Jelečka poema
Ah, Samija,
puste li potke noćas na razbojima naše mladosti.
Predu čežnja i tuga koprenu željnim očima,
titra tanana struna na srcu.
Bila i ostala cvijet nježni,
divila se suncu što tone za Husad visoki,
među šafranima i zumbulima
na prve ljubičice ispod Stavnja mirisala.
Kao što dan i Danica hodaju nebom,
hodala si i ti livadom, samotna princezo,
ilahije si tužne u sutonu pjevušila
sramežljivoj duši.
Tvoja je šamija blještala biserna
na visoku pendžeru,
a usne mirisale na očeve jabuke.
Iz očiju čas kresne vatra iskonska,
čas valom zažubore jezera gorska.
Ljubav obećana, duboka kao bunari,
ljubila te krišom,
ah,
privijala u sutonu dana
pod jorgovanom mjesečeve draži medne,
na djevojačka njedra,
Samija.
Paučina gusta prekrila tkalački stan
u Jelečkoj Ćilimari.
Uspomena djevojačka u suhoći kamenoga krova
usnula san među pustim razbojima.
Kolijevka što si u njoj prvu pjesmu
zagugutala
kao golubica malešna,
pusta je ostala kašika kojom si hranu jela,
blagoslovljen neka je mlin što je zrno
samlio
i voda Krupica što mu kamen ljuti goni.
Malo hrane za siromašnu Samiju.
Malo radosti za napaćena nejaka ramena.
Malo nježnosti za nježnu ljubav.
Noćas pjesma vatru u očima
pali,
uzdah duše tješi raspletene pletenice.
U sutonu ti jedan pogled krišom baci
prema Stavnjačkim liticama.
Još gorom duša njegova luta samotna,
gleda te sa visokih stijena kako u daljini
hodiš planinom, kao rukavica da si malešna,
koraka sitnoga u snijegu prtinu prva hrabro
gaziš.
Ljubav nevinija nije uzdisala po Jelečkim
mahalama,
niti oko bistrije bljesnulo sumrakom na
Govzi rijeci hladnoj,
niti je mladost ponudila na dlanu ljepši ćilim za zvjezdana
nebesa.
Opijen mjesec s Radomišlje na male pastirske
kolibice
čari lije.
Ni obrve Rabijine nemaju tako veliku tajnu
tajnovitu, niti joj trepavice oči ljepše ljube.
Ne grije sunce dušu prahom ljubavnim,
kao ljubav što grije njena,
kao tanak snop žita se na povjetarcu zlati,
nježna Samija.
Kud ode tako nepovratno i konačno vremenom?
Što i njega ne zazva u to svoje nestajanje?
Što i njega ne povede sa sobom livadama i
daljinama,
on sve bi dao da te vrati.
Da opet ima koga voljeti na ovome svijetu.
Ah,
avaj,
ubija u grudima vatre žar.
Dolazi ti,
zove ga daljinom oka tvoga čar.
Nadaj mu se u sutonu dalekom.
Ah, Samija, puste li sreće naše.
Da li je mjesec, ili na pendžeru ona čeka!
Da li
je sunce, ili joj lice osmjesima ljubav slavi!
Da li je rosa, ili to suze noćas ruže
umivaju!
Kasida o svilenoj bubi
Ne ostavljaj mi mirisan trag ispod ruža,
jer ja sam slijepac što po mirisnom tragu hodi.
Uvojci tvoji se prosuše naspram ustreptale duše,
srce ne izdrža na svilenoj niti;
moj pogled se u tvoje kose zamrsi,
Arhanđel Mihael mi više pomoći
ne mogaše.
Na niti svilenoj ja ću ti još malo pjevati
dok ne postanem pusta čahura.
Sufi
Grijeh je i pomisliti na njene dodire, a kamoli na poljupce...Zlatna ljekovita rebarca su se razigrana
bljeskala na suncu
ispod širokih listova paprati u klancu
ostavljajući im vječne
pečate.
Čak i sad u sred zime
ova ljepota ne gine...
Grijeh je i pomisliti na njeno milovanje,
i neka ga ne bude više.
Dosta je bilo i toga milovanja i toga
tepanja.
Došlo je vrijeme kamen prigrliti,
ništa ne košta, ne boli,
ne lomi a dobro poklapa…
Sunce se uzdiglo iznad klanca u usku prorezu
osvjetljavajući krivudavi karavanski put visoko
nebom,
put kojim su nju odveli barbari…
Odigralo je svoju igru baš kao što je
odigrala i ona,
a kad ga posve nestade
pa se kao pasje, oči oboriše niz strme
nebeske basamake,
dolje na zlatnu paprat,
dolje…
Grijeh je, valjda, na nju i misliti u ovakvu
danu.
Grijeh je upamtiti njene dodire po tijelu,
i samo tijelo je grešno,
i biće...
Ostao mu je rosom orošen čemer,
kao zlatni pečati po paprati što su jutros
orošeni…
A mahnita mu duša još bi nebeskoga čara.
Sve oblijeće,
i oblijeće pustim klancem,
pa se opet u njedra svija,
u tišinu,
i u toplinu se skrivajući od pasjeg života...
Vehni, dušo, vehni!
Grehota je sve to što si mu ukijametila,
fitmijo fitmijska, dabili jedna!
Ti si njemu nju i dovela,
pa onda s guzicom u kraj,
a njemu ostadoše samo kamene utjehe…
Ostade mu karavanski put, nebeski basamaci,
i zlatna razigrana papratka…
Želimo se
Ne može se duša zasititi uzdisaja davnih.
Ne može mladost luda napustiti pastirove dvore.
O, najljepša od najljepših – najnježnija od
najnježnijih;
za tvoje tihe uzdisaje dajem oči,
a za osmijeh tvoj divni – nudim preostalo sve!
Ona čije ime izgovarahu usne – nije više tu
i nezaborav nije više u sferi ljubavi – doli ljute tuge…,
da goli život spasi – izdajnik proklinje ljubav čistu;
i svaku minutu u zagrljaju tvome danas niječe,
za bijednu minutu bezbrižna sna.
A na onome svijetu iza kišne zavjese me potraži,
dat ću ti opet svaku
minutu moga vremena
i ljubavi s dlanova plam…
O, dođi,
dođi mi ipak, kao onda draga…
neka se od čežnje opet uspava Montenegro
i Zelenika neka zablista sva.
Mi se nismo voljeli, niti se volimo kradom.
Mi smo se samo željeli i željet ćemo
u svakoje vrijeme;
o,
kao sasušena livada kiše,
kao zemljica zvjezdanog neba;
kao planinska jela vjetra,
draga…,
želimo se,
želimo se.
Svjetlost
Zašto te toliko zavolje biće?
Sigurno ne poradi tvoje velike ljepote.
Još se ljepota puno šeće
po putovima kuda ja hodim,
ali ih ne gledam.
Nisu moje.
Toplo je sunce,
tople su livade u cvijetu
i šuma dok diše, topla je;
i divna.
Svjetlost mjeseca i sunca na nas pada svakoga dana.
I sjeme iz zemlje, ničući, od ushićenosti
silne kliče!
Ja sve to nađoh
u tvome liku;
sunce,
mjesečinu
i miris livade.
Volim te i voljet ću
te do kraja vremena.
Moga.
Ili samoga kraja svega.
Vremena općenito.
Mislim.
Na pojilu
Tebe nema, oko srca
tiha čežnja gnijezdo svila;
nije jutro osvanulo,
to je tuga
poranila.
Na izvoru bistra voda
pjesmu nježnu žuborila;
piju srne i košute,
ali ne pije
moja mila.
Ko te voli njega nemaš,
sakrila mu jela lice;
klikće sokol na visini,
pozdravlja te,
ljepotice.
