Belmina…
pjesma plavome leptiru
Ih,
da je opet susresti insana
što džadom hodi, a sve k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mene mami i ostale grešnike
popadale po putu.
Ih,
da joj barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu…
i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek
koliko mi je stalo.
Dajte da bude utočište strancu, mehlem onome
koji pati…
Dajte da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludnjelom…
Marija
od Širaza
Ono je moja draga, štono
kao grlica u lugu guče,
kosa se njena na suncu
mreška kao zlatan val široke rijeke.
Ono je moja draga, štono
zvjezdano nebo gleda,
štono mjesec mladi bratom
svojim nazivlje.
Pjesme su njene najljepše,
igre su njene najluđe,
na šetalištu Mosalla, haman
u Širazu...
Ona ih obdan u njedrima
svija, ona ih obnoć u kolu izvija,
dolinom aška mladići
mnogi zbog njenih smijavica zazvaše
Allaha.
Ljepša je od svih moja
draga, njene su usne najslađe,
njen je korak najmanji,
njen je uzdah najtiši.
Biser je među
svojim drugama, sitan vezak veze na đerđefu;
kad bijelo platno ne tka,
kiflice malešne ruke pletu.
Raduj se! Raduj se svijete!
Zapjevajte pjesnici pjesme divne
o mojoj dragoj koja među
vas dođe
razdragana.
Tko je voli neće
je preboljeti, tko je ne voli, zavoljeće
je...
tko je zaboravlja - nevjera
je.
U Dulibi
Mišljah da si na istočnoj strani neba,
pa
cjelivah prve sunčeve
zrake što dođoše
i
zaparaše hladno jutro nad Dulibom;
ali
ti si mi možda
na zapadu?,
pa polizah
suzicu gledajući prema visokom Bitoraju ponad Brestove
Drage.
Zaklikta
orao nad jelama, razliježe
se glas šumskom tišinom.
Ja
mišljah prolomiše se nebesa
i
da mi ruke pružaš mišljah, da me podigneš kroz pukotinu, draga...,
kad
jutros popih gutljaj vode na Gospojinu Vrelu;
i
skvasih lice za jutarnju molitvu
i
oprost grijeha.
Sve
to bješe.
Zlatne daire
Ukradoše me ciganke kad igrah s mjesečinom na putu,
svilena suknja skrila oči,
zelene,
u travi cvjetnoj…
triput ljepotu zazvaše usne u zagrljaju
Anadolki,
oslijepiše me mašicama vrelim
u maju, pokraj rijeke.
Ukradoše me ciganke dok još nejak bijah,
da sreću po drumovima prosim,
molim po ubožnicama dalekim...
kad mjesec dođe žut plešu ciganski
tango,
uz bubanj
i daire zlatne
zadojiše me toplim mlijekom.
Zarobiše me u košulju crnokose ljepotice,
naučiše me da volim
u travi,
ispod zvjezdane pjene…
ljubav mi nakapaše
a usne mazaše sladom,
svaki put kad se sljepoća javi
u igri mjeseca i sjene.
