srijeda, 27. lipnja 2018.

U Fontani




Zašto si me se odrekla, srećo?

Zašto si me se odrekla,
kaži, srećo?

Zašto je ono malo ljubavi što  mi je ona dala,
za mene planina sreće. Za tebe plitki potok.

Zašto je njen šapat ja mene sveta knjiga,
za tebe tek povjetarac s gore.

Zašto su njene smijavice za mene pečat istine,
za tebe tek pusti hir.









Dobro ti jutro


Dobro ti jutro,
cvijete moj nježni,
dobro mi došla
na svijet plavi.
Dobro te zrake nebeske ljube,
dobro te miluju oči u travi.

A ti se mrštiš...
A kako i nećeš,
tvoja su malešna stopala 
smočile
prve lokvice snježne.

Dobra ti zora,
dani i noći,
dobra ti ljubav,
anđele bijeli,
ne plači odmah
ja samo gledam
opčinjen ljepotom tvojom na javi.

Ogradom malešnom ću ograditi goru
da te sakrijem
od cvjećarice,
ona bi da te u kosi odnese,
to ići neće,
ili da te u bokal potopi
strašni…
Ne može,
ne,
ne dam ja moje
najljepše cvijeće...

Dobro ti jutro,
ljubavi moja,
ma ne plaši se,
samo te malo u travi
gledam,
dobro ti stoje latice,
cvijete,
moja si tajna nikom te ne dam.

Dobra bi ljubav moja bila.
Ah, ništa,
Ma to je samo misao grešna,
ne plači ispod bijelog šešira,
ne skrivaj od mene krunicu malu,
kad mjesec na goru dovede zvijezde
moje će srce da te sanja.

Nasmiješi mi se,
podigni glavu.









Čama

Skrivam u dlanove oba oka
da lakše prebolim njeno lice;
da me nije,
da me nije.

Na usnama mi njeno ime,
u njedrima mi vatra trne,
što me grije,
što me grije.

A ja pameti vičan nisam,
slijepi mene kroz zivot vode,
baš kao prije,
baš kao prije.

Ko nije ljubio ne vidi ljubav,
ko ranjen nije ne vidi rane,
pa se nasmije,
pa se nasmije.








Ašikovanje


Kao ukleta princeza
malešna se ptica pupavac
šeće pred mojim koracima,
putem hoda kao da je čovjek;
zastajkuje,
pogleduje,
pa nešto mjeri.
Naširoko hoda kao nevjesta dobro udomljena,
ljepota joj se gega pri svakom koraku,
krila šarena  raširi da ne padne.

Opijena jutrom, valjda, bijaše ova ljepotica,
hoda brzo i sitno malim nožicama planinskom stazom,
lijepu krunicu na glavi zadigla suncu u čast.
Kao da malo huknu kad mene ugleda:
Huk !
Huk !
Tako progovori koji put.

Ne plaši se nimalo,
samo se pomače u stranu
da je ne pogaze moja stopala,
ali ne stade ni trena ova gorska krasotica
već me zaobiđe u nevelikom luku.

Vidi!
Sad krenu na drugu stranu!
Vraća se nazad
Od silnog me jordama i ne pogleda
kad pored mene minu,
moja malešna princeza,
dođi,  dođi,
budi moja, šarena ljepotice,
da te malo podragam.

Al neće pupavac milovanja,
niti tepanja,
ode prema starom boru
tražiti i prosipati ljepotu gorom.
Ah!
ostadoše te željne moje oči,
pupavac lijep li si,
nježan,
nježan kao moja draga,
nedostižan,
nedostižan kao moja draga.









U Fontani

Kazuj, daleka uspomeno,
plače li ljubav moja,
usnula u proljetnoj noći
kao bašča jorgovana,
pamti li još pjesmu našu
malešna čajana,
ona koju smo zvali Fontana,
ispod bagremova cvijeta,
gdje teče široka rijeka.

Tiho se u mirisnoj noći
zaklinjali u ljubav vječnu,
pod šalom ruke se tješe,
a srca 
dršću nježna
dok pleše igru života
opijena Fontana,
pala bi s našeg lica
koji put
malešna suza neizbježna.

Stara ciganko mila,
pogledaj što kažu karte
dok stolić naš mali
u kutu grlimo nježno,
ali znaj da oka ljepšeg nema
od oka voljene moje,
niti usne slađe uzdahnuše
u predvečerje snježno.








Ćuk


Širokim nebom nad gorom se
zvjezdice roje,
cijelu božju noć žmirkaju,
nikud ne hode,
ta trunka malešna što blješti
biser ne bi bila
da noćca tamna nebo joj
plavo ne skrije.

Gledaju suzne oči
daljinom pustom,
iz grudi uzdah se ote
kao  lahor gorski,
ni ljubav moja ne bi
ljubav bila
da bol joj jastuk vezen
u san ne nosi.

Noćas mi nebeska polja
nježno dotiču dušu,
mjesec bolero tiho
svira u travi,
a tango livadom cvjetnom
plešu sjene.
Zovem te šapatom, draga,
a ćuk se javi.










Selam, cvijete
         

Niz dolinu noćca brodi,
niz dušu se sjeta plete;
Da sam ptica,
da sam cvijet,
da sam uzdah,
da sam dijete.

Niz grudi se tuga lije,
niz lice se suza valja;
Da sam pjesma,
da sam leptir,
da ti šuškam
kraj uzglavlja.

Da sam sveti mač prorokov
da zavitlam niz ravnine,
da sam Ivan Zlatousti,
da sam Kalež iz davnine.

Da me pašeš,
da me kušaš,
da nazdraviš i ispiješ,
da me tješiš na golgoti,
ispod križa da mi bdiješ.

Noćas moja duša slavi,
noćas oči nebu lete,
blješti biser, puca vrijeme…
Selam,
selam, nježni cvijete.






istaknuti

Mala sova