ponedjeljak, 17. siječnja 2022.

Melečka ćuprija

 

 

Urlik rata

 

Pa da im napišemo pjesmu ljepšu od Velike Taije,

njima ne bi potaman bilo.

Uzalud mi šapatom molimo mir,

kad oni urlikom zazivaju rat.

Uzalud su vjekovima djeca tuge

bacala bisere pred noge djeci smijeha.

Dok mi plačemo – oni se raduju,

dok mi poput cvijeća uzdišemo –

oni poput bezdana zavijaju.

Pa da im zvjezdanim nebom levitiramo,

njima ne bi potaman bilo.






Nemoj Zelengoro

 

Nemoj goro uzdisati,

ne zadrhti u treptaju munje plave,

ne plaši se noćne tmine,

niti magle što se spušta

niz Prokike.

Neće noćas vihor strašni

razmahane polomiti javorove,

nit brijestove plemenite,

neće rijeka nabujala ponijeti

niz planinu, uplakane jele male.

 

Nemoj goro suze liti u sutonu,

ja te ljubim dok grom bije po Preluću,

moje usne za te mole

pa ti pjevam uspavanke,

pa te njišem na grudima

da mi sanjaš plave danke.

 

U oku ću noćas skriti

zalutale golubove,

u njedra ću potrpati šume tvoje i livade,

ljepotice izvezene šafranima i bosiljem,

božurima i ljiljanom,

i suzama djevojačkim.

 

Dok spavaju pod jelama srne tvoje

a tetrijebi u krošnjama vabe ženke,

jelen riče,

vuk zavija niz Osoje,

ja te njišem,

spavaj, goro,

spavaj, spavaj,

milo moje.

 

 


 

 

 

Možda bi netko drugi

 

Možda bi netko drugi, kraj neke ljubavi davne

i daleke, prigrlio sreću,

da je stihove divne umjesto mene napisao

otoj ljubavi drugoj.

 

Kad nestanem s ovoga svijeta,

i Vi kad nestanete,

neka nestanu i stihovi pisani

Vama koju volim.

 

Neka lijepi stihovi preminu lijepom smrću,

Ljepše no njihov gospodar

što ih je štitio i njegovao,

Vašoj ljubavi u čast.





Ej dovale

 

Čardak stari pored rijeke,

zrikavci su pirovali,

šaputalo zlatno klasje,

njihao ga vjetrić mali.

 

U smiraju čudni svati,

Sjevernjača mjesec vodi

preko neba,

a u vodi

Žutooke zadrijemale.

 

Zagrli me, nježni cvijete,

isprosi me,

poljubi me dok ne svane,

Ej dovale.

 

Visinama bubanj tuče.

Vrtio se derviš ludi,

ne može se naslušati

alas s rijeke

što provozi lađe male...

za nebeskom vojskom ode.

 

Ona sluša,

srce žudi,

oči plamte i rubini,

naušnice njene male

ševak daju mjesečini...

u  travici zablistali.

 

Zagrli me, nježni cvijete,

poljubi me dok ne svane,

Ej dovale

 

Ja joj rekoh:

„Selam, cvijete!“

Ona meni:

„Ej dovale!“

Ja joj ljubim usne medne,

ona roni suze male.

 

Ja joj mašem ispod vrbe

da ne budim čaplje sretne,

ona nebu diže ruke,

ilahije i kaside  šaputala,

pozdravljala nebom svate...

Selam,

selam, usne male.

 

Zagrli me, nježni cvijete,

poljubi me prije nego svane...

Ej dovale.






Jesenjinu

 

Mladi se mjesec

smiješi s visina,

prosipa nježnost

na  vrbik stari;

Zaljuljala se  u kaplji rose

Rusija Majka na paučini,

nad starom rijekom,

pa štuku mami.

 

Pričini joj se da iskra bljesnu,

žutooka  na slapu ikri,

pa se iz vira na blago baci;

Pričini joj se u pomrčini,

igraju polke Kozački duhovi,

u  gustoj šaši.

 

Tiho se dolinom rijeka mreška

a preko neba

igraju ati,

lisica iz stepe doziva mlade

na šljuku debelu

u paprati.

 

Sneginjo;

kako  se noćas biserne suze

na nisku  nižu,

kao poljem svati.

Sneginjo;

kako se čežnja privija srcu,

a neposlušna se kosa

pod brezom zlati.






Malo sunce

          

Ne budi nebesko sunce,

pusta sreća,

pripasti mi nećeš,

odviše je to ljepote za moju prostu dušu.

 

Budi moje zemaljsko sunce,

ono malo

što me mami iz trave,

poskoči

da te ušuškam u njedrima,

da te odnesem izbezumljen.

 

U samotnoj noći

da te samo malo odškrinem,

da me griješ,

da me tješiš,

da ti šapućem.

 

Ne budi nebesko sunce,

budi ono malo,

nebeske su prevelike stvari za moju prostu dušu.

 

 




Melečka ćuprija trilogija

 

/Mjesečeve duge/

 

Opčinjena duša mirisnog jasmina

rastakala tugu u zvjezdanoj noći,

negdje na osami

njena topla ruka

zaprosila nježnost u njedrima drugim.

 

Cijele noći ključar mjesečinu krade,

ušuškava zrake u baule male,

umjesto marame

oko njenog struka

mjesečeve duge čežnju izatkale.

 

/Mora/

 

U tamnoj noći osamljen spavač

proklinje snove

a  zore nema, nit spasa ima

od more snene;

Stojiš na mostu

maramom plavom

stežeš oči,

u  tamni ponor stihove bacaš,

i uspomene.

 

I ja te zovem,

i ja ti mašem,

i  suze lijem

ne bi li maramu skinula s lica

da prođe mora;

A ti ne čuješ

i  preko ćuprije ode s drugim,

a  meni ostade marama

i nada da će te vratiti zora.

 

 

/Melečka ćuprija/

 

Stegni zelene oči u plavu maramu,

povedi mene slijepca kamenom ćuprijom,

napipaj tiho visinom preko ponora,

ne daj me;

Tamo na nas čekaju drugi svjetovi,

tamo na nas čekaju daleke livade.

 

Za našu ljubav malo je poezija,

za našu ljubav malo je duša,

malo je tuga,

za našu ljubav malo su uzdisaji,

malo je jedan život da se sve to dogodi;

Tamo na nas čekaju drugi svjetovi,

tamo na nas čekaju daleke livade.

 




Šamija

 

Učini mi se od mladoga mjeseca

tvoja lijepa šamija

izvezena zlatnim nitima,

protkana suzom,

tvoje oči

kao da mi znake daju

kad zvijezde zgasnuše daleke.

Učini mi se od mladoga mjeseca

tvoja malešna šamija,

draga, draga.

 

Učini mi se

zoveš me na cvjetnim livadama,

mašeš zlatnom šamijom.

Povijaš se na vjetru,

širiš ruke,

pokazuješ na orlovu stijenu,

zoveš me u naše utočište.

Učini mi se od mladoga mjeseca

tvoja malešna šamija,

draga, draga.

 




Tako nježno

 

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi

Ili  noćni leptir na cvijet pada tako nježno,

tako nježno.

Da li  moja mila sitna koraka hodi

ili  trava livadom niče tako tiho,

tako tiho.

 

Zaželjele se oči tihe ljepote,

zaželjela se duša tiha uzdaha,

tiha uzdaha.

 

Da li rosa tiše pada

ili usna tiše zbori,

ili oko tiše suzi,

ili mi mila nježnije hodi

daljinom pustom,

koraka tihog, livadom cvjetnom,

usana mednih,

prelazi gore da mene ljubi,

da mene ljubi,

tako nježno.

 

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi

Ili  noćni leptir na cvijet pada tako nježno,

tako nježno.

 

Oči ne žale

što je ne vide,

usne ne žale

što je ne ljube,

niti mi dani,

niti mi noći,

nit nebo zvjezdano moći ima.

 

Pjesme je moje više ne mame,

nije ni srce,

nisu ni oči,

samo mi duša...

Samo mi duša njenu zove,

iz gnijezda svoga zavija tužno

i ne da oku da se sklopi,

i ne da usni da zanijemi,

i ne da srcu da stane tući,

tako tiho,

tako tiho.





Zlatne daire

 

Ukradoše me ciganke

kad igrah s mjesečinom na putu,

svilena suknja skrila

oči zelene u travi cvjetnoj,

triput ljepotu zazvaše usne

u zagrljaju Anadolki,

oslijepiše me mašicama vrelim

u maju pokraj rijeke.

 

Ukradoše me ciganke

dok još nejak bijah:

da sreću po drumovima prosim,

molim po ubožnicama dalekim.

Kad mjesec dođe žut

dok plešu ciganski tango,

uz bubanj i daire zlatne

zadojiše me toplim mlijekom.

 

Zarobiše me u košulju

crnokose ljepotice,

naučiše me da volim

u travi ispod zvjezdane pjene,

ljubav mi nakapaše

a usne mazaše sladom -

svaki put kad se sljepoća javi

u igri mjeseca i sjene.





istaknuti

Melečka ćuprija

    Urlik rata   Pa da im napišemo pjesmu ljepšu od Velike Taije, njima ne bi potaman bilo. Uzalud mi šapatom molimo mir, kad oni urlikom ...