ponedjeljak, 25. ožujka 2019.

Muallake onoj koja se ne može zaboraviti







Kimja


U svoju ga halubu noćas  pjesmom mamiš
zvijezdama u izvoru gorskom pohvatanim…
ah,
gledala  si mu lice ispod zara
kad je prkosilo tuzi i nemoći.

Kad je prkosilo tuzi i nemoći
oči su vidjele Meleka  i druga,
usne su zavjet biću darovale
u  halubi si noćas šaputala:
„ Tvoje je  srce tristo puta veće
od srca svadljivoga  Šemsa na meraji .“

„ Tvoje je  srce tristo puta veće
od srca svadljivoga  Šemsa na meraji .“
Tvoje je lice Meleka
bez zara…
tvoje  su ruke nježnije od pjesme
tvoje  je milije mome domu biće
od harfova sitnih što ih suzom pišem.

Tvoje  je milije mome domu biće
od harfova sitnih što ih suzom pišem.
Oči su tvoje Blaženstvo
 i beskraj.
Ljepša si od Kimje moja divna draga.
 






Muallaka mahalska

Snijeg je padao kao nikada,
a male smijavice u gornjoj mahali ubijaše iznemoglog stvora?

Od kad nas nema pored široke rijeke,
mi Vas ne zaboravismo – zvijezda nam!
Mi mišljasmo da ljubav iznuriti ne može, tako nježna nit muku duši zadati dok Vas ne zavoljesmo.

Ljubav nam je srce spalila, a um utopila mi robom Vašim postadosmo,
kad nas pogledaste, okrenula se Zelenika.

Pozdravljaju Vas oni koji zaboraviti ne umiju,
koji ne umiru od starosti – od ljubavi će morati.





Al-Magdalena

Velika vojska njenih poljubaca me zatočila,
iza zlatnih demira evo robujem ognju ljubavi.

Nekada ponosan čuvar stada bijah,
sad sam pokoran kroničar 
iskonske ljepote.

Obnoć zvjezdana stada napasam na visokim pašnjacima,
u zoru zvijezdi Danici darujem njeno ime, Al-Magdalena.









Jutro

Divno je jutro potajno prohodalo ispod starih topola,
ispod mirisnih bagremova se zaputilo mome biću.

Plavu maramu u šarene šalvare uvuklo, jedva njedra svilenom bjelinom skrilo,
ispod plavog čuperka se osmjehnulo,
šeširić nakrivilo,
poširoka koraka,
strastvena pogleda u čizmama laganim hoda.

Šaputalo je nerazgovjetne pjesme i nosilo mi poklone,
Tagora, staroga pjesnika stihove
i posve malo,
u njima skriveno pismo.

Kakvo je to jutro što pismo nosi,
što mi u njedrima sunce budi,
što me miluje,
grdi
pa ne znam griju li me jutarnje zrake ili njegove duše žar?

Zna li to jutro što tiho ječi dok me grli u sjenci javorova starih,
što me nježno lomi zna li da se jutra nikada ne zaboravljaju
i medne usne te,
da su bol?



 




 

Niz livadu se vjetrić mali

Niz livadu se vjetrić mali
poigravao  čuperkom kose,
ponad obrva se razmetao divnih;
u zlatnom jutru,
podno lipe
a ispod tunike čežnja teče
i ponesena ljubavnim žarom:
Stegni me jače! lipa reče.

Poradi mirisa njenog
i lipe,
izludio leptir,
pa ljubi lice
i poradi oka što joj zablista;
 cjeliva ljude,
mjesec
i ptice:

  O selam, selam,
zvjezdana braćo,
kako je na nebu – kažite piru…“,
zapjevajte mi, cvrčci vješti,
neka vam je u slast jutarnja rosa neka vam lipa cvjeta u miru!







Šah Nebat

Kako da te ljubim, reci,
ah,
Šah Nebat.
U znoju lica,
uz krušne peći šapućem pisma za tebe.

Kako da te ljubim,
ah,
Šah Nebat,
reci mi
kad si sve poljupce odnijela davno sa Musalle.

Svaka slasna kiflica podsjeća me na tvoje obraze.
Ah,
Šah Nebat.
Obilazim putove kojima tebe odvedoše iz Širaza
i proklinjem Mongole.
U galopu njihovih konja
slutim strah.
      I slutim svoju neizbježnu tugu.

 







Muallaka o starome križaru i Ademovoj jabučici

Gledajući u sunce što izlazi na Velebitu i zalazi za Učku
i u bijel oblak što plovi i ptice šumske,
on zaboravi na tebe;
k'o da se nikad ni voljeli niste, njegovo srce mira nađe
i niti jednu sijedu na glavi u tome trenu
stari križar nema više.

Zaigra se  svojim krpicama,
odluta šumom tražeći ptičija gnijezda,
križar što se ne križaOn zaboravi huk iz njedara, pa mu bijel dan potaman bude,
pa mu tamna noć tako zamiriše,
pa vjetar noćni okreće na spokoj i na skromnost misli siromaha...

Ali kad shvati u samoći da te nema, dođeš mu opet divna i tiha.
Tvoje mu usne prošapuću,
tvoje mu oči zašarete,
tvoje mu biće zamiriše.
Duša pati na javi i snu zbog onoga što Ademovu jabučicu
u grlu stišće,
zbog onoga što je bilo zabranjeno da se desi
a što se svakako trebalo desiti
Pati, pati, kukavice! govori mu duša
osuđuje njegovo činjenje i nečinjenje,
iz mrtvih podiže njegove nježne pjesme i on opet bude samo tvoj.








Muallaka začuđenoj Luni

Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono...
kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.

Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri,
a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!

Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu,
tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?

Prošaputa ispod anterije zdenac,
zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.

Sa livade čežnje zamirisa rosa,
sa malešne...

U kasnu mi autumnu u njedrima zaigraše ilinska džemreta,
a noge kao kod neoblizana teleta, zadrhtaše.

Svijest mi se od sreće mutiti stade.
Mjesec zađe za oblačak, pa izađe!

Mreš li mi to, ili živiš? Pogledaj me!
Reci nešto iz behuta, privuci me!

Zagrli me, nevjesto moja raspasana!
Zanjiši me ko livadu da bol mine, sestro moja.

Mreš li mi to, ili grgoljiš molitve svojoj začuđenoj Luni,
ili šapućeš ilahije milujući slavuja?







istaknuti

Posvećene Leilli M-Hišmaelli