Ptice
nebeske
Poput ptica nebeskih,
kljunom o kljun, mi slavismo nježnost.
Uvijek u istoj odjeći
bijasmo, u zelenoj – kao
žune.
Pjevali smo naše pjesme i milovali naša lica…
Nikome zla ne činiše ptice vesele,
ali ih je otac nebeski ipak ostavio u nemilosti.
Stoga tražim takvu pjesmu, pjesmu koja na nju liči.
Stoga tražim takvu livadu, livadu koja mi na nju miriše.
Uzalud tražim takvu zvijezdu, da mi zvijezda ljubav bude!
Da mi pjeva tako tiho.
Da mi pleše, tako veselo.
I da me voli – tako toplo.
Šaputanje
Leili
Da sam bumbul
i da pjesmu divnu pjevati znadem,
Leilo;
pa da te opet izmamim na kaldrmu,
čarima duše svoje.
Eh,
da sam,
ali nisam – zaboravio oka tvoga plam.
Da sam kiša,
pa da se opet poigram s tvojim smijavicama,
ali nisam.
Kiša nisam,
ali se ne mogu usana mednih dočepati.
Sve mjerkam nebo;
Bolje li je na nebu no na zemlji?
Bolje li su livade nebeske od onih što ih obilazim;
sve tražeći
dodir tvoje ruke da se desi,
sve slušajući šapat tvojih usana,
da me nađe,
Leilo.
Muallaka ljekovitoj duni
Sa
stanovišta mrava
i
rose
i
pogleda odozdo,
iz
trave,
u
te…
sa
bolovališta lica
i
duše,
ne
može da mi se spasi biće.
Uvojci
zlatni
i
smijavice
i
spomen što huči hukom davnine…
sa
milovališta
i
bljeska oka
sreća
mi dolinom aška
prođe,
kao
kad magla uz goru mine.
Emra i kaldrma
U Velikom Hanu su je na trenutak ugledale željne oči.
Sunce je odmicalo zapadu, a ona za
suncem zamače
iz Hana
kaldrmom u Podmusalu.
Grehota
je da muško gleda pomislih, ali
otrpjeh,
ne
izrekoh grešne
misli, što od straha, što od srama.
Mirisala
mi je nepoznatim mirom – i divnim. Ja mišljah:
„Evo butum kaldrma pa bludi…“
I
zanjihala se bokovima bijaše,
njedrima se zabibala
ta
kaldrma, ili Emra možda?
A
sigurno je to ona bila, zašto
mi ne kaže?
Zašto mi ne da znak?
Ako
bijaše Emra, onda neka dva puta šklapne trepavicama divnim…
ako
bijaše kaldrma – barem jednom.
U Velikom
hanu su je na trenutak ugledale željne
oči.
Sunce
je odmicalo zapadu, a ona za suncem zamače
iz Hana
kaldrmom
u Podmusalu.
Posve
mala pjesma
Kud pošao,
a svuda gorom idem.
Kud išao,
a u šume duboke kročim.
I gora visoka za tebe me pita,
ona pozdravlja danas tebe.
Zar da prestanem?
Ne!
Ne želim biti izdajnik
ljubavi
i ne mogu to biti, cvijete.
