Stihovi u Kanadu
Kako napisati pjesmu koja će
ugrijati tvoje dobro srce,
moja sestro iz daleke zemlje Kanade?
Pjesma o plavom
zlatu
To
što Vas volim
i
što ne mogu da zaboravljam Vaš nježni lik,
to
nije tuga – to je sreća –
od
Vašeg oka, ranjenik.
I
što po nebu tražim znake:
gdje
ste sad – dok Vlašići visinom hode;
to
nije pad – to je let,
vatrene
ptice do slobode.
Jer kad me ljubiste –
ko da zapjeva meleka tristo na livadama,
u jednom poljupcu mi
popiste sreću,
da ne zaboravim taj
suton dana,
u kome mi se njihalo
sunce
ko alem prsten o Vašem
vratu;
ljubav – ah, to se ne
zove tako; zove se: Pjesma o plavom
zlatu.
Odlazak bićâ
Tebe
Bog nije načinio od moga rebra,
već je načinio mene od tvoga srca;
prozbori
bolni Šejh – a lijepa Hišmaella mu tada odgovori:
Minuše
dani naše tjelesne ljubavi, i užitaka
svake vrste.
Ostadoše
nama dani uspomena na sreću što se imadosmo
u punini naših duša.
I
što se onoliko izljubismo i što se
izgrlismo kako dolikuje bićima ljudskim.
Danas
se evo pjesmom opraštamo,
pjesmom
našom štono nebom poput Vlašića šeće.
I
nije nama žao što zalazimo u druge svjetove.
Jer
zalazak je ništa drugo doli novi izlazak.
Kad
bi moje vrijeme trajalo koliko traje sve vrijeme,
ja
ne bih umjela naći milije ljubavi,
niti je izabrati na ovome svijetu:
Ti
si mjera moje duše, ti si sreća mome oku.
Jedni
smo od neponovljivih – atomi smo koji se čas taknu – čas razmaknu,
skriveni
u beskrajnom prostoru.
Dok
se naše buđenje miri sa vječnim sankom,
naš
se sanak već raduje novome buđenju.
Tada
Šejh zaplaka i reče lijepoj Hišmaelli:
Sunce
je ljubav, i mjesečina je ljubav.
Rijeka
je ljubav, i potočić je ljubav.
Ali
nema meni čežnje doli tvoga mirisnoga lopoča.
Cvijeta
štono mu navodih svoj potok,
i
što ga napajah o svim proljećima, i jesenima –
izbezumljen.
Niti
meni ima sreće doli tvoga bića.
Niti
ima novoga dana – dok mi tvoje sunce ne
grane.
Nebo koje sva bića vuče
sebi, danas vuče i nas.
Nama je hora
krenuti, i svi mi se moramo o sutonu dana ukrcati.
Načetale
se božje čestice čekajući odlazak, a među njima si mi i ti.
Držiš
svoj red, moj cvijete mili.
Posve
razigrana – posve miroljubiva i medonosna – ti si vrh svoga dana.
Ljubim
ja svaku stopu zemlje kud su kročila tvoja stopala.
I
ljubim ja svaku zvijezdu koju si ti, zalegla u travi, još davno prstom pokazala.
Ja
te više ne umijem zaboravljati, ja te više ne umijem ne sanjati.
Ostadoše
mi oči gladne tvoga lica.
Pa
te ne umijem s buđenjem sastaviti,
niti te umijem tako duboku sanku prepustiti.
Neka
trenutak našeg odlaska bude i trenutak našeg povratka.
I
neka ovaj suton bude naša zora rujna.
U
času polaska, eho tvoga glasa i bljesak tvoga pogleda nastaniše se u dubinama
moje duše.
Pa
se s njome mirisati stadoše.
Pa
se s njome mirbožiti stadoše.
Pa
poljupcima slave tvoje milovanje.
Milovanje
koje si ponudila mome biću, još u nedavnim
davninama.

U
bolnici
Ja
sam Javor,
zašto
se zoveš ljubav moja, kad mi tako razdireš dušu?
Ti
si vjetar koji njiše mojim granama, ja sam
Javor
pa
zaškripim od bola kad se sjetim tvoga milovanja.
Za
mene je božanstvo onaj koji te svakoga dana može milovati,
koliko
mu izdrže lijeva i desna ruka,
a
ljubiti koliko mu njedra tvoja dozvole,
a
gledati dok ne klone u behutu.
O,
ne daj mu da te toliko ljubi, prijateljice moga života,
predivna
harfo moje duše.
Jer
u mojim grudima miljem bludi miris čežnje,
sve
čekajući da se pojaviš uz moje uzglavlje.
Moje
usne ne mogu govoriti, ademova jabučica mi se suši,
po
tijelu mome plamen liže, kao da ću jadan umrijeti.
Što sretni bijasmo kad su nam se oči
Što
sretni bijasmo kad su nam se oči
Kresnule
pod Lovćenom
U
zelenom raju;
I
mišljah,
Anđeo se s
neba stisnuo uzame
Kad
je dočekah u tihu jecaju.
I
da je sotona posle nje mi prišao
I
rekao u lice:
Daj
mi oči brate!
Evo
ih – kazale bi moje usne grešne…
Ja
već doživjeh na njedrima njedra;
Moj
vraže!
Moj
brate!
Pa
zašto da ti ne dam oči da ispiješ!
Ona
mi je bila kraljica
I
dvorac,
Ona
mi je bila vođa od čopora,
Praznik
su mi bili dani – kad prošeće
Zelenikom
malom – pored plavog mora,
U dolami čednoj,
Na
kojoj su zlatna slova izvezena.
Kad
mi je sklopila ruke oko vrata
Sklopila
me tuga što ne mrem u maju,
I
zašto da čekam čas smrti – daleki,
Kad
mi je draže zaspati u raju,
Jer
ništa među nama
više ne bijaše,
Osim
jednog uzdaha,
Osim
pjesme naše.
Noćne
su joj ptice sletjele u kose
I
pjevale pjesme
O
ljubavnom sladu,
A
njene se na mene medne usne smiješe
Dok
smo se gledali u duboku sadu;
I
ništa među nama
više ne bijaše
Osim
jednog trena,
Osim
trunke naše.

Pismo
Ovo ti pismo šalje nebom
onaj koji tuguje za tvojim licem.
Ne primam već dugo tvoje riječi ljubavne,
ne raduješ se mome biću.
Drugi gledaju tvoje lijepe oči
i slušaju tvoje pametne riječi.
Ostala mi je samo pjesma
da ne potonem u duboke oceane hladnoće.
Tvoje me lice milovalo kao zrake zlatne
što s visokih nebesa donose život.
Više su meni radosti dale tvoje oči u jednoj
jeseni,
negoli sunce u dvanaest tisuća jutara.
Nemoj više šutjeti ljubavi moja,
zapjevaj pjesmu, poput slavuja!
Pošalji mi svoje pismo nebom
kuda ne stražare ljudska bića.
Tužaljka za
jelenom
O!
Dođi draga!
Tunikom zelenom se ogrni,
zaboravi
amstelske mostove i stare
vjetrenjače –
hude;
Lovac je munjom pogodio jelena – ne mogu sam
žalovati toliku strahotu,
sunce na zapad tone,
jele se njišu – i blude.
Na
Kolovratske Stijene k meni dođi,
dok jele granama mašu,
bura s
Kapele se diže – i crni mršti se bor…
O!
Dođi draga!
Lovac je u Dulibi ustrijelio jelena;
luna se očima skriva
i svaki
od straha dršće stvor.