četvrtak, 20. lipnja 2019.

Mala sova


Mala sova

Ispadosmo i dobri – koga izgubismo.
Dosta i imamo
koga nemamo.

Čije smijavice srce pamti? Čije lice vrijeme skriva?,
dobro i disati umijemo za kim uzdišemo.

Zaplači pjesmo.
Zapjevaj mi sviralo od trstike…,
nema više Male Sove
u sutonu plavoga danka.




utorak, 21. svibnja 2019.

Mjesečina










Govor ptica – Odgovor Drozda

Moje ime je Drozd,
moje biće je gnijezdo nježnosti,
moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova Gaja.

Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi;
kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove.

U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…
posvuda bijahu zeleni gajevi
i posvuda se razlijegao pjev drugih ptica.

Jedna ranjena ptica naučila me tada pjevati – ta ptica,
štono bolna bijaše od ljepote silne, u njedrima…
pod krilom sam joj donosila hranu – ptici mojoj;
u kljunu sam joj donosila vodu,
šaputala sam joj riječi utjehe.

Nisam se ni ja nagledala moje ptice,
još mi plamen po njedrima lijeće
možda ćemo opet jednom krilom ispod krila,
milovati se na livadama dalekim…,
nisam je se nagledala.








Ramazanska rapsodija
     

Sunce je naginjalo zapadu,
pokloniše mu se rascvjetana polja suncokreta
vrteći malešnim krunicama,
snopita pšenica na povjetarcu kao poljubljena nevjesta
zanjihala se u struku,

široka je rijeka vjekovima istim koritom tekla prema istoku,
a tvoja ljubav tiho malešnim potokom,
evo tu,
tekla mi prema srcu.

Oči su se susrele s očima,
bljesnuše na livadama mladosti
u božanstvenoj pastirskoj  igri eberečke;
Eberečke!
Ebertučke!
Eber koga ćeš?
Eber tebe!

Kratko bi se ponjušila dva svijeta,
zatim ih je oblizala vatra
dolje po listovima,
prije samoga sudara s lancem života,
a u zjenicama bi zatitrala radost,

ah,
zar kaniš raskinuti baš moje ruke,
opijen igrom
ne mogu ni oka otvoriti
a kamoli te stisnuti čvrsto.

Neko radosno povika trčeći niz mahalu;
„Ezan!
Ezan!
Upalili se kandilji!“
Po preponama je blažena čežnja grešno biće milovala,
tad...

Zapjevaj mi na pragu naše kućice,
što je ostala sama  u rumenilu ramazanskoga sutona
da žaluje na dalekim i zaboravljenim obalama,
zagrli me u osvitu plodonosne jeseni,
privuci me sebi kad zaspi mala mahala,
šapući zabrinutom licu riječi ljubavne.

Opijeni jesenskim čarima
pustismo naše duše da gnijezda zamijene,
ne htjedoše se više vratiti u staro.
Zašto i bi?
Pa uselile su u novo,
u ljepše,
razigrale se,
skakuću u grudima kao malešni jaganjci po tek okopnjeloj ledini.

Sad oni ne spavaju,
gledaju se opčinjeni mjesečevom dugom na čelu,
ne goste se medenim datulama,
ne,
sad oni hodaju po krovovima proširenih zjenica,
traže se tapkajući u sljepoći;
Duhovi to prolaze merajom o sutonima,
ili meleci tiho kroz malešne musale
koračaju...

Poljubi me  tu gdje sreća pjeva himnu tvojoj ljepoti,
tu,
tu bar malo po kutovima usana,
poljubi me po malešnim smijavicama,
po licu,
po kosi…

A ja ću ljubiti  tvoje bijele ruke,
i rukave tvoje anđeoske tunike
izvezene na malešne kamile,
što povezane bisernim ularima jedna za drugu
u dugačkoj pustinjskoj karavani  lagano hode 
duž samoga oboda svijeta
brižljivo ljuljajući među mekanim grbama anadolsku svilu,
i protjerane ljubavnike .

Na licu je radost življenja slavila prinovu,
u  grudima je ljudska slabost snagu nadjačala,
od sreće oči zapjevale,
od ljubavi se stvarnost zamaglila,
sad ništa ne može raditi drugo
samo voljeti  može nju,
on.

A stenjala je od ljubavi silne anđeoska princeza
pokoji put.
Bilo je to više tiho dozivanje,
kao osamljen ranjenik poslije bitke
jecala bi u nemoći;
Iz trave ga tiho dozivala  da je još ljubi,
pored široke rijeke mirisala mu na bagremove,
njegova razoružana ljubav.

Pričekaj me još malo u predgrađima,
nježna ljubavi moja,
nebo gori,
zvijezde se u krug pohvatale,
one malešne sa onim povećima,
one plavkaste sa crvenima,
one tužne sa veselima.

Pričekaj me još malo ispod začuđenih ptičjih konačišta,
ispod obećanih mjesečevih pojilišta,
privuci me sebi kad zaspi mala mahala,
prinesi medni  iftar mojim usnama žednim,
zasušiše od sehura  čekajući  tebe...



  






Rajske biljege

Što bijah sretan onda,
kad svi dani bijahu topli
i plavi…
i puno snova su bijele noći
u dvoru mome izatkale;

a u tim snovima privijaš mi se,
kao s jeseni,
kad zastudi;
dok stari imam jaciju moli,
lijeću džennetske ptice – pa male.

Od silne ljubavi posve oslijepih
u vrbiku  pokraj široke rijeke,
u toj sljepoći napipah smijavice, 
kao biljege dvije – iz Raja;

Ah,
ne ubijajte me tako jako,
noći bez nje su hladne
i duge…,
a svi su moji dani – dani tuge
i svi su dani uzdisaja.


 






Plavome leptiru


Ih,
da je opet susresti insana
što džadom hodi, a sve k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.

Ih,
da joj  barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu…
i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko mi je stalo.

Dajte da bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…
Dajte da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludjelom…
 








Jutro



 
Divno je jutro potajno prohodalo ispod starih topola,
ispod mirisnih bagremova se zaputilo mome biću.

Plavu maramu u šarene šalvare uvuklo, jedva njedra svilenom bjelinom skrilo,
ispod plavog čuperka se osmjehnulo,
šeširić nakrivilo,
poširoka koraka,
strastvena pogleda u čizmama laganim hoda.

Šaputalo je nerazgovjetne pjesme i nosilo mi poklone,
Tagora, staroga pjesnika stihove
i malo,
u njima skriveno pismo.

Kakvo je to jutro što pismo nosi,
što mi u njedrima sunce budi,
što me miluje,
grdi…
pa ne znam griju li me jutarnje zrake ili njegove duše žar?

Zna li to jutro što tiho ječi dok me grli u sjenci javorova starih,
što me nježno lomi… zna li da se jutra nikada ne zaboravljaju
i medne usne te
da su bol.







Spušta se omaglica zaborava

Spušta se omaglica zaborava,
hoće da pritisne moje biće.

Hoće da odnese tebe u vječnost,
da mi ne budeš mila ljubav,

pa da te se više nikada ne prisjetim,
tvoje mjesto u duši da popune drugi ljudi.

Nemam ja ništa protiv drugih ljudi,
ali ljubim samo tebe.

Kad vidiš dva mjeseca da hode istom putanjom,
to sam ja otišao za tvojim šapatom.

Nema me više – zaboravljam te,
zaboravljaj i ti mene.









Lamma bada

Slavi karavan u španjolskoj noći,
perzijski bubanj,
i arapska žica,
i zvijezda plava
nebom što hodi,
što vatrom pali
urok sa lica.

U srcu njišeš ljubav kao čedo,
usnulu nježnost,
i slatke rime;
maurski cvijet,
suza na licu,
iskonska čežnja tvoje je ime.

Tvoje su grudi pješčane dine,
tvoje su oči dragulji gorski,
a tvoje čari
male oaze,
tvoje su kose
fatamorgane.

Tvoja se nježnost cijele noći
lila na grudi
sa usne žedne.
Mjesec oazom leluja sjene,
mirišu dozrele
datule medne.

Najljepšu pjesmu
uzdiše duša,
najljepše cvijeće
gnijezdo ti skriva,
planinski božur i ljiljan nježni;
pleše na bubnju
pustinjska diva.

Ljubiš svaki put
kad ćuk se javi,
i kad ti zvijezde šapuću ime,
ljubiš kad zapjeva cvrčak u travi,
kad mala krijesnica bljesne iz tmine.

Moliš kad mujezin s munare zove,
moliš kad španjolska zvona zagrme,
molitva ljudima ljubav nudi,
Lamma Bada je tvoje ime.

Pustinjski vjetar granama maše,
na njima rajske galame ptice,
besramno gledaju bubanj u travi,
i ljubav nježnu kako se njiše.


 






Divni pir

Dajte mi onaj, najljepši cvijet, da ga još jednom opčinim mlad!
Dajte mi one oči, da ih još jednom pogledam lud…!,
Neka podari staro more pjesme valova i neka još malo odzvanja smijeh…
u zemlji koje više nema,
neka otpočne veliki pir.

A mislila je Mnasida divna da će grudima vladati stud
i da ljubavna zvona ne zvone
i da bengalski tigrovi mru!,
i zaborav da će, kao oblak sivi, prekriti sunčanih dana dvjesto;
i da će tišina potopiti sreću,
kao mutna voda što topi – pješčani sprud.








Mjesečina




Hajde što si pala na ludi gaj;
hajde što si pala na livade u cvijetu
i malešni riječni sprud…,
al' zašto se spusta na čelo njeno
i vjeđe dvije;
što su,
ono…
baš k'o da su akindžije ispod mirisnih kosa spustile – dimiskije,
arapskom mustrom iskovane.

Zašto zabiba mirisna njedra?,
ako si vjera – kaži…!,
pa me evo napati, igro mjesečeva;
pjesmo zvjezdana
i šumu riječni.

Od tolike čeljadi, ti baš pade na nju…;
hajde što pade na nju…;
al' zašto u moje zjene tada svu njenu dušu sruči,
pa sad – ni živjeti mi je – ni mrijeti mi je…
Robe,
robe,
teška li je tvoja služba;
s pjesmom se evo igram,
a na daleki spremam se put;
posve samotan,
posve neizbježan
i posve konačan čin.




istaknuti

Mala sova