nedjelja, 25. studenoga 2018.

Divni pir




A. O. Smirnovoj

Bez vas bih htio reći vam mnogo,
Kraj vas bih htio slušat vas;
No vi šuteć gledate strogo,
A ja, sav zbunjen, gubim glas.

I što sad?.. .Riječju neiskusnom
Zanijet um vaš nije mi lako...
I sve bi to sad smiješno bilo,
Kad ne bi bilo tužno tako...

Mihail Ljermontov (1814-1841) Rusija
 







Nemir

Voljena moja, voljena,
mjesec bi da ti otkrije oči i lice.
Ljepotu tvoju i čari da kuša
i sav se u miloti mije…,

dok ti ljubavne čini na kosu spušta
i mjesečinu lije;
odnese iz moga srca mir,
tihi pjev zvjezdanog jata s visine.









Šaputanje ljubavne dove

Zar ja mogu okusiti slast ljubavi tvoje,
a onda te se odreći?
Zar ja mogu okusiti miris bića tvoga,
pa zatim otići od tebe?

Zagrli barem jednom i mene kao njega,
kojeg si izabrala za blizinu svoju;
i prijateljstvo svoje
i naklonost svoju
i ljubav svoju.

Obdarila si me velikom čežnjom, radujem se susretu s tobom,
nagradi me gledanjem lica tvoga, obraduj me osmijehom tvojim.
Zaštiti me od dušmana naših;
učini me dostojnim tvoje ljubavi, cvijete moj!

Ja sam onaj koji u pjesmama dane broji,
ja sam onaj čije vrijeme prolazi u uzdisanju
i tugovanju!,
ja se lomim pred ljepotom tvojom,
oči moje su budne gledajući lice tvoje;

dani moji se nižu u ljubavi za tobom,
srce moje usmjereno je ljubavi tvojoj.
Počasti me dopuštajući mi da gledam u te,
dotakni me rukom ljubavi
i rukom nježnosti.










Divni pir

Dajte mi onaj, najljepši  cvijet, da ga još jednom opčinim mlad!
Dajte mi one oči, da ih još jednom pogledam lud…!,
neka nam staro more daruje pjesme valova i neka još malo odzvanja smijeh…
u zemlji koje više nema,
neka otpočne veliki pir.

A mislila je Mnasida divna da će grudima vladati stud…
i da ljubavna zvona ne zvone
i da bengalski tigrovi mru!;
i zaborav da će, kao oblak sivi, prekriti sunčanih dana dvjesto;
i da će tišina potopiti sreću,
kao mutna voda što topi – pješčani sprud.







Govor ptica – obraćanje Simurgu

Ah, Simurg si naš, naš Feniks, naša si vatrena ptica divna.
Sedam ćemo dolina proći, da tebe na gori visokoj obradujemo…
i pogled tvoj divni večeramo
i tvoje toplo  krilo da nas dotakne, aman...
Ti nama za trideset drugih ptica vrijediš,
melek si naš,
dok tumaramo dolinama stalno si nam na pameti
i perje tvoje gizdavo,
i tvoja umilna pjesma.

I pamet tvoja  duboka,
što nas moljaše sirotane da te omanje ljubimo,
a mi ne mogosmo
ili ne umjedosmo tako ljubiti...
Sad samotne doline,  jednu po jednu prolazimo,
tražeći barem jedno tvoje pero,
da te se imamo po čemu sjećati, ptico naša,
melek naš,
naš anđele,
toplino i uspomeno naša.








Govor ptica – obraćanje grlici

Nekad je njegovom dušom vladalo nebo
i anđeoskih bića  glas.
Kazuj grlice prelijepa…!
Ti što mu jedanput  šareno pero donese u kljunu…!
Ti što ga pohodiš noseći mu kap žive vode
 za njegovu isprepadanu dušu
i toplinu davnog ognjišta mu daruješ…!

Uzalud su gugutale druge grlice,
zrnevlje mu nudile
i krilo;
bijeli alim mu uzalud u oči sihri bacao.

U njima je ostala zarobljena davnina!;
i pjesme ljubavne!,
pjesme divne i grlica što mu lijeće iz zjene u zjenu!








Haljina od damasta

Razbacaj mi karte svoje
tamnoputa sele mila…
da vidimo što mi zbore na haljini od damasta.

Jel' mi život prohujao? Čeka li me tamna ptica?
Povedi me  daljinama, maramom mi sveži oči
da ne vidim prije zore, kad se vraća nevjernica.

Kad mi na um padne ona, raspali mi vatru sele
neka gori dok bol mine…
Zanjiši me!
Zapjevaj mi pjesmu staru;
lijepo li je,
lijepo li je…
na haljini od damasta umrijeti od miline.









Hazrat  Zeinab i čestica koja plače

Da sam barem ja bio jahač divnoga konja,
grijeh je i spomenuti, ali – da bijah...
Da sam bio ja,
možda me ljubav koja mi grije njedra ne bi zaboravljala tako lako
i odrekla se ona mene,
možda,
tako vječno.

Ah,
da je barem ona dočekala moga divnoga konja, ali nije.

Ja sam beznačajna čestica,
a konj je iz Prorokove pratnje,
a Sljedbenice što ga dočekuju su Prorokova familija,
uplakane žene,
sestre,
snahe...

A ja što sam?,
ja sam samo beznačajna čestica koja plače.









Ja mišljah Džennet zavlada

Ja mišljah, cvijete: "Evo na nebo stigoh!,
Džennet zavlada…
Kad se dočepah tvoga lica aman, aman.
Al jutros! – bol je za tobom,
bol me peče,
u osvit zaigranih smijavica.








istaknuti

S neba Mag