Nećemo više po mjesečini

Hazret



Nikad nemoj zaboraviti drhtaj šatora svoga,

u tichreenu – kad si živa bila;

i ne nudi utjehu nekim pjesnicima drugim.

Ne mogu otići od tebe neranjena duha;

ja sam Hazret Inayat, sin bumbareva tkanja,

i trava što cvjetaju o proljećima.



Koja je planina najveća,

da u njoj sakrijem biće?

Koja je rijeka najdublja,

da u njoj utopim oči?

Ne bježi sa gumna ljubavi – pustahije su svuda zamke razapele;

štono hvataju serafime divne, 

u noći mjesečine.

Uzdah

Na pjesmu moju neće uzdah pasti,

iz grešne čežnje

i iskonske strasti.

Kao kad vjetar gorom jele njiše,

ili  kad zvijezde šapuću visinom – il' još malo tiše.

Što dršću



Što dršću na Hišmaelli dolama, 

i skuti?

Možda je ljubav,

možda sjena njena;

Ako je ljubav – zašto tako boli?

 Ako je sjena – zašto za njom žudim?



Rastjeraj glavnjama spodobe,

i tminu,

potraži spasa podno Kolovratskih Stijena;

Ali od ljubavi bijeg –  malo vrijedi,

 i ljute su rane tvoja družba snena.



Možda će njedra kad se zvijezde roje,

ispod javorova – opet da zablude;

možda ću opet kad zaječe zvona

milovati kose boje antimona.

Plavi serafim

Pahulje što noćas padate –  nejake;

na njene usnice medene,

na njene kosice – mekane.

Noć li je,

 ili zora već sviće ubava;

 pijetli to poje,

 ili se bude – meleki.

Sunce je zrake drevne na rijeku – bacalo,

ledom okovana mahala je – sanjala;

ili se suzica niz lice bijelo – omakla;

Ili  se životu  –  ili se smrti nasmiješih,

kad vidjeh da mi nema jednoga meleka.

Pahulje,

što padate – nejake;

na njene čizmice – šarene,

na njene tragove malešne…,

kad bijaste daleko – daleko…,

vidjeste li negdje najljepšega meleka,

od zakletve – plavoga  serafima.

Grlimo se

/Izbjeglička/



Otišle su one koje šaputati umiju,

ostali su uplakani bulbuli.



Tužno planine  ječe,

široka rijeka ravnicom zazivlje njihova imena:



Atida, Anaktorija, Leilla, Kleida, Gongila, Mnasida…,

Hišmaella, Magbula, Šah Nebat, Al-Magdalena!



One koje su znale tajnu osmijeha, odoše sada u nepovrat – daljinama,

daljinama…



Ostale su salomljene bašče jorgovana

i gumna pusta na mjesečini.



Eh, da smo barem vjetar, pa da im zavrtimo krila,

i zaljuljamo beskrajna polja tulipana – boje antimona.



da im samo još jednom pomilujemo lice;

grlimo se,

grlimo se.

S neba Mag

U planini

U Parčevoj Baraci, s neba mag,

složio kamen

u jelov gaj;

ispuni  dolinom leden zrak,

samoće vapaj

i vučji trag.

Prope se rijeka – vode bijele,

pronose  strašnim podzemljem huk,

brdo zaječa ko da progrmlje;

pa snijeg poče,

za valom – val,

za mukom –muk.

Žal se prosuo po njedrima – svud,

ko jata vrana. Nestade gaja,

kojega ljubih u suton, hud;

kolaju sjenke na mjesečini

biračko kolo što me opčini,

ja s njima – star

i slijep

i lud!

Što sretni bijasmo kad su nam se oči

Stihovi u Kanadu

Kako napisati pjesmu koja će ugrijati tvoje dobro srce,

moja sestro iz daleke zemlje Kanade?

Pjesma o plavom zlatu



To što Vas volim

i što ne mogu da zaboravljam Vaš nježni lik,

to nije tuga – to je sreća –  

od Vašeg oka, ranjenik.



I što po nebu tražim znake:

gdje ste sad – dok Vlašići visinom  hode;

to nije pad – to je let,

vatrene ptice do slobode.



Jer kad me ljubiste – ko da zapjeva meleka tristo na livadama,

u jednom poljupcu mi popiste sreću,

da ne zaboravim taj suton  dana,



u kome mi se njihalo sunce

ko alem prsten o Vašem vratu;

ljubav – ah, to se ne zove tako; zove se:  Pjesma o plavom zlatu.

Odlazak bićâ



Tebe Bog nije načinio od moga rebra,

već je načinio mene od tvoga srca;

prozbori bolni Šejh – a lijepa Hišmaella  mu tada odgovori:

Minuše dani naše  tjelesne ljubavi, i užitaka svake vrste.

Ostadoše nama dani uspomena na sreću što se imadosmo u punini naših duša.

I što se onoliko izljubismo i  što se izgrlismo kako dolikuje bićima ljudskim.

Danas se evo pjesmom opraštamo,

pjesmom našom štono  nebom poput Vlašića šeće.

I nije nama žao što zalazimo u druge svjetove.

Jer zalazak je ništa drugo doli novi izlazak.

Kad bi moje vrijeme trajalo koliko traje sve vrijeme,

ja ne bih umjela naći milije ljubavi, niti je izabrati na ovome svijetu:

Ti si mjera moje duše, ti si sreća mome oku.

Jedni smo od neponovljivih – atomi smo koji se čas taknu – čas razmaknu,

skriveni u beskrajnom prostoru. 

Dok se naše buđenje miri sa vječnim sankom,

naš se sanak već raduje novome  buđenju.



Tada Šejh zaplaka i reče lijepoj Hišmaelli:

Sunce je ljubav, i mjesečina je ljubav.

Rijeka je ljubav, i potočić je ljubav.

Ali nema meni čežnje doli tvoga mirisnoga lopoča.

Cvijeta štono mu navodih svoj potok,

i što ga napajah o svim proljećima, i jesenima – izbezumljen.

Niti meni ima sreće doli tvoga bića.

Niti ima novoga dana  – dok mi tvoje sunce ne grane.

Nebo koje sva bića vuče  sebi, danas vuče  i nas.

 Nama je hora krenuti, i svi mi se moramo o sutonu dana  ukrcati.

Načetale se božje čestice čekajući odlazak, a među njima si mi i ti.

Držiš svoj  red, moj cvijete mili.

Posve razigrana – posve miroljubiva i medonosna – ti si vrh svoga dana.

Ljubim ja svaku stopu zemlje kud su kročila tvoja stopala.

I ljubim ja svaku zvijezdu koju si ti, zalegla u travi,  još davno prstom pokazala.

Ja te više ne umijem zaboravljati, ja te više ne umijem ne sanjati.

Ostadoše mi oči gladne tvoga lica.

Pa te ne umijem s buđenjem sastaviti, niti te umijem tako duboku sanku prepustiti.

Neka trenutak našeg odlaska bude i trenutak našeg povratka.

I neka ovaj suton bude naša zora rujna.

U času polaska, eho tvoga glasa i bljesak tvoga pogleda nastaniše se u dubinama

 moje duše.

Pa se s njome mirisati stadoše.

Pa se s njome mirbožiti stadoše.

Pa poljupcima slave tvoje milovanje.

Milovanje koje si ponudila mome biću, još u nedavnim davninama.

U bolnici

Ja sam Javor,

zašto se zoveš ljubav moja, kad mi tako razdireš dušu?

Ti si vjetar koji njiše mojim granama, ja sam  Javor

pa zaškripim od bola kad se sjetim tvoga milovanja.

Za mene je božanstvo onaj koji te svakoga dana može milovati,

koliko mu izdrže lijeva i desna ruka,

a ljubiti koliko mu  njedra tvoja dozvole,

a gledati dok ne klone u behutu.

O, ne daj mu da te toliko ljubi, prijateljice moga života,

predivna harfo moje duše.

Jer u mojim grudima miljem bludi miris čežnje,

sve čekajući da se pojaviš uz moje uzglavlje.

Moje usne ne mogu govoriti, ademova jabučica mi se suši,

po tijelu mome plamen liže, kao da ću jadan umrijeti.

Što sretni bijasmo kad su nam se oči

Što sretni bijasmo kad su nam se oči

Kresnule pod Lovćenom

U zelenom raju;

I mišljah,

Anđeo se s neba stisnuo uzame

Kad je dočekah u tihu jecaju.

I da je sotona posle nje mi prišao

I rekao u lice:

Daj mi oči brate!

Evo ih – kazale bi moje usne grešne…

Ja već doživjeh na njedrima njedra;

Moj vraže!

Moj brate!

Pa zašto da ti ne dam oči da ispiješ!

Ona mi je bila kraljica

I dvorac,

Ona mi je bila vođa od čopora,

Praznik  su mi bili dani – kad prošeće

Zelenikom malom – pored plavog mora,

 U dolami čednoj,

Na kojoj su zlatna slova izvezena.

Kad mi je sklopila ruke oko vrata

Sklopila me tuga što ne mrem u maju,

I zašto da čekam čas smrti – daleki,

Kad mi je draže zaspati u raju,

Jer ništa među nama više ne bijaše,

Osim jednog uzdaha,

Osim pjesme naše.

Noćne su joj ptice sletjele u kose

I pjevale pjesme

O ljubavnom sladu,

A njene se na mene  medne usne smiješe

Dok smo se gledali u duboku sadu;

I ništa među nama više ne bijaše

Osim jednog trena,

Osim trunke naše.

Pismo

Ovo ti pismo šalje nebom

onaj koji tuguje za tvojim licem.

Ne primam već dugo tvoje riječi ljubavne,

ne raduješ se mome biću.

Drugi gledaju tvoje lijepe oči

i slušaju tvoje pametne riječi.

Ostala mi je samo pjesma

da ne potonem u duboke oceane hladnoće.

Tvoje me lice milovalo kao zrake zlatne

što s visokih nebesa donose život.

Više su meni radosti dale tvoje oči u jednoj jeseni,

negoli sunce u dvanaest tisuća jutara.

Nemoj više šutjeti ljubavi moja,

zapjevaj pjesmu,  poput slavuja!

Pošalji mi svoje pismo nebom

kuda ne stražare ljudska bića.

Tužaljka za jelenom

O!

Dođi draga!

Tunikom zelenom se ogrni,

zaboravi  amstelske mostove  i stare vjetrenjače –

hude;

Lovac je munjom pogodio jelena – ne mogu sam žalovati toliku strahotu,

sunce na zapad tone,

jele se njišu – i blude.

Na  Kolovratske Stijene k meni dođi,

dok jele granama mašu,

 bura s Kapele se diže –  i crni mršti se bor…

O!

Dođi draga!

Lovac je u Dulibi ustrijelio jelena;

luna se očima skriva

i svaki od straha dršće stvor.

Posvećene Leilli M-Hišmaelli

Žuti cvijet

Razigrana papratka

Usne lijepe Džerimo

Princeza duše

Naranče i čokolada

Opsesija

Ramazanska rapsodija

U Širazu

Salomin dah

Mjesečev prognanik

Melečki zapisi

Ljubav i margarite

Kal-El-Hana

Iguman i mjesečina

Ej dovale

Dženi rijeko

Cvijet Andaluzije

                                          Bosanka

                                   Bezimena