subota, 26. svibnja 2018.

Što te nema

Beauty from Poljica

Svakoga sutona, kad sunce za Mukinju zađe,
ja se šapatom pomolim Bogu, da ti se u zoru preko Stavnja opet vrati…,
i da ja u novome danu susretnem tebe, dok koračaš niz Mladi Gaj.

Ja sam planini prepustio moje stado, sve gledajući tvoju ljepotu
i krišom te milovao odozgo, sa stavnjačkih stijena,
mirisao tvoju kosu,
dolje u dubini,
u jelečkoj mahali..

Moje stado moli za malo vode na Krendaljci!
Molim i ja sunce, ljubavi željan...,
da se popenješ, draga, gore, k meni…,

a ti me ne vidiš,
Emra cvijete,
osmijehe drugima nudiš
i uzdahe tihe.

Svakoga sutona, kad sunce za Mukinju zađe,
ja se šapatom pomolim Bogu, da ti se u zoru preko Stavnja opet vrati…,
i da u novome danu susretnem tebe, dok koračaš niz Mladi Gaj.






























Cvijete moj

…a tebe za mene više nema, cvijete moj.
Možda ne vjeruješ da topla duša može stanovati
u siromašnim seljačkim njedrima.
Niz planinu ja nikada nisam hodao,
trčao sam kao vjetar – bosonog i skromno odjeven.
Isto tako uz planinu,
kako noću tako danju.

Za mene planinski izvor nikada nije bio obična voda.
Bila mi je sveta voda.
Ogledao sam se u njemu i hvatao sunce i nebo,
oblake…i držao ih u pregršti s vodom.
Osjećao sam duše starih naroda koji su s toga izvora pili
stoljećima prije mene.
Drugi mi narodi nisu bila tlaka –  već ljubav.
Gledao sam ih s velikim poštovanjem u srcu i tugovao za njima,
žaleći  što ih nema više na ovome svijetu..

A ni tebe za mene nema, cvijete.
Pusti daljinom malešni uzdah za našom neostvarenom ljubavi.
Sjeti me se,
sjeti me se kakav bijah kad ljubih šume naše i trave.
Kad ljubih rijeke naše i pašnjake planinske,
Emra, moj cvijete mirisni.







Ekber Hana


Kud se šeće Ekber Hana, triput trešnja cvijet rađa,
od ljubavi i ljepote naginje se nebo plavo…
malo desno – lijevo malo...igra traje;
ne bi li je razvedrilo,
ne bi li se nasmiješila;
Hana!
Hana!
Ekber Hana!,
ne bi li joj po sred lica zlatnu zraku darovalo.

Kada ljubi Ekber Hana,
tad koljena pokleckuju,
tada srce pjesmu pjeva, 
miluje me lijevo malo - desno malo...moja Hana.

Ekber Hana - cvijeće rosno,
Ekber Hana - zvijezdo plava,
zapjevaj mi sred šapata...i uzdaha.
Slijep sam!
Slijep sam zbog treptaja oka tvoga…
Hana!
Hana!









Svi su nekuda trčali,
a ja trčati nisam mogao jer sam tiho volio nju.
Kud je bila dolina,
kud  je bila oblina,
kud je bila milina,
i kosa,
kud  je bila gorsko jezero, i posavska zlatna žita,
i osmijeh divni kud je bila,
jedinstven dah i uzdah.

Volio sam je kad je znala blago zaječati na sred božjeg puta
dok prolaznici prolaze,
ona je tada tiho od ljubavi silne ječala
i pokazivala mi prstom nebo,
pa onda zemlju…
valjda mi govorila nešto što se motalo samo po njenoj glavi,
a to nešto
ni danas ne shvaćam što bješe.

Volio sam je kud je bila iskonska rijeka što se zove Vardar.
Da,
ona mi je bila Vardar
na čijoj su obali mnogi namočili plamene sablje brid.
I, kud je Triglav bila,
ljubav moja,
moja planina mila.

I Bosna ponosna mi je bila ona
kad god me zazvala da dođem da je ljubim, ja dođoh,
djevojka zanosna,
šećer osmijeh,
šećer uzdisaji.

I volio sam je kud  je Sirotanović vodio brigadu,
tamo gdje je najviše skrivala
ženstvenost nježnu,
a nisam znao da neko zao postoji,
uz mene stoji,
ko je ne voli,
ko je boli,
ko nosi boli njenoj duši djevojačkoj.

A volim ja nju i danas, srce mi zaigra kad je se sjetim.
Koliko je puta samo pomilovah?
Koliko joj puta napisah pjesmu ljubavnu?
Koliko je samo puta poljubih!

Njen miris i danas mi vjetri donose, daleko preko Velebita.
Od nje mi još sunce izlazi,
od Bosne.
Njoj svaka moja nada zalazi – od nje mi još oko zasuzi,
a usne još šapuću njeno ime:
„Gdje si!,
gdje si, što te nema?“








Meni je slađe nemati, nego imati.
Draže mi je kad me boli,već kad rane nema.

Meni je slađe tuga,  od smijeha i tlapnje slične,
bolji su mi divlji klanci, nego vaša pitomina.

Ne mamite me u dolinu! Kamen ja grliti znadem
i tepati mu znadem.
Pjesmu mu potiho šaputati i u kamenome svijetu bitisati.
Naučih osluškivati huk davnine.

Samoća je moj svijet,
hladni vjetar moje grijehe prebire kao lijepa Sapfo stihove,
i imam se, bogu hvala,  na što prisjetiti.

Ako sam čemu šejh, onda sam njenoj ljepoti – neprolaznoj
i mome grijehu – neoprostivom.









Ašk

Ali ja ne umijem napisati stih,
samo ljubavne vrste zov.
Tvoje ime mi daje snagu
 i nadu,
a mojoj duši donosi mir.

Svi su otišli da traže spas, 
daljinom,
a ti si ostala sama, mirisni cvijete.
Neka se spusti od moje pjesme dašak
i ašk od duše, na tvoje grudi.








Žena koja spava



Ja je povedoh za ruku, a sunce tada obasja njeno lijepo lice…
a duša njena zapjeva tiho,
a smijavice joj se nasmijaše.
U daljini je široka rijeka udarala o obalu,
tukla je kao njeno srce,
o moj dlan.

Ja joj pogledah oči,
a u njima planu radost i veselje svake vrste…
od sreće joj potekoše suze radosnice kvaseći lice.
Zahvaljivala je Bogu što me ima,
i što ja imam nju.

Sretne duše ljubio sam njeno čelo,
kao štene kost;
a ona je tražila još,
sve ćuteći i namještajući se mojim usnama.

Bješe tek prvi sumrak – prenuh se iz dubokog sna.
Stajali smo zagrljeni na sred ulice,
pune dugačkih sjenki.
Jasno sam vidio da je ona zaspala,
tiho,
tiho…
sve dišući u plavoj košulji,
sklopljenih trepavica.

Nisam je htio buditi, neka spava…
samo sam protrljao oči da ne zaspim i ja;
pa, mogao bi nas netko odnijeti – pomislih
i nastavih ljubiti čelo voljene žene koja spava.














Niz mahalu

Ih, 
da mi je susresti opet insana
što džadom hodi, a k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mami ostale grešnike popadale po putu...

I da joj  barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu;
i da joj s neba odlomim sunce, 
da vidi melek koliko mi je stalo...

Ona da bude utočište strancu – mehlem onome koji pati…;
ah, 
da večeras može da se vrati 
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludnjelom…























Kad je ljubav u kutovima usana medila, kazala si da te ne trebam voljeti toliko,
te da će drugi ljudi učiniti to, da ne budeš više moja.

Gledajući veliko zvjezdano nebo kroz mali okvir moga prozora,
sve sam pokušavao da te omanje volim

Molio sam se nebo da te barem malo zaboravim,
 a da bi te onda možda imao vječno.

Duša nije mogla omanje voljeti,
ljudi su napravili to što jesu.

Sad mislim na tebe,
gdje si,
što radiš
i sjetiš li se još moje ljubavi.





  



































Ne budi nebesko sunce, pusta sreća – pripasti mi nećeš,
odviše je to ljepote
za moju prostu dušu.

Budi moje zemaljsko sunce,
ono malo,
što me mami iz trave…
poskoči da te ušuškam u njedrima,
da te odnesem izbezumljen.

U samotnoj noći da te samo malo odškrinem,
da me griješ,
da me tješiš,
da ti opet šapućem…,

ne budi nebesko sunce – budi ono malo,
nebeske su prevelike stvari
za moju prostu dušu.








Razmašite minulih epoha žar da barem malo mine stud
zavladao tisućljećima što je
i razbudite sklopljenih očiju čar,
nasmiješite se kada osvane iza doline suza dan;
mlad i posve nov, od sunca ljepši plavi ar, očima vašim stiže.

Možda će Mnasida kiticu cvijeća što joj je ubrah slijep ja,
još dok se u oči zaklinjah
možda će zadjenuti za mirisne grudi kiticu tu,
cjelivati,
ljubiti nježno moj mali dar.

Ljubiti nježno moj mali dar,
kad se prisjeti menei tiho šaputati možda će moja draga,
što mi je mladu udadoše u Mitilenu
proljeća nesretnoga onoga…
Tako konačno!
I tako davno!

Odvedoše niz polje moj plavi cvijet, da se ljepotom nadmeće
s prepredenim ptičurinama nimfama što ih zovu, da bitiše

a ako li joj samo vlat s glave fali!
Pustit ću na vas Homerovu slijepu vojsku!
Ni kamen na kamenu ostati neće od Mitilene!
Opjevat ćemo vas poganim pjesmama!
Grdnim riječima darovati!
Međer ćete nas zapamtiti!




 




















Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane,
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete…
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje…
ne ljuti se,  poskočila su  tvoja njedra ispod dodira slučajnog
cvijete,
divno ti lice miriše na cmilj i ciklame…
a oči me u zagrljaj mame.
 






Šapući Tvome licu, dok ne zaspi,
neka me ne čeka u Fontani…?,

da ja ne mogu Tebi doći
i da su bolne zelene zjene.

Ne može srce izdržati tugu
što moje tijelo lomi, cvijete.

U mome svijetu mjesta ima
samo za jedno samotno biće.

Šapući Tvome licu dok ne zaspi,
neka me ne čeka u Fontani…?,

da se odmorim dok ne zgasne
plamen što mi po njedrima lijeće.

























Sad vidiš zašto te nisam mogao ljubiti.
Poradi rana mojih i tuge moje velike.

Sad mi oprosti što te milovao nisam
i što tvoja suza nije mogla naći puta mome srcu.

Sad vidiš,
ženo divna,
kako je biti gubitnik…,

a to nisi ti – to sam ja,
sad mi oprosti što te milovao nisam.








S udaljenog kukuruzišta ćuk se javlja,
mala ptica.
Igraju se  u sutonu sjenke i uzdisaji, po lijepom licu;
po melečkome.

U rukama velikim od sreće pjevaju,
ruke manje.
Ispod vrata zadnji atom drhtave snage ispijaju,
usne medne.







istaknuti

Mala sova