pjesme ptica.

Onda se ne čudi što te toliko ljubim,

što te zaboravljati ne umijem;

i što se još u mojoj duši – sam od sebe još kunem,

u tvoje lijepe oči.

Tužaljka za jelenom

O!

Dođi draga!

Tunikom zelenom se ogrni,

zaboravi  amstelske mostove  i stare vjetrenjače –

hude;

Lovac je munjom pogodio jelena – ne mogu sam žalovati toliku strahotu,

sunce na zapad tone,

jele se njišu – i blude.

Na  Kolovratske Stijene k meni dođi,

dok jele granama mašu,

 bura s Kapele se diže –  i crni mršti se bor…

O!

Dođi draga!

Lovac je u Dulibi ustrijelio jelena;

luna se očima skriva

 i svaki od straha dršće stvor.

Leilla M-Hišmaella

Ja ne znam,

bješe li ti ikad'na mojoj strani grada –

no – ono jednom,

kad ciča zima po krovovima zavlada;

Ja ne znam

dodirnu li ti mene mednom usnom prva, ili ja tebe moj cvijete;

ili je iz svemira božja čestica,

 stigla u zjene.

Bješe li mala ograda pletena od srebra,

ili od vrbovoga pruta?

Bješe li mjesec na drugoj strani potočića – od srebra,

ili k'o tvoje zlatne kose…

Bješe li ljepšega neba o sutonima,

iznad Širaza grada;

bješe li očiju ljepših od tvojih,

cvijete moj – divni cvijete...

Grijeh siromašnog šejha

Grijeh siromašnog šejha

Pozdravi je plavi danče, nasmiješi se njenome zavičaju zoro divna!

Prepoznati ćeš njenu plodnu postojbinu po huku široke rijeke

kroz kapije jablanova,

po žitnim  ravnicama oko sitnih mahala,

po rascvjetalim bagremovima

i melečkim stazama njenih  sestara

i braće njene.

A ja ću lijepu muridu prepoznati po mirisu duše.

Po šapatu njenih usana i bljesku očiju.

Ona je moja cvjetna livada,

moj vrt pun ruža,

moja vječna pjesma.

Kad je se sjetim, svjetlost ispuni moju dušu.

Ona je moja zora,

moje mirisno biće,

moje bijelo janje.

Od milog lica ljepši je samo njen šapat.

Ja blagosiljam minuli svijet, u dan kad su se naše oči prvi put ugledale.

Blagosiljam sve one dane i zlatnu kosu.

Nikada više na svijet ne dođe tako plodna jesen;

umjerena u kiši,

bogata u suncu i bojama – kako na nebu tako i na zemlji.

Blagosiljam  i našu toplu zimu,

zimu što je bila izdašna snjegovima

i dobrotom,

što je bila blagorodna  čežnjom i milovanjem,

Leilo cvijete.

U doba dana kada se suton na ljudsko lice tiho privije,

u to doba srce moje prelijeva miljem…,

zanijemim posve, ademova jabučica mi niz grlo igrati stane.

Oči moje oslijepe od sreće,

jezik posve zanijemi,

a mrtvački znoj mi oblije lice…

Po mome tijelu oganj ljubavni harati stane,

pa dršćem  siromah naprama lica njena,

lica ljepšeg od sunca i mjesečine,

lica ljepšeg od pjesme malešnih crvendaća,

aman ljudi  – strah me svega obuzme.

Ona je najdraža meni,

najdraža i najljepša na cijelome svijetu.

Ljepša mi je no sve zvijezde što nebom hode, pjevajući tihe pjesme;

Ljepše od krijesnice  bljeskaju oči divne muride,

oči štono gledaju moje ispaćeno lice,

haman požutjelo od brige.

Najdraža je moja draga

i najljepša na cijelome svijetu.

Ona je zvijezda što o Božiću iziđe iznad ravnice,

ona je moj sjajni Sirijus, pjesma moja neispjevana,

moja radost duše,

moja ikona što joj nema ravne na nebu niti na zemlji.

Najdraža je meni ona kojoj lice blista jednako – noću i danju;

štono pametno i potiho zbori, a još tiše uzdisati stane,

ljubav moja razgegana,

 labudica duše moje, knjiga moja nepročitana.

Umrijet ću za onom što me gleda,

ah,

komšinica moja draga;

moje zlato nenošeno,

moje biće jedinstveno.

Ona je ljubav moja i poezija moja.

Njene su mirisne grudi moje molitve,

njene su oči moji narodi,

ja nemam nikoga osim nje, na ovome svijetu sve je tijelo,

samo je ona – biće.

Njeni su tanki prsti moji mehlemi,

njene su smijavice moja mlada mjesečina,

ah,

ne mogu više čekati da mi njene usne počnu zboriti  riječi ljubavne.

Onu moje srce ljubi,

koja ima hod pun viteškoga dostojanstva,

poput gazelina koraka ona gazi,

gledajte ljudi moju ljubav raspupanu!

Kažite mi:

Je li bila vrijedna jedne poezije,

duše moje,

moga naroda  i predaka mojih?

Je li bila vrijedna planinskoga lava i sokolova gnijezda?

Je li bila vrijedna moje suze

i moje velike tuge?

Umire li uzalud zasjenjeni plavi dan od stida,

onda kad mu mahalom u susret pođe ljubav moja divna?

Prekrivam je zastavom ljubavi,

ljubim je licem poezije,

mjerim je ljepotom mjesečine

i nježnošću Vlašića što pjevaju visinama.

Nikada ja neću zaboraviti moju Leilu,

i  dane što bijahu srećom izatkani.

Ima li Allah milosti opet nas spojiti u zagrljaj?

Ako nam ne može spojiti tijela – neka meni barem malo pomuti pamet;

da je zaboravljati počnem,

da moja duša više sama ne luta putovima tuge,

trpeći muke Tantalove.

Svakoga jutra kad sunčeva zraka dodirne moje lice,

ja sve mislim da je moja Leila;

kad vidim prijevaru,

u sunce žarko kletvu bacim;

neka žarko sunce premine lijepom smrću,

ubijeno licem ljubavi.

O, dođi mi najdraža zoro,

cvijete,  

cvijete moj dođi plavi,

da ti poljubim milo lice

i  pokažem gnijezdo u njedrima,

u kome sam te čuvao,

na mnogaja ljeta.

Ja sam onaj, što krst i nišan ljubi,

ja sam onaj koji  hoda samo livadama koje Leilinim slovom  počinju.

Ja sam onaj što se povija u pravcu otkud moja Leila dolazi,

jer radost i sreća koju mi ona plete,

najdraži su mome biću.

Ah,

prijatelji pjesme,

 Vi ste braća moja i sestre moje.

Zaplačite mi barem malo – licem o lice.

Budite dadilja mojoj osamljenoj duši

i oprostite u ime ljubavi siromašnome šejhu  misli, 

haman grešne.

Nema više moje Leile,

štono je oči više ne gledaju,

štono je ruke više ne miluju.

Nema one čiji je šapat budio usnuloga  slavuja,

čije su no smijavice zorom igrale igru radosti

i čije su no usne o sutonu ljubile zabrinuto lice.

Allah je drugome darovao moju dragu,

a meni ponudio bezgraničnu tugu.

Čime samo zaslužih tako veliku kaznu – da mi je znati,

pa zar će vječno tinjati ova bol

i gorjeti moje vatre?

Ah,

da mi je Allah podario pramen  plave kose što na bagremovinu miriše,

 ili barem njenu svilenu  maramu,

za utjehu meni grešniku.

Zašto mi rekoše da vrijeme sve rane liječi,

kad  moje sve više bole,

a mira mome biću nema – samo umiranja bića, ima...

Svakoga jutra ja prvo potrčim na Mosallu,

na Mosalu pročitati sudbinu, zapisanu u nebeskim zvijezdama.

Kao da sam mahalski prorok postao,

ja svaki put pogodim da ću danas opet za njom tugovati...

Kako se zvijezde redom siromašne gase u novi dan,

tako se gasi i moja nada,

a tuga u zelenim očima zavlada,

što na nebu nestade tolike ljepote.

Isto kao što nestade nebeske igre;

tako nestade i moje drage,

samo  jutarnja tišina prekriva Gornju Mahalu.

Ah,

prijatelji pjesme,

 Vi ste braća moja i sestre moje.

Zaplačite mi barem malo – licem o lice.

Budite dadilja mojoj isprepadanoj duši

i oprostite, u ime ljubavi,  siromašnome šejhu  misli, 

haman grešne.