srijeda, 10. ožujka 2021.

Kad već sunce sija

 

 Krnovske legende

 

Bila je tako lijepa te večeri na Stubičkim Stijenama,

i tako sjajnih očiju mi bijaše.

U pastirskoj igri dopustila je da joj pomilujem lice.

A kad je noć spustila preko Strahova,

donijela mi je malešnu bebu na njedrima,

u maramama umotanu kudelju vune.

Hineći brižnu majku, plakala je, zabrinuta.

Ja je uhvatih za uzdrhtala ramena.

Gledajući u vrhove Trebič Gore,

zakleh joj se da ću uvijek biti njena ljubav.

I ni jednu do nju, da neće ljubiti moje biće.

Tada mi je primakla usne, tik na smijavice,

sva mirišući opojnim mirisima.

Kao alfa vučica skvasila me po nogama,

izazivajući me na ljubavnu igru.

Hodali smo tako zagrljeni, noseći umotanu kudelju.

A sve do utopljeničkih nišana brata i sestre,

iz čuvene kuće Durića.

Štono se utopiše u Jezeru na Provlakama – mladi i zeleni.

Tu smo mladosti poklonili avdes i suzu.

Na Gornjim Pašnjacima susretosmo staroga Leku.

Što je ono izjavio velika stada na katune podno Durmitora.

Kod Jelove Grede prošli smo kroz šuplje brdo – zagrljeni.

Ljubili se na Jelenjim Konacima, čitajući Krnovske legende.






Kad već sunce sija

 

U vrtu mome živost, igra, graja,

cvjetaju zumbuli podno panja starog;

Misli moje sjetne, nebom, blijedi oblak ljube,

sad ne slave radost,

cvijeća,

i lišća.

Sve u patnji živim – ko da mrijem draga,

 

Ptice se malešne nadmeću u poju,

pa svaka od njih,

u radosti blista;

A samo mene,

bol,

i plač obuzima,

što tebe nema – kad već sunce sija.



Ti si pjesma

 

Ti si moja divna pjesma, opjevana u tisuću noći,

i na tisuću načina.

Svaki poljubac, jedna je pjesma;

tvoj dodir - ljubav je.

Tvoja svjetlost – nebo je osuto zvijezdama.

Tvoj tihi šapat, veći je od zova nebesa;

i od same pjesme meni je ljepša tvoja šutnja,

i ti sama si od ljubavi veća.





Nudim Vam, mili moji, na ovome linku, šestu zbirku poezije, 

izabranu iz prethodnih pet.

Po mojoj duši…

 

https://drive.google.com/file/d/1zP7CdHGsKeffYdlULeqCirIC7hHgHwQN/view?usp=sharing




 



Nemanje, sve

 

Neka težak rad dokrajči ovo tijelo.

Sve je bolje od ljubavi.

Neka u znoju lica umre sreća što se kupa u mojim bunarima,

uzdah što se još usuđuje – sa usana.

Neka nema, neka za mene više nema.

Nema,

nema – sve.

Nema.






 

nedjelja, 21. veljače 2021.

Bijele noći

 






Bijele noći

 

Danas i ja hoću da više ne ljubim tebe;

al' uzalud je sve,

moju nejaku dušu svladao je tihi šapat.

 

Čim sklopim oči, dođeš mi u bijelim noćima.

Zamotana u zelene pelerine,

nijemo mi ponudiš dvije smijavice.

 

Ispod anterije dušu mi opijaš dolinom ljubavi,

i pokazuješ mi nijemom mimikom

da su minuli dani Ramazana.

 

Kad se ujutro probudiš,

po svojoj postelji tražiti ćeš onoga

koji dušu tvoju ljubi;

 

Ali nećeš ga naći, jer vrijeme teče;

i donosi zaborav a odnosi sjećanja.

I zamete nam pute; sestro moja, i ljubavi moja.







Katedrale u njedrima

 

Hu, hu, hu;

Javlja se sovica sa donjih polja – malešni ćuk.

Du,du,du,du; Pupavac bludi,

pa sluša ispod pokrivača – sovin huk.

 

U ljubavnome zagrljaju

mirisni lahor po njedrima vlada,

u mrkloj tmini;

 

Ili se prelijevaju bunari slada

u katedralama toploga grada –

bajku što čini.









Za jasne mjesečine

 

Za jasne mjesečine tebi sam pjevao najljepše pjesme.

Da sam znao da ćeš me zaboraviti, bijele listove bih u vodu

utopio.

 

U šumi hladnoj, tebi sam pjevao najljepše pjesme.

Da sam znao da ćeš me zaboraviti, zanijemio bih na ovome 

i onome svijetu.

 

Vjetar što zavija podno Kolovratskih Stijena ne može me

zaplašiti, udar groma na Maloj Gori ne može zarobiti srce

što te ljubi.

 

Sve vještice i magovi ne mogu zamutiti moje bunare.

Svi ljudi, i svo vrijeme što me gazi, ne može pomračiti moju

ljubav.

 




četvrtak, 11. veljače 2021.

Bosanka

 












Belmina pjesma

(onome plavome leptiru)

 

Ih,

da je opet susresti insana

što džadom hodi, a sve k'o da lebdi;

i krila k'o da ima

i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.

 

Ih,

da joj  barem malo u travi namaz,

proučim skrušen – u behutu;

I da joj s neba odlomim sunce,

da vidi melek koliko mi je stalo.

 

Dajte da ona bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…

Dajte da večeras može da se vrati

tvrđava grešniku u bijegu;

oči njegovoj sljepoći,

svjetionik njemu zabludjelom…





Utočište

 

Zakonačila moja nepravda u milosti njenoj,

a grijesi u oprostu njenom.

 

Ah, niskosti bića moga

što se ono ogledaš u visini njenoj;

 

o, moje siromaštvo,

lijepo li si u bogatstvu njenom.

 

Uživaj slabosti u snazi njenoj,

ogledaj se izbrazdano čelo u njenom lijepome licu.

 

Ugasi čežnjo žeđ u bunaru njenom,

izgori moja zvijezdo, na ognjištu njenom.

 

Ah, sljepoćo moja,

pronađi svoj put u svjetlosti njenoj.





Na obalama Aheronta

 

Poradi tiha koraka i šapata usana mednih,

noćas slušam poj zvijezda.

 

Njena ljubav puna žara, još mi gori u srcu,

ali je tuga prijateljica duše.

 

Zašto me Allah kaznio ovoliko,

što sam mu tako loše učinio, i kad?

 

Sad moje oči samo žele ugledati obale Aheronta,

i lotose što po njoj cvate.





Nećemo više po mjesečini

 

Nećemo više po mjesečini ljubiti lica dok rosa pada;

danju mi smijavice ispruži dvije,

da bljesnu čini,

da šenu njedra.

 

Milje se ljubavno pretače dušom,

a oči blješte – ko biseri davnina;

po mjesečini nećemo više – dan je zakletva,

dan je milina!

 

Nećemo više po mjesečini dok zvijezde poje, lomiti krila;

moglo bi srce prepući od sreće,

kad nas opije miris visina.

 

Danju me, danju… pa neka zabludi livada mala i tvoje ime;

ili po mjesečini – k'o Arapi stari,

na gumnu ljubavi,

u moru miline.

 





Zlatne daire

 

Ukradoše me ciganke

kad igrah s mjesečinom na putu,

svilena suknja skrila

oči zelene u travi cvjetnoj,

triput ljepotu zazvaše usne

u zagrljaju Anadolki,

oslijepiše me mašicama vrelim

u maju pokraj rijeke.

 

Ukradoše me ciganke

dok još nejak bijah:

da sreću po drumovima prosim,

molim po ubožnicama dalekim.

Kad mjesec dođe žut

plešu ciganski tango,

uz bubanj i daire zlatne

zadojiše me toplim mlijekom.

 

Zarobiše me u košulju

crnokose ljepotice,

naučiše me da volim

u travi ispod zvjezdane pjene,

ljubav mi nakapaše

a usne mazaše sladom

svaki put kad se sljepoća javi

u igri mjeseca i sjene.









Eram bašta

 

Jutros u Širazu ranom zorom vika:

„Drž' te lopova!“ –

zalomila graja uskim ulicama;

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Hoće li ruke prije,

ili oči?

Hoće li usne prije nego moje?

Hoće li suze prije poljubaca

sa Nahru Azema poteći niz lica

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje nježne,

sve po krovovima pa niz uličice;

vjetar se podiže  sasvim iznenada,

odnese maslačkovo odmetnuto biće

iznad Eram vrta, preko svete vode.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

Zanjihala si se ko pahulje divne,

podignula se i pala iznenada.

Ah,

izludila me maslačkova bića

među kamilama srebrenih ulara

što mi suzu mame.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

 

U gužvi velikoj,

dok lopov uteče,

između ljudi u palminu hladu

učinilo mi se tvoje lice, cvijete,

kako se smiješi u džennetskom sadu,

među pahuljama maslačkovim bludiš.

Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,

rukom pokazuješ,

zadižeš halju pa mi ljubav nudiš.

 




 


istaknuti

Kad već sunce sija

    Krnovske legende   Bila je tako lijepa te večeri na Stubičkim Stijenama, i tako sjajnih očiju mi bijaše. U pastirskoj igri dopus...