Mala sova

Lejlo moja

Nije mi žao što kratko ljubih moju Lejlu,

nit što više nije tu.

Žalost i radost isprepleteni su u mojoj duši,

pa više ne znam koja je koja.

Možda je nemam, ali, možda je ona tu.

Poneke ptice pjevati umiju samo kad im tuga obuzme biće.

Poneke ptice umivaju Lejlino lice

rajskom suzom.

Što će tolika ljepota na ovome svijetu,

što li sjećanja…,

no da tamu svjetlost ubije,

no da zaborav ne prekrije naše sunčane dane.

Lejlo moja;

tvoje lice, tvoje lice.

 

Putovanje iznad stare džamije

U vrbiku je iskočilo moje srce!,

da je od čega, već od gledanja njena lica.

Iznad stare džamije smo lebdjeli – da isprobamo kako je na nebu.

Osule se bijahu zvijezde niz njenu tuniku na ljame,

haman divnu.

U tom vrbiku vladao je snijeg

i silna noćna hladnoća.

Mjesec je prišao tako blizu njena lica da san ga mogao smahnuti rukom.

Ljepše od Dženneta igralo je nebo u njenim očima,

zvijezde,

džamija

i vrbe stare.

Sebe u njima ne vidjeh, ali čemu to,

zar je sada važno moje siromašno biće?,

pored tolike njene ljepote

i uzdaha;

umirem ti, umirem ti od ljepote

šaputale su medne usne ispod šala.

 

Šaptačica    

Da sam slovo Omerovo,

da sam đerdan oko vrata,

za uroke hamajlija...

s biserima da me nosi

usred mraka,

ispod tanke spavaćice,

nanizanog

oko struka.

Slušao bih je kako moli,

kako diše

i šapuće slovu svome,

slušao bih pjesme nježne ispod glasa

i šuškanje

kad se čežnja zatalasa.

Možda bi me s biserima zagubila u behutu,

da sam slovo, Omer da sam bar minutu.

Kad u noći bedra planu

možda bi me ispustila,

da me nađe

kad san mine...

i u mraku

tiho dove šaputala

mome biću

od miline.

 


 

Zoro moja

Nisam iznevjerio oka tvoga sjaj

i mada vrijeme huči, u mojoj je duši još tiho gnijezdo;

uvijek toplo,

uvijek mekano,

samo za tebe.

Nisam iznevjerio tvoje ruke;

tvoje gospodske ruke,

niti šapat tvoj.

Nisam iznevjerio ni jednu tvoju izgovorenu riječ,

nisam te se zasitio zoro moja divna.

Udavi se daljino

Zapjevaj  mi plavi dane što Leilino lice ljubiš,

zaplači noći što je sakrivaš od moga uzdaha.

Njeno je lice ljepše od tvoje zore, 

a kose mekše od sutona.

Udavi se daljino u dalekome moru,

što je skrivaš od mojih očiju,

Zaplačite i vi prijatelji,  kad moje pjesme ne dosežu

do njena srca.

Milina života

Najveća je čarolija milina života koju mi je ona darovala

i igra bića.

Da sam prorok ili silan vrač,  nikada se ne bih bavio proricanjem,

niti vradžbinama opakim…,

jer mogao bih u svojoj ludosti opčiniti nju,

pa kud bi onda moja duša.

Zaborav

Najljepše lice je u moje Leile,
mjeseca čar i zvjezdana pjena,
sanjam
i  zaboraviti ne mogu topla njedra njena.
Ah, Bože,
gijeha li, grijeha:
Ako je tuđa – zašto je još volim?
Ako je moja ­- zašto tuđa li je?

Najljepše lice je u moje Leile,
nebeski šapat,
iz njedara jeka!,
kako da zaboravljati počnem – kojim redom;
osmijeh nevini,
šapat tihi,
ili dodir mjeseca.

Već treće ljeto evo minu

Već treće ljeto evo minu kako prognan od ljudi

živim život bez tvoga lijepoga lica.

Živ pod zemljom, u dubokome rudniku,

u mrklome mraku svoje drugove pronađoh.

I nema za mene utjehe druge,

doli tiha šaputanja tvoga lijepoga imena.

A kada ispale rudarske mine,

svaki put zadrhti moje srce.

Rudnik Miljevina, 1988. god.

Uzničarka sreće

I kako se samo ovaj život okrenu tumbe,

pogled sada mojeg jada!

Kuda je sunce hodilo i smijavice divne…

sad pramen tame rosi niskice bijele.

Kuda je tiha ljubav hodila,

po toj stazi sada  hodi ništavilo;

oni što nas uništiše podijeliše ljude:

na izbjeglice,

na prognanike,

povratnike…

na domicilne,

na autoktone,

na izvorne i došljake…

ah,

jadi do jada, lelek do leleka…

željne su te moje oči domicilno moje biće;

ljubavi moja autoktona,

stanovnice moje duše

i uzničarko moje sreće.

Tužaljka za lijepom Hatidže

Sve druge zapamtih po noći, samo tebe po danu zapamtih,
lijepa Hatidže.
Zapamtiše te oči po svjetlosti sjajnoj na tvome čelu.
Zapamti te moje biće po ljepoti duše.
Moje te ruke zapamtiše po toplini tvojih dodira.
Svako sunce koje izađe ja uspoređujem s tobom.
Nije ti doraslo ni jedno sunce, zlatokoso divna...

Moja su stopala zapamtila put kuda hode tvoji tihi koraci.
Moje su pjesme zapamtile bljesak bistra oka,
a usne tvoje smijavice.
Ne zaboravih te,
ne zaboravih te lijepa Hatidže.

Sjećaš li se,
sjećaš li se Hatidže?
Bijaše li ti toplo u mome zagrljaju,
kaži ljepoto?
Zavija li uzaludno moja duša u njedrima,
tražeći te.
Tražeći te gorom, sve godine.

Avaj,
kako je bez tebe sve tužno.
Nema više zanjihanih žitnih polja.
Nema više naših bagremova niti meleka što ispod njih hode.
Sunce,
sunce toplo,
samo je ono malo slično liku moje muride…

Osuđen sam da te nemam.
Nagrađen sam da te pamtim.
Da te pamtim Hatidže.
Prepoznaj me po visokoj gori,
po gori zelenoj mi još mirišeš – moj cvijete neponovljivi.

Tuga Hafizova

Mjesec je zrakama bunar zavodio,

munare vjetru dove šaputale,

uzdah se sitan noći obećao,

tu noć,

noć kad mu se ona na vjernost zaklinjala.

Sad u đulistanu s ružama samuje,

zoru iščekuje ostavljeno štene;

odnijela je sa sobom osmijehe,

i sve ono što roba grijati umije

nestalo je,

nestalo je noćas u daljine,

aman, nepoznate.

Od mehane svu noć se cika-vika čula,

udario slatki grijeh vinom u sva zvona,

dukatima zlatnim kafedžija vrti;

A po stolovima kao po vatri živoj

bosonoga đaurka pleše lamma badu.

Zavezala pamet starome sazliji

što oplete đule niz bedeme stare,

što raskući dvore da složi harfove

ne bi li joj oči cvijetom opčinio;

A ptica mu noćna kajde šaputala,

pod prstima mu žice popucale

a po čivijama mu kose objesila,

aman, divne…

Zakloni, Hafize, lice iza toploga shemagha

da ti ga noćni vjetar ne nagrdi,

zakopčaj rever da sreća ne uđe,

pritisni puce neka tuga spava,

plači, Hafize,

suze grijeh nisu;

Nek isprate oči umiruće zvijezde

dok iznad Shiraza ludi derviš pleše.

Obori pogled s nebesa u travu:

gle,

sitni cvjetići pjesmu izatkali,

malešna stopala vrtom pogazila,

dobro ti jutro, pomršena travo,

donijala si sitnu sreću na uranku,

aman, hudu…

Eram bašta

Jutros u Širazu ranom zorom vika:

„Drž' te lopova!“ –

zalomila graja uskim ulicama;

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Hoće li ruke prije,

ili oči?

Hoće li usne prije nego moje?

Hoće li suze prije poljubaca

sa Nahru Azema poteći niz lica…

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Zanjihala si se ko pahulje nježne,

sve po krovovima pa niz uličice;

vjetar se podiže  sasvim iznenada,

odnese maslačkovo odmetnuto biće

iznad Eram vrta, preko svete vode.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Zanjihala si se ko pahulje divne,

podignula se i pala iznenada.

Ah,

izludila me maslačkova bića

među kamilama srebrenih ulara

što mi suzu mame.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

U gužvi velikoj,

dok lopov uteče,

između ljudi u palminu hladu

učinilo mi se tvoje lice, cvijete,

kako se smiješi u džennetskom sadu,

među pahuljama maslačkovim bludiš.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa mi ljubav nudiš.

Mala sova

Ispadosmo i dobri – koga izgubismo.

Dosta i imamo

koga nemamo.

Čije smijavice srce pamti? Čije lice vrijeme skriva?,

dobro i disati umijemo za kim uzdišemo.

Zaplači pjesmo.

Zapjevaj mi sviralo od trstike…,

nema više Male Sove

u sutonu plavoga danka.