četvrtak, 13. prosinca 2018.

Zlatne daire





Belmina… pjesma plavome leptiru

Ih,
da je opet susresti insana
što džadom hodi, a sve k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.

Ih,
da joj  barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu…
i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko mi je stalo.

Dajte da bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…
Dajte da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludnjelom…









Marija od Širaza

Ono je moja draga, štono kao grlica u lugu guče,
kosa se njena na suncu mreška kao zlatan val široke rijeke.

Ono je moja draga, štono zvjezdano nebo gleda,
štono mjesec mladi bratom svojim nazivlje.

Pjesme su njene najljepše, igre su njene najluđe,
na šetalištu Mosalla, haman u Širazu...

Ona ih obdan u njedrima svija, ona ih obnoć u kolu izvija,
dolinom aška mladići mnogi zbog njenih smijavica zazvaše Allaha.

Ljepša je od svih moja draga, njene su usne najslađe,
njen je korak najmanji, njen je uzdah najtiši.

Biser je među svojim drugama, sitan vezak veze na đerđefu;
kad bijelo platno ne tka, kiflice malešne ruke pletu.

Raduj se! Raduj se svijete! Zapjevajte pjesnici pjesme divne
o mojoj dragoj koja među vas dođe razdragana.

Tko je voli neće je preboljeti, tko je ne voli, zavoljeće je...
tko je zaboravlja - nevjera je.










U Dulibi

Mišljah da si na istočnoj strani neba,
pa cjelivah prve sunčeve zrake što dođoše
i zaparaše hladno jutro nad Dulibom;

ali ti si mi možda na zapadu?,
pa polizah suzicu gledajući prema visokom Bitoraju ponad Brestove Drage.

Zaklikta orao nad jelama, razliježe se glas šumskom tišinom.
Ja mišljah prolomiše se nebesa
i da mi ruke pružaš mišljah, da me podigneš kroz pukotinu, draga...,

kad jutros popih gutljaj vode na Gospojinu Vrelu;
i skvasih lice za jutarnju molitvu
i oprost grijeha.
Sve to bješe.











Zlatne daire

Ukradoše me ciganke kad igrah s mjesečinom na putu,
svilena suknja skrila oči,
zelene,
u travi cvjetnoj…
triput ljepotu zazvaše usne u zagrljaju Anadolki,
oslijepiše me mašicama vrelim
u maju, pokraj rijeke.

Ukradoše me ciganke dok još nejak bijah,
da sreću po drumovima prosim,
molim po ubožnicama dalekim...
kad mjesec dođe žut plešu ciganski tango,
uz bubanj
i daire zlatne
zadojiše me toplim mlijekom.

Zarobiše me u košulju crnokose ljepotice,
naučiše me da volim
u travi,
ispod zvjezdane pjene…
ljubav mi nakapaše
a usne mazaše sladom,
svaki put kad se sljepoća javi
u igri mjeseca i sjene.






istaknuti

Mala sova