Govor
ptica – Odgovor Drozda
Moje ime je Drozd,
moje biće je gnijezdo nježnosti,
moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova
Gaja.
Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi;
kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove.
U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…
posvuda bijahu zeleni gajevi
i posvuda se razlijegao pjev drugih ptica.
Jedna ranjena ptica naučila me tada pjevati – ta ptica,
štono bolna bijaše od ljepote silne, u njedrima…
pod krilom sam joj donosila hranu – ptici mojoj;
u kljunu sam joj donosila vodu,
šaputala sam joj riječi utjehe.
Nisam se ni ja nagledala moje ptice,
još mi plamen po njedrima lijeće…
možda ćemo opet jednom
krilom ispod krila,
milovati se na livadama dalekim…,
nisam je se nagledala.
Ramazanska rapsodija
Sunce je naginjalo zapadu,
pokloniše mu se rascvjetana
polja suncokreta
vrteći malešnim krunicama,
snopita pšenica na
povjetarcu kao poljubljena nevjesta
zanjihala se u struku,
široka je rijeka vjekovima
istim koritom tekla prema istoku,
a tvoja ljubav tiho
malešnim potokom,
evo tu,
tekla mi prema srcu.
Oči su se susrele s očima,
bljesnuše na livadama
mladosti
u božanstvenoj pastirskoj
igri eberečke;
Eberečke!
Ebertučke!
Eber
koga ćeš?
Eber
tebe!
Kratko bi se ponjušila dva
svijeta,
zatim ih je oblizala vatra
dolje po listovima,
prije samoga sudara s
lancem života,
a u zjenicama bi zatitrala
radost,
ah,
zar kaniš raskinuti baš
moje ruke,
opijen igrom
ne mogu ni oka otvoriti
a kamoli te stisnuti
čvrsto.
Neko radosno povika trčeći niz mahalu;
„Ezan!
Ezan!
Upalili se kandilji!“
Po preponama je blažena
čežnja grešno biće
milovala,
tad...
Zapjevaj mi na pragu naše kućice,
što je ostala sama u
rumenilu ramazanskoga sutona
da žaluje na dalekim i
zaboravljenim obalama,
zagrli me u osvitu
plodonosne jeseni,
privuci me sebi kad zaspi
mala mahala,
šapući zabrinutom licu riječi
ljubavne.
Opijeni jesenskim čarima
pustismo naše duše da
gnijezda zamijene,
ne htjedoše se više vratiti
u staro.
Zašto i bi?
Pa uselile su u novo,
u ljepše,
razigrale se,
skakuću u grudima kao malešni
jaganjci po tek okopnjeloj ledini.
Sad oni ne spavaju,
gledaju se opčinjeni
mjesečevom dugom na čelu,
ne goste se medenim
datulama,
ne,
sad oni hodaju po krovovima
proširenih zjenica,
traže se tapkajući u sljepoći;
Duhovi to prolaze merajom o
sutonima,
ili meleci tiho kroz
malešne musale
koračaju...
Poljubi me tu gdje sreća pjeva himnu tvojoj
ljepoti,
tu,
tu bar malo po kutovima
usana,
poljubi me po malešnim
smijavicama,
po licu,
po kosi…
A ja ću ljubiti tvoje
bijele ruke,
i rukave tvoje anđeoske tunike
izvezene na malešne kamile,
što povezane bisernim
ularima jedna za drugu
u dugačkoj pustinjskoj
karavani lagano hode
duž samoga oboda svijeta
brižljivo ljuljajući među mekanim grbama anadolsku
svilu,
i protjerane ljubavnike .
Na licu je radost življenja
slavila prinovu,
u grudima je ljudska
slabost snagu nadjačala,
od sreće oči zapjevale,
od ljubavi se stvarnost
zamaglila,
sad ništa ne može raditi
drugo
samo voljeti može
nju,
on.
A stenjala je od ljubavi
silne anđeoska
princeza
pokoji put.
Bilo je to više tiho
dozivanje,
kao osamljen ranjenik
poslije bitke
jecala bi u nemoći;
Iz trave ga tiho dozivala
da je još ljubi,
pored široke rijeke
mirisala mu na bagremove,
njegova razoružana ljubav.
Pričekaj
me još malo u predgrađima,
nježna
ljubavi moja,
nebo
gori,
zvijezde
se u krug pohvatale,
one
malešne sa onim povećima,
one
plavkaste sa crvenima,
one
tužne sa veselima.
Pričekaj
me još malo ispod začuđenih
ptičjih konačišta,
ispod
obećanih
mjesečevih pojilišta,
privuci
me sebi kad zaspi mala mahala,
prinesi
medni iftar mojim usnama žednim,
zasušiše
od sehura čekajući
tebe...
Rajske biljege
Što bijah sretan onda,
kad svi dani bijahu topli
i plavi…
i puno snova su bijele noći
u dvoru mome izatkale;
a u tim snovima privijaš mi se,
kao s jeseni,
kad zastudi;
dok stari imam jaciju moli,
lijeću džennetske ptice – pa male.
Od silne ljubavi posve oslijepih
u vrbiku pokraj široke rijeke,
u toj sljepoći napipah smijavice,
kao biljege dvije – iz Raja;
Ah,
ne ubijajte me tako jako,
noći bez nje su hladne
i duge…,
a svi su moji dani – dani tuge
i svi su dani uzdisaja.
Plavome leptiru
da je opet susresti insana
što džadom hodi, a sve k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.
Ih,
da joj barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu…
i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko mi je stalo.
Dajte da bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…
Dajte da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludjelom…
Jutro
Divno je jutro potajno prohodalo
ispod starih topola,
ispod mirisnih bagremova se
zaputilo mome biću.
Plavu maramu u šarene šalvare
uvuklo, jedva njedra svilenom bjelinom skrilo,
ispod plavog čuperka se osmjehnulo,
šeširić
nakrivilo,
poširoka koraka,
strastvena pogleda u
čizmama laganim hoda.
Šaputalo je nerazgovjetne
pjesme i nosilo mi poklone,
Tagora, staroga pjesnika
stihove
i malo,
u njima skriveno pismo.
Kakvo je to jutro što pismo
nosi,
što mi u njedrima sunce
budi,
što me miluje,
grdi…
pa ne znam griju li me jutarnje
zrake ili njegove duše žar?
Zna li to jutro što tiho
ječi dok me grli u sjenci javorova starih,
što me nježno lomi… zna li da
se jutra nikada ne zaboravljaju
i medne usne te
da su bol.
Spušta se omaglica zaborava
Spušta se omaglica zaborava,
hoće da pritisne moje biće.
Hoće
da odnese tebe u vječnost,
da mi ne budeš
mila ljubav,
pa da te se više
nikada ne prisjetim,
tvoje mjesto u
duši da popune drugi ljudi.
Nemam ja ništa
protiv drugih ljudi,
ali ljubim samo
tebe.
Kad vidiš dva
mjeseca da hode istom putanjom,
to sam ja otišao
za tvojim šapatom.
Nema me više –
zaboravljam te,
zaboravljaj i ti mene.
Lamma bada
Slavi karavan u španjolskoj
noći,
perzijski bubanj,
i arapska žica,
i zvijezda plava
nebom što hodi,
što vatrom pali
urok sa lica.
U srcu njišeš ljubav kao
čedo,
usnulu nježnost,
i slatke rime;
maurski cvijet,
suza na licu,
iskonska čežnja tvoje je
ime.
Tvoje su grudi pješčane
dine,
tvoje su oči dragulji
gorski,
a tvoje čari
male oaze,
tvoje su kose
fatamorgane.
Tvoja se nježnost cijele noći
lila na grudi
sa usne žedne.
Mjesec oazom leluja sjene,
mirišu dozrele
datule medne.
Najljepšu pjesmu
uzdiše duša,
najljepše cvijeće
gnijezdo ti skriva,
planinski božur i ljiljan
nježni;
pleše na bubnju
pustinjska diva.
Ljubiš svaki put
kad ćuk se javi,
i kad ti zvijezde šapuću ime,
ljubiš kad zapjeva cvrčak u
travi,
kad mala krijesnica bljesne
iz tmine.
Moliš kad mujezin s munare
zove,
moliš kad španjolska zvona
zagrme,
molitva ljudima ljubav
nudi,
Lamma Bada je tvoje ime.
Pustinjski vjetar granama
maše,
na njima rajske galame
ptice,
besramno gledaju bubanj u
travi,
i ljubav nježnu kako se
njiše.
Divni
pir
Dajte mi onaj, najljepši
cvijet, da ga još jednom opčinim mlad!
Dajte mi one oči, da ih još
jednom pogledam lud…!,
Neka podari staro more
pjesme valova i neka još malo odzvanja smijeh…
u zemlji koje više nema,
neka otpočne veliki pir.
A mislila je Mnasida divna
da će
grudima vladati stud…
i da ljubavna zvona ne
zvone
i da bengalski tigrovi
mru!,
i zaborav da će,
kao oblak sivi, prekriti sunčanih
dana dvjesto;
i da će
tišina potopiti sreću,
kao mutna voda što topi –
pješčani sprud.
Mjesečina
Hajde što si pala na ludi gaj;
hajde što si pala na livade u cvijetu
i malešni riječni sprud…,
al' zašto se spusta na čelo njeno
i vjeđe dvije;
što su,
ono…
baš k'o da su akindžije ispod mirisnih kosa
spustile – dimiskije,
arapskom mustrom iskovane.
Zašto zabiba mirisna njedra?,
ako si vjera – kaži…!,
pa me evo napati, igro mjesečeva;
pjesmo zvjezdana
i šumu riječni.
Od tolike čeljadi, ti baš pade na nju…;
hajde što pade na nju…;
al' zašto u moje zjene tada svu njenu dušu sruči,
pa sad – ni živjeti mi je – ni mrijeti mi je…
Robe,
robe,
teška li je tvoja služba;
s pjesmom se evo igram,
a na daleki spremam se put;
posve samotan,
posve neizbježan
i posve konačan čin.