ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Irem from Rub' al Khali





Ime ruže


Gondže! Moja ljubavi…,
dadoh ti ime ruže,
noćas mirišeš na proljeće i kaplješ mednom rosom
u mome zagrljaju.
Urekni mi nježnim okom barem sitnu ranu za oproštaj,
da te se imam po čemu sjećati
i napoj mi dušu žednu tamo gdje svaki otpor kopni;
tamo mi uzdiši željna ljubavi,
započni igru ludu u plavome sutonu plesti,
moja Gondže.

Gondže ružo!,
usnama mednim mi ljubav naputi u tišini,
otkrij svoje vrelo mojim gladnim očima u smiraju dana,
neka potekne nektar kad dveri raspukneš svete;
da se u raju božanskome zadnji put nasladim moga cvijeta.
Opijen mojom ružom i njenom pjesmom duše,
Bogu ovu zahvalu zapisujem, štono mene sirotana stvori
da te tako jako ljubim moja Gondže,
za zvijezdu plavu koja sjaji s neba
ovu pjesmu nježnu i nejaku stvorih u ime ljubavi.

Sad ti pjesmu u pjesmu zapisujem:
Gondže ružo, mirišeš mi, mirišeš mi,
u sutonu uzdišeš mi;
opijaš me pogledima, sevdisanjem,
a ja tebe milovanjem.
Zavede me pupoljcima,
pupoljcima,
a ja tebe poljupcima.
U tvom gnijezdu kad dodirnem njedra tvoja
ti mi pjevaš ružo moja.
 









Planinski cvijet

Nema više nade – gotovo je,
riječ me više od radosti neće…,
nije više ni potrebno cvijeće
na ovome sumornome svijetu.

Nit' u tvome malom stakleniku
neće više ruža da procvjeta;
kad se moji biseri pometu,
kad nestane planinskoga cvijeta.











Selam alejkum

Daleko si mi mila, ljubav moja te treba,
vijenac čežnje pletem
od uzdisaja;
snaga u proljetnoj noći kopni,
tijelo vene,
more ti poljubaca šaljem
i selam alejkum.

Daleko si mi mila, tužne su noći samoće,
lagano duša trepti
k'o list sa gore;
željan očiju tvojih
i poljubaca nježnih, slušam što more zbori,
ne zaboravi me
i selam, selam.

السلام علیكم 










Volio bih



Volio bih da bar jednom

u sjenci mirisnog jorgovana,
na tvoje oči cjelov spustim
u smiraj dana.

Volio bih da sreća bljesne
u tvojim očima, mila moja
i da mi duša tiho pređe
u njedra tvoja.










Irem from Rub' al Khali


( ljubav i smijavice )

Onda kad me pogledaše njene oči,
kad ne mogoh više odoljeti grešnoj čežnji,
onda kad me opiše njene smijavice
njena me topla duša grijala kao povjetarac sa Svete Gore, 
      a dvije vjeđe kao anadolske dimiskije
posjekoše grešna stvora.
         
Ljubav me dotače nježno kao krilo šumske grlice,
zaječa u sutonu nejač ljudska,
aman , aman,
te jeseni grešne oči zavolješe gledati njeno lice.
Aman, aman, aman, aman.

Kad mi ljubav iz njenih grudi u dušu nagrnu
onda za savjet upitah nju,
moju voljenu upitah tada za spas.
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se rađa sunce -
rekoh joj;
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se suton niz goru na dušu navali,
i kad nebom zvijezde opletu utjehu za izgubljene,
voljena moja Irem, 
moj grade od hiljadu  stupova
umrijeh ti od ljepote silne.

Usnio sam čudan san,
usnuo sam slavuje koji pjevati zaboraviše,
usnuo sam leptire koji letjeti zaboraviše,
aman,  aman,
čitave božje noći mojom dušom su željni ptići uzdisali.
Aman, aman, aman, aman.

Noćas su na tvoje cvijeće sletjele krijesnice malešne,
nježnost u očima prede duši tananu košulju.
Usnio sam čudan san na tvojim grudima,
voljena moja Irem.

Ona se primače, moja voljena, tada meni,
moja mila koju voli moja duša;
Ona mi šapatom odgovori tada,
ona što je ljubih,
ona što je ljubim,
ona tada šapatom reče meni:
„On uzdiše ja mirišem,
on me sanja ja mu dišem,
aman,  aman,
on mi pjeva ja ga njišem.
Aman, aman, aman, aman.“

 ( Grijesi i zarovi )

U grijehu sam ti do koljena, ljubavi moja,
jednom tužan rekoh njoj;
„I ja, mili!“ –
čuše vrbe.

Noćas sitan osmijeh prinesi, dragi, grijehovima mojim,
u kose mile tri zara ti vežem:
zeleni zar da mi duže živiš,
plavi da te bolje skrijem,
crveni da me lakše nađeš,
aman,  aman,
da me više želiš.
Aman, aman, aman, aman.

Po mojoj slabosti posadi grijehe najstarije,
u noći izusti tiho moje ime,
po mome poštenju jedno tiho jezero,
u moje oči naspi dva bistra slapa što grme,
o struku mome nek tvoje milovanje pjeva,
dženneta i tako moje oči vidjeti neće,
džehennema barem mojoj gladnoj duši dajte!
Galiota lađi!
aman , aman,
odvažna pastira da nebo pridrži.
Aman, aman, aman, aman.

 ( Kajanje i stare vjetrenjače )

Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli
ne bih tvoje lice milovao divno.
Ah,
da ja znadoh kako tvoja rijeka teče
planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,
ogradio bih ti polja nemilice.

Pustinju Rub' al Khali bih po cvijetu brižno posipao,
sve dinu do dine;
suša da zavlada vrtovima rajskim,
dervišku bi halju pleći prigrlile
pa neka mi sude smijavice nježne,
pa neka mi sude tvoje usne, draga.

Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže
nebom bih oblak kišan dozivao
da ti po pustarama potopim čardake,
aman,  aman,
pa bi zaplakale vodenice stare što ti oči mame.
Aman, aman, aman, aman…

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže,
ah, Irem,
ja bih se uz tebe na vrijeme privio,
umro bih sa gradom dok su cvale ruže.
Da ja znadoh, draga, kako ljubav tvoja boli
pred kućicom bih ti pjesme ostavio
da ih noć raznese kud ne sviću zore.

Ah!
Zašto mi primače lice usni blizu?
Možda bih na nebu plavom oči odmorio,
u moru hladnome utopio tugu?
Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore,
aman, aman,
pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.
Aman, aman, aman, aman.





istaknuti

Posvećene Leilli M-Hišmaelli