Lejlo
moja
Nije mi žao što kratko ljubih moju Lejlu,
nit što više nije tu.
Žalost i radost isprepleteni su u mojoj duši,
pa više ne znam koja je koja.
Možda je nemam, ali, možda je ona tu.
Poneke ptice pjevati umiju samo kad im tuga obuzme biće.
Poneke ptice umivaju Lejlino lice
rajskom suzom.
Što će tolika ljepota na
ovome svijetu,
što li sjećanja…,
no da tamu svjetlost ubije,
no da zaborav ne prekrije naše sunčane dane.
Lejlo moja;
tvoje lice, tvoje lice.
Putovanje iznad stare džamije
U vrbiku je iskočilo moje
srce!,
da je od čega, već od
gledanja njena lica.
Iznad stare džamije smo
lebdjeli – da isprobamo kako je na nebu.
Osule se bijahu zvijezde
niz njenu tuniku na ljame,
haman divnu.
U tom vrbiku vladao je
snijeg
i silna noćna
hladnoća.
Mjesec je prišao tako blizu
njena lica da san ga mogao smahnuti rukom.
Ljepše od Dženneta igralo
je nebo u njenim očima,
zvijezde,
džamija
i vrbe stare.
Sebe u njima ne vidjeh, ali
čemu to,
zar je sada važno moje
siromašno biće?,
pored tolike njene ljepote
i uzdaha;
umirem ti, umirem ti od
ljepote
šaputale su medne usne
ispod šala.
Šaptačica
Da
sam slovo Omerovo,
da
sam đerdan
oko vrata,
za
uroke hamajlija...
s
biserima da me nosi
usred
mraka,
ispod
tanke spavaćice,
nanizanog
oko
struka.
Slušao
bih je kako moli,
kako
diše
i
šapuće
slovu svome,
slušao
bih pjesme nježne ispod glasa
i
šuškanje
kad
se čežnja zatalasa.
Možda
bi me s biserima zagubila u behutu,
da
sam slovo, Omer da sam bar minutu.
Kad
u noći
bedra planu
možda
bi me ispustila,
da
me nađe
kad
san mine...
i u
mraku
tiho
dove šaputala
mome
biću
od
miline.
Zoro
moja
Nisam iznevjerio oka tvoga sjaj
i mada vrijeme huči, u mojoj je duši još tiho gnijezdo;
uvijek toplo,
uvijek mekano,
samo za tebe.
Nisam iznevjerio tvoje ruke;
tvoje gospodske ruke,
niti šapat tvoj.
Nisam iznevjerio ni jednu tvoju izgovorenu riječ,
nisam te se zasitio zoro moja divna.
Udavi se daljino
Zapjevaj mi plavi
dane što Leilino lice ljubiš,
zaplači noći što je sakrivaš od
moga uzdaha.
Njeno je lice ljepše od tvoje zore,
a kose mekše od sutona.
Udavi se daljino u dalekome moru,
što je skrivaš od mojih očiju,
Zaplačite i vi prijatelji, kad moje pjesme ne dosežu
do njena srca.
Milina života
Najveća je čarolija
milina života koju mi je ona darovala
i igra bića.
Da sam
prorok ili silan vrač, nikada se ne bih
bavio proricanjem,
niti
vradžbinama opakim…,
jer mogao
bih u svojoj ludosti opčiniti nju,
pa kud bi
onda moja duša.
Zaborav
Najljepše lice je u moje Leile,
mjeseca čar i zvjezdana pjena,
sanjam
i zaboraviti ne mogu topla njedra njena.
Ah, Bože,
gijeha li, grijeha:
Ako je tuđa – zašto je još volim?
Ako je moja - zašto tuđa li je?
Najljepše lice je u moje Leile,
nebeski šapat,
iz njedara jeka!,
kako da zaboravljati počnem – kojim redom;
osmijeh nevini,
šapat tihi,
ili dodir mjeseca.
Već treće ljeto evo minu
Već treće
ljeto evo minu kako prognan od ljudi
živim život bez tvoga lijepoga lica.
Živ pod zemljom, u dubokome rudniku,
u mrklome mraku svoje drugove pronađoh.
I nema za mene utjehe druge,
doli tiha šaputanja tvoga lijepoga imena.
A kada ispale rudarske mine,
svaki put zadrhti moje srce.
Rudnik Miljevina, 1988. god.
Uzničarka
sreće
I kako se samo ovaj život
okrenu tumbe,
pogled sada mojeg jada!
Kuda je sunce hodilo i
smijavice divne…
sad pramen tame rosi
niskice bijele.
Kuda je tiha ljubav hodila,
po toj stazi sada hodi ništavilo;
oni što nas uništiše
podijeliše ljude:
na izbjeglice,
na prognanike,
povratnike…
na domicilne,
na autoktone,
na izvorne i došljake…
ah,
jadi do jada, lelek do
leleka…
željne su te moje oči
domicilno moje biće;
ljubavi moja autoktona,
stanovnice moje duše
i uzničarko moje sreće.
Tužaljka
za lijepom Hatidže
Sve druge zapamtih po noći, samo tebe po danu
zapamtih,
lijepa Hatidže.
Zapamtiše te oči po svjetlosti sjajnoj na tvome čelu.
Zapamti te moje biće po ljepoti duše.
Moje te ruke zapamtiše po toplini tvojih dodira.
Svako sunce koje izađe ja uspoređujem s tobom.
Nije ti doraslo ni jedno sunce, zlatokoso divna...
lijepa Hatidže.
Zapamtiše te oči po svjetlosti sjajnoj na tvome čelu.
Zapamti te moje biće po ljepoti duše.
Moje te ruke zapamtiše po toplini tvojih dodira.
Svako sunce koje izađe ja uspoređujem s tobom.
Nije ti doraslo ni jedno sunce, zlatokoso divna...
Moja su stopala zapamtila put kuda hode
tvoji tihi koraci.
Moje su pjesme zapamtile bljesak bistra oka,
a usne tvoje smijavice.
Ne zaboravih te,
ne zaboravih te lijepa Hatidže.
Moje su pjesme zapamtile bljesak bistra oka,
a usne tvoje smijavice.
Ne zaboravih te,
ne zaboravih te lijepa Hatidže.
Sjećaš li
se,
sjećaš li se Hatidže?
Bijaše li ti toplo u mome zagrljaju,
kaži ljepoto?
Zavija li uzaludno moja duša u njedrima,
tražeći te.
Tražeći te gorom, sve godine.
sjećaš li se Hatidže?
Bijaše li ti toplo u mome zagrljaju,
kaži ljepoto?
Zavija li uzaludno moja duša u njedrima,
tražeći te.
Tražeći te gorom, sve godine.
Avaj,
kako je bez tebe sve tužno.
Nema više zanjihanih žitnih polja.
Nema više naših bagremova niti meleka što ispod njih hode.
Sunce,
sunce toplo,
samo je ono malo slično liku moje muride…
kako je bez tebe sve tužno.
Nema više zanjihanih žitnih polja.
Nema više naših bagremova niti meleka što ispod njih hode.
Sunce,
sunce toplo,
samo je ono malo slično liku moje muride…
Osuđen sam da te nemam.
Nagrađen sam da te pamtim.
Da te pamtim Hatidže.
Prepoznaj me po visokoj gori,
po gori zelenoj mi još mirišeš – moj cvijete neponovljivi.
Nagrađen sam da te pamtim.
Da te pamtim Hatidže.
Prepoznaj me po visokoj gori,
po gori zelenoj mi još mirišeš – moj cvijete neponovljivi.
Tuga Hafizova
Mjesec
je zrakama bunar zavodio,
munare
vjetru dove šaputale,
uzdah
se sitan noći obećao,
tu
noć,
noć
kad mu se ona na vjernost zaklinjala.
Sad
u đulistanu
s ružama samuje,
zoru
iščekuje ostavljeno štene;
odnijela
je sa sobom osmijehe,
i
sve ono što roba grijati umije
nestalo
je,
nestalo
je noćas
u daljine,
aman,
nepoznate.
Od
mehane svu noć se cika-vika čula,
udario
slatki grijeh vinom u sva zvona,
dukatima
zlatnim kafedžija vrti;
A
po stolovima kao po vatri živoj
bosonoga
đaurka
pleše lamma badu.
Zavezala
pamet starome sazliji
što
oplete đule
niz bedeme stare,
što
raskući
dvore da složi
harfove
ne
bi li joj oči cvijetom opčinio;
A
ptica mu noćna kajde šaputala,
pod
prstima mu žice popucale
a
po čivijama mu kose objesila,
aman,
divne…
Zakloni,
Hafize, lice iza toploga shemagha
da
ti ga noćni
vjetar ne nagrdi,
zakopčaj
rever da sreća ne uđe,
pritisni
puce neka tuga spava,
plači,
Hafize,
suze
grijeh nisu;
Nek
isprate oči umiruće zvijezde
dok
iznad Shiraza ludi derviš pleše.
Obori
pogled s nebesa u travu:
gle,
sitni
cvjetići
pjesmu izatkali,
malešna
stopala vrtom pogazila,
dobro
ti jutro, pomršena travo,
donijala
si sitnu sreću na uranku,
aman,
hudu…
Eram
bašta
Jutros
u Širazu ranom zorom vika:
„Drž'
te lopova!“ –
zalomila
graja uskim ulicama;
Svjetina
se tiska a ja sanjam tebe,
rukom
pokazuješ,
zadižeš
halju pa mi ljubav nudiš.
Hoće
li ruke prije,
ili
oči?
Hoće
li usne prije nego moje?
Hoće
li suze prije poljubaca
sa
Nahru Azema poteći niz lica…
Svjetina
se tiska a ja sanjam tebe,
rukom
pokazuješ,
zadižeš
halju pa mi ljubav nudiš.
Zanjihala
si se ko pahulje nježne,
sve
po krovovima pa niz uličice;
vjetar
se podiže sasvim iznenada,
odnese
maslačkovo odmetnuto biće
iznad
Eram vrta, preko svete vode.
Svjetina
se tiska a ja sanjam tebe,
rukom
pokazuješ,
zadižeš
halju pa mi ljubav nudiš.
Zanjihala
si se ko pahulje divne,
podignula
se i pala iznenada.
Ah,
izludila
me maslačkova bića
među
kamilama srebrenih ulara
što
mi suzu mame.
Svjetina
se tiska a ja sanjam tebe,
rukom
pokazuješ,
zadižeš
halju pa mi ljubav nudiš.
U
gužvi velikoj,
dok
lopov uteče,
između
ljudi u palminu hladu
učinilo
mi se tvoje lice, cvijete,
kako
se smiješi u džennetskom sadu,
među
pahuljama maslačkovim
bludiš.
Svjetina
se tiska a ja sanjam tebe,
rukom
pokazuješ,
zadižeš
halju pa mi ljubav nudiš.
Mala sova
Ispadosmo i dobri – koga izgubismo.
Dosta i imamo
koga nemamo.
Čije smijavice srce pamti? Čije lice vrijeme skriva?,
dobro i disati umijemo za kim uzdišemo.
Zaplači pjesmo.
Zapjevaj mi sviralo od trstike…,
nema više Male Sove
u sutonu plavoga danka.