Beauty
from Poljica
Svakoga sutona, kad sunce za Mukinju zađe,
ja se šapatom pomolim Bogu, da ti se u zoru preko
Stavnja opet vrati…,
i da ja u novome danu susretnem tebe, dok koračaš niz
Mladi Gaj.
Ja sam planini prepustio moje stado, sve gledajući
tvoju ljepotu
i krišom te milovao odozgo, sa stavnjačkih stijena,
mirisao tvoju kosu,
dolje u dubini,
u jelečkoj mahali..
Moje stado moli za malo vode na Krendaljci!
Molim i ja sunce, ljubavi željan...,
da se popenješ, draga, gore, k meni…,
a ti me ne vidiš,
Emra cvijete,
osmijehe drugima nudiš
i uzdahe tihe.
Svakoga sutona, kad sunce za Mukinju zađe,
ja se šapatom pomolim Bogu, da ti se u zoru preko
Stavnja opet vrati…,
i da u novome danu susretnem tebe, dok koračaš niz Mladi
Gaj.
Cvijete
moj
…a tebe za mene više nema, cvijete moj.
Možda ne vjeruješ da topla duša može stanovati
u siromašnim seljačkim njedrima.
Niz planinu ja nikada nisam hodao,
trčao sam kao vjetar – bosonog i skromno odjeven.
Isto tako uz planinu,
kako noću – tako danju.
Za mene planinski izvor nikada nije bio obična voda.
Bila mi je sveta voda.
Ogledao sam se u njemu i hvatao sunce i nebo,
oblake…i držao ih u pregršti s vodom.
Osjećao sam duše starih
naroda koji su s toga izvora pili
stoljećima prije mene.
Drugi mi narodi nisu bila tlaka – već
ljubav.
Gledao sam ih s velikim poštovanjem u srcu i tugovao za
njima,
žaleći što ih nema više na
ovome svijetu..
A ni tebe za mene nema, cvijete.
Pusti daljinom malešni uzdah za našom neostvarenom
ljubavi.
Sjeti me se,
sjeti me se kakav bijah kad ljubih šume naše i trave.
Kad ljubih rijeke naše i pašnjake planinske,
Emra, moj cvijete mirisni.
Ekber Hana
Kud se šeće Ekber Hana, triput trešnja
cvijet rađa,
od ljubavi i ljepote naginje se nebo plavo…
malo desno – lijevo malo...igra traje;
ne bi li je razvedrilo,
ne bi li se nasmiješila;
Hana!
Hana!
Ekber Hana!,
ne bi li joj po sred lica zlatnu zraku darovalo.
ne bi li joj po sred lica zlatnu zraku darovalo.
Kada ljubi Ekber Hana,
tad koljena pokleckuju,
tada srce pjesmu pjeva,
miluje me lijevo malo - desno malo...moja Hana.
miluje me lijevo malo - desno malo...moja Hana.
Ekber Hana - cvijeće
rosno,
Ekber Hana - zvijezdo plava,
zapjevaj mi sred šapata...i uzdaha.
Slijep sam!
Slijep sam zbog treptaja oka tvoga…
Hana!
Hana!
Svi su nekuda trčali,
a ja trčati nisam mogao jer sam tiho volio
nju.
Kud je bila dolina,
kud
je bila oblina,
kud je bila milina,
i kosa,
kud
je bila gorsko jezero, i posavska zlatna žita,
i osmijeh divni kud je bila,
jedinstven dah i uzdah.
Volio sam je kad je znala blago zaječati na
sred božjeg puta
dok prolaznici prolaze,
ona je tada tiho od ljubavi silne ječala
i pokazivala mi prstom nebo,
pa onda zemlju…
valjda mi govorila nešto što se motalo samo
po njenoj glavi,
a to nešto
ni danas ne shvaćam što
bješe.
Volio sam je kud je bila iskonska rijeka što
se zove Vardar.
Da,
ona mi je bila Vardar
na čijoj su obali mnogi namočili plamene
sablje brid.
I, kud je Triglav bila,
ljubav moja,
moja planina mila.
I Bosna ponosna mi je bila ona
kad god me zazvala da dođem da je ljubim, ja dođoh,
djevojka zanosna,
šećer osmijeh,
šećer uzdisaji.
I volio sam je kud je Sirotanović vodio brigadu,
tamo gdje je najviše skrivala
ženstvenost nježnu,
a nisam znao da neko zao postoji,
uz mene stoji,
ko je ne voli,
ko je boli,
ko nosi boli njenoj duši djevojačkoj.
A volim ja nju i danas, srce mi zaigra kad
je se sjetim.
Koliko je puta samo pomilovah?
Koliko joj puta napisah pjesmu ljubavnu?
Koliko je samo puta poljubih!
Njen miris i danas mi vjetri donose, daleko preko
Velebita.
Od nje mi još sunce izlazi,
od Bosne.
Njoj svaka moja nada zalazi – od nje mi još
oko zasuzi,
a usne još šapuću njeno ime:
„Gdje si!,
gdje si, što te nema?“
Meni je slađe nemati, nego imati.
Draže mi je kad me boli,već kad rane nema.
Meni je slađe tuga, od smijeha i tlapnje slične,
bolji su mi divlji klanci, nego
vaša pitomina.
Ne mamite me u dolinu! Kamen ja
grliti znadem
i tepati mu znadem.
Pjesmu mu potiho šaputati i u
kamenome svijetu bitisati.
Naučih osluškivati huk davnine.
Samoća je moj svijet,
hladni vjetar moje grijehe prebire
kao lijepa Sapfo stihove,
i imam se, bogu hvala, na što prisjetiti.
Ako sam čemu šejh, onda sam njenoj
ljepoti – neprolaznoj
i mome grijehu – neoprostivom.
Ašk
Ali ja ne umijem napisati stih,
samo ljubavne vrste zov.
Tvoje ime mi daje snagu
i nadu,
a mojoj duši donosi mir.
Svi su otišli da traže spas,
daljinom,
a ti si ostala sama, mirisni cvijete.
Neka se spusti od moje pjesme dašak
i ašk od duše, na tvoje grudi.
Žena koja spava
Ja
je povedoh za ruku, a sunce tada obasja njeno lijepo lice…
a
duša njena zapjeva tiho,
a
smijavice joj se nasmijaše.
U
daljini je široka rijeka udarala o obalu,
tukla
je kao njeno srce,
o
moj dlan.
Ja
joj pogledah oči,
a u
njima planu radost i veselje svake vrste…
od
sreće
joj potekoše
suze radosnice kvaseći lice.
Zahvaljivala
je Bogu što me ima,
i
što ja imam nju.
Sretne
duše ljubio sam njeno čelo,
kao
štene kost;
a
ona je tražila još,
sve
ćuteći i
namještajući
se mojim usnama.
Bješe
tek prvi sumrak – prenuh se iz dubokog sna.
Stajali
smo zagrljeni na sred ulice,
pune
dugačkih sjenki.
Jasno
sam vidio da je ona zaspala,
tiho,
tiho…
sve
dišući u
plavoj košulji,
sklopljenih
trepavica.
Nisam
je htio buditi, neka spava…
samo
sam protrljao oči da ne zaspim i ja;
pa,
mogao bi nas netko odnijeti – pomislih
i
nastavih ljubiti čelo voljene žene koja spava.