Kimja
U svoju ga halubu noćas
pjesmom mamiš
zvijezdama u izvoru gorskom pohvatanim…
ah,
gledala si mu
lice ispod zara
kad je prkosilo tuzi i nemoći.
Kad je prkosilo tuzi i nemoći
oči su vidjele Meleka
i druga,
usne su zavjet biću darovale…
u halubi si noćas šaputala:
„ Tvoje je srce
tristo puta veće
od srca svadljivoga
Šemsa na meraji .“
„ Tvoje je srce
tristo puta veće
od srca svadljivoga
Šemsa na meraji .“
Tvoje je lice Meleka
bez zara…
tvoje su ruke
nježnije od pjesme
tvoje je milije
mome domu biće
od harfova sitnih što ih suzom pišem.
Tvoje je milije
mome domu biće
od harfova sitnih što ih suzom pišem.
Oči su tvoje Blaženstvo
i beskraj.
Ljepša si od Kimje moja divna draga.
Muallaka mahalska
Snijeg
je padao kao nikada,
a
male smijavice u gornjoj mahali ubijaše
iznemoglog stvora?
Od
kad nas nema pored široke
rijeke,
mi
Vas ne zaboravismo – zvijezda nam!
Mi
mišljasmo da ljubav iznuriti
ne može, tako nježna… nit muku duši zadati – dok Vas ne zavoljesmo.
Ljubav
nam je srce spalila, a um utopila… mi
robom Vašim postadosmo,
kad
nas pogledaste, okrenula se Zelenika.
Pozdravljaju
Vas oni koji zaboraviti ne umiju,
koji
ne umiru od starosti – od ljubavi će
morati.
Al-Magdalena
Velika
vojska njenih poljubaca me zatočila,
iza
zlatnih demira evo robujem ognju ljubavi.
Nekada
ponosan čuvar stada bijah,
sad
sam pokoran kroničar
iskonske ljepote.
Obnoć
zvjezdana stada napasam na visokim pašnjacima,
u
zoru zvijezdi Danici darujem njeno ime, Al-Magdalena.
Jutro
Divno
je jutro potajno prohodalo ispod starih topola,
ispod
mirisnih bagremova se zaputilo mome biću.
Plavu
maramu u šarene
šalvare
uvuklo, jedva njedra svilenom bjelinom skrilo,
ispod
plavog čuperka
se osmjehnulo,
šeširić
nakrivilo,
poširoka
koraka,
strastvena
pogleda u čizmama
laganim hoda.
Šaputalo
je nerazgovjetne pjesme i nosilo mi poklone,
Tagora,
staroga pjesnika stihove
i
posve malo,
u
njima skriveno pismo.
Kakvo
je to jutro što
pismo nosi,
što
mi u njedrima sunce budi,
što
me miluje,
grdi…
pa
ne znam griju li me jutarnje zrake ili njegove duše žar?
Zna
li to jutro što
tiho ječi
dok me grli u sjenci javorova starih,
što
me nježno
lomi…
zna li da se jutra nikada ne zaboravljaju
i
medne usne te,
da
su bol?
Niz livadu se vjetrić
mali
Niz
livadu se vjetrić mali
poigravao
čuperkom
kose,
ponad
obrva se razmetao divnih;
u
zlatnom jutru,
podno
lipe…
a
ispod tunike čežnja teče
i
ponesena ljubavnim žarom:
„ Stegni me jače!“ ―
lipa reče.
Poradi
mirisa njenog
i
lipe,
izludio
leptir,
pa
ljubi lice…
i
poradi oka što
joj zablista;
cjeliva ljude,
mjesec
i
ptice:
„ O
selam, selam,
zvjezdana
braćo,
kako
je na nebu – kažite
piru…“,
zapjevajte
mi, cvrčci vješti,
neka
vam je u slast jutarnja rosa ― neka vam lipa
cvjeta u miru!
Šah Nebat
Kako
da te ljubim, reci,
ah,
Šah Nebat.
U
znoju lica,
uz
krušne peći šapućem
pisma za tebe.
Kako
da te ljubim,
ah,
Šah Nebat,
reci
mi…
kad
si sve poljupce odnijela davno sa Musalle.
Svaka
slasna kiflica podsjeća me na tvoje obraze.
Ah,
Šah Nebat.
Obilazim
putove kojima tebe odvedoše
iz Širaza
i
proklinjem Mongole.
U
galopu njihovih konja
slutim
strah.
I slutim svoju neizbježnu tugu.
Muallaka o starome križaru i Ademovoj jabučici
Gledajući u
sunce što izlazi na Velebitu i
zalazi za Učku…
i u
bijel oblak što
plovi i ptice šumske,
on
zaboravi na tebe;
k'o
da se nikad ni voljeli niste, njegovo srce mira nađe
i
niti jednu sijedu na glavi u tome trenu
stari
križar nema više.
Zaigra
se svojim krpicama,
odluta
šumom tražeći
ptičija gnijezda,
križar što se ne križa…On zaboravi huk iz njedara,
pa mu bijel dan potaman bude,
pa
mu tamna noć tako zamiriše,
pa vjetar
noćni
okreće
na spokoj i na skromnost misli siromaha...
Ali
kad shvati u samoći da te nema, dođeš mu opet divna i tiha.
Tvoje
mu usne prošapuću,
tvoje
mu oči zašarete,
tvoje
mu biće
zamiriše.
Duša pati na javi i snu zbog
onoga što Ademovu jabučicu
u
grlu stišće,
zbog
onoga što je bilo zabranjeno da se
desi
a što se svakako trebalo
desiti…
„Pati, pati, kukavice!“ – govori mu duša…
osuđuje
njegovo činjenje i nečinjenje,
iz mrtvih podiže njegove nježne pjesme i on opet bude
samo tvoj. 
Muallaka začuđenoj Luni
Kad
se ono žedne usne zapečaćena
zdenca dočepaše, kad se ono...
kad
zvjezdano nebo zapjeva visinama.
Ispod
anterije joj zamirisaše
al-katmeri,
a
sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!
Ja
je obljubiti ne umjedoh, tako divnu,
tako
prekrivenu božanstvenom
ushićenosti?
Prošaputa ispod anterije
zdenac,
zatreptaše leptiri ispod nespretna
dodira.
Sa
livade čežnje zamirisa rosa,
sa malešne...
U
kasnu mi autumnu u njedrima zaigraše
ilinska džemreta,
a
noge kao kod neoblizana teleta, zadrhtaše.
Svijest
mi se od sreće mutiti stade.
Mjesec
zađe
za oblačak, pa izađe!
Mreš li mi to, ili živiš? Pogledaj me!
Reci
nešto iz behuta, privuci me!
Zagrli
me, nevjesto moja raspasana!
Zanjiši me ko livadu da bol mine,
sestro moja.
Mreš li mi to, ili grgoljiš molitve svojoj začuđenoj
Luni,
ili
šapućeš ilahije milujući slavuja?
