Dvije pjesme
Prva pjesma
Prva pjesma
Ovo je moja
srna nježna,
ovo je moje
mirisno biće.
Zlatne kose i
medene usne,
ona što zbori
tako mudro,
šapatom o sutonu
dana
s ružama vrtnim
pripovijeda.
Ovo je moja ljubav,
ime koje smiraj njedrima donosi;
a oku polusan,
a životu nadu.
Ne bih je
iznevjerio,
pa da mi sude i
na strašnome sudu.
Ne bih je
mijenjao za osam života,
niti za pjesmu
svih pjesama.
Nema te
Kad se okrenem –
nema te,
bijaše li tu
ikada, prozbore katkad grešna usta.
I nije dovoljno
samo san,
gubim se,
u strahovima se
budi moje znojno tijelo…
Ispružim ruke – ali
me dočeka tjeskoba moje sobe;
otvorim oči,
tek da vidim da
sam živ…
Živ li sam!
Jesam li?
Dokle?
Zbogom…
Igra duše i ljubav vječna
Baš nimalo ponosa od moje loze ne ostade u meni.
Moji si se pradjedovi dičili bitkama protiv raznih zulumćara,
a ja…
sve se moje rasplinu u pihtijastoj nježnosti i lelujavoj
boli za samo jednom drugaricom…
Kad bijah posve mlad obećavao
sam puno,
otporan na metke bijah
i boce
i kavanske tugovanke uz violinu.
Kad bi mi netko rekao da je umoran, ja bih u nevjerici
gledao u njega,
sve misleći –
kako čovjek miže biti umoran?
Možda je bolestan?
Umire?
Jadnik…
A danas?
Danas kad razmislim, sve bih opet isto sklopio.
Nema toga jatagana mojih pradjedova, što se usporediti
može
s njenim smijavicama.
Nema te bitke koja je zanosom ravna ljubavi.
Lažu pradjedovi,
prešutjeli su oni meni palež i vrisak nejakih.
Sramim se takvoga viteštva,
ja sam rođen za igru duše
i za ljubav vječnu.
Nema komentara:
Objavi komentar