Igra duše i ljubav vječna

Dvije pjesme


Prva pjesma

Ovo je moja srna nježna,

ovo je moje mirisno biće.

Zlatne kose i medene usne,

ona što zbori tako mudro,

šapatom o sutonu dana

s ružama vrtnim pripovijeda.

Ovo je moja ljubav, ime koje smiraj njedrima donosi;

a oku polusan,

a životu nadu.

Ne bih je iznevjerio,

pa da mi sude i na strašnome sudu.

Ne bih je mijenjao za osam života,

niti za pjesmu svih pjesama.

Nema te

Kad se okrenem – nema te,

bijaše li tu ikada, prozbore katkad grešna usta.

I nije dovoljno samo san,

gubim se,

u strahovima se budi moje znojno tijelo…

Ispružim ruke – ali me dočeka tjeskoba moje sobe;

otvorim oči,

tek da vidim da sam živ…

Živ li sam!

Jesam li?

Dokle?

Zbogom…

 

Igra duše i ljubav vječna

Baš nimalo ponosa od moje loze ne ostade u meni.

Moji si se pradjedovi dičili bitkama protiv raznih zulumćara,

a ja…

sve se moje rasplinu u pihtijastoj nježnosti i lelujavoj boli za samo jednom drugaricom…

Kad bijah posve mlad obećavao sam puno,

otporan na metke bijah

i boce

i kavanske tugovanke uz violinu.

Kad bi mi netko rekao da je umoran, ja bih u nevjerici gledao u njega,

sve misleći – kako čovjek miže biti umoran?

Možda je bolestan?

Umire?

Jadnik…

A danas?

Danas kad razmislim, sve bih opet isto sklopio.

Nema toga jatagana mojih pradjedova, što se usporediti može

s njenim smijavicama.

Nema te bitke koja je zanosom ravna ljubavi.

Lažu pradjedovi,

prešutjeli su oni meni palež i vrisak nejakih.

Sramim se takvoga viteštva,

ja sam rođen za igru duše

i za ljubav vječnu.