srijeda, 25. rujna 2019.

Što sretni bijasmo kad su nam se oči



U bolnici

Ja sam Javor,
zašto se zoveš ljubav moja, kad mi tako razdireš dušu?

Ti si vjetar koji njiše mojim granama, ja sam  Javor
pa zaškripim od bola kad se sjetim tvoga milovanja.

Za mene je božanstvo onaj koji te svakoga dana može milovati,
koliko mu izdrže lijeva i desna ruka,

a ljubiti koliko mu  njedra tvoja dozvole,
a gledati dok ne klone u behutu.

O, ne daj mu da te toliko ljubi, prijateljice moga života,
predivna harfo moje duše.

Jer u mojim grudima miljem bludi miris čežnje,
sve čekajući da se pojaviš uz moje uzglavlje.

Moje usne ne mogu govoriti, ademova jabučica mi se suši,
po tijelu mome plamen liže, kao da ću jadan umrijeti.










Što sretni bijasmo kad su nam se oči



Što sretni bijasmo kad su nam se oči

Kresnule pod Lovćenom

U zelenom raju;

I mišljah,

Anđeo se s neba stisnuo uzame

Kad je dočekah u tihu jecaju.



I da je sotona posle nje mi prišao

I rekao u lice:

Daj mi oči brate!

Evo ih – kazale bi moje usne grešne…

Ja već doživjeh na njedrima njedra;

Moj vraže!

Moj brate!

Pa zašto da ti ne dam oči da ispiješ!



Ona mi je bila kraljica

I dvorac,

Ona mi je bila vođa od čopora,

Praznik  su mi bili dani – kad prošeće

Zelenikom malom – pored plavog mora,

 U dolami čednoj,

Na kojoj su zlatna slova izvezena.



Kad mi je sklopila ruke oko vrata

Sklopila me tuga što ne mrem u maju,

I zašto da čekam čas smrti – daleki,

Kad mi je draže zaspati u raju,

Jer ništa među nama više ne bijaše,

Osim jednog uzdaha,

Osim pjesme naše.



Noćne su joj ptice sletjele u kose

I pjevale pjesme

O ljubavnom sladu,

A njene se na mene  medne usne smiješe

Dok smo se gledali u duboku sadu;

I ništa među nama više ne bijaše

Osim jednog trena,

Osim trunke naše.












Pismo

Ovo ti pismo šalje nebom
onaj koji tuguje za tvojim licem.

Ne primam već dugo tvoje riječi ljubavne,
ne raduješ se mome biću.

Drugi gledaju tvoje lijepe oči
i slušaju tvoje pametne riječi.

Ostala mi je samo pjesma
da ne potonem u duboke oceane hladnoće.

Tvoje me lice milovalo kao zrake zlatne
što s visokih nebesa donose život.

Više su meni radosti dale tvoje oči u jednoj jeseni,
negoli sunce u dvanaest tisuća jutara.

Nemoj više šutjeti ljubavi moja,
zapjevaj pjesmu,  poput slavuja!

Pošalji mi svoje pismo nebom
kuda ne stražare ljudska bića.

















Tužaljka za jelenom

O!
Dođi draga!
Tunikom zelenom se ogrni,
zaboravi  amstelske mostove  i stare vjetrenjače –
hude;
Lovac je munjom pogodio jelena – ne mogu sam žalovati toliku strahotu,
sunce na zapad tone,
jele se njišu – i blude.

Na  Kolovratske Stijene k meni dođi,
dok jele granama mašu,
 bura s Kapele se diže –  i crni mršti se bor…
O!
Dođi draga!
Lovac je u Dulibi ustrijelio jelena;
luna se očima skriva
i svaki od straha dršće stvor.






ponedjeljak, 2. rujna 2019.

Posvećene Leilli M-Hišmaelli



Žuti cvijet












Razigrana papratka












Usne lijepe Džerimo
















Princeza duše













Naranče i čokolada















Opsesija









Ramazanska rapsodija












U Širazu















Salomin dah














Mjesečev prognanik










Melečki zapisi










Ljubav i margarite











Kal-El-Hana











Iguman i mjesečina









Ej dovale







Dženi rijeko









Cvijet Andaluzije







                                          Bosanka









                                   Bezimena





ponedjeljak, 26. kolovoza 2019.

Ja mišljah, nisi više tu...



Šapat

Strah ga je! Već dugo on ne pohodi okupljališta ljudi.
Strah ga je; mogao bi joj možda ugledati lice?

A njeno lice rođeno je da ga gleda – samo mjesec.
 da ga miluje – samo mjesečina.

Ne može proći ni jedan suton bez njena šapata!
Njen šapat povjetarac  donosi gorom.

Ljepši je od cvrkuta ptica,
ljepši je od zvjezdanog neba iznad  Kolovratskih Stijena,

 ljepši je njen šapat od šapata Hurija džennetskih,
 redom one utihnu, kada šapuće njegova nježna ljubav.










Ne čudi se, cvijete

Ne čudi se što te zaboravljati ne umijem, cvijete nježni.
Jer ti si anđeosko biće moje
i uznesenje moje,  
za mnoge svjetove i mnoge živote u kojima te neću zaboravljati se spremam.

Ne čudim se što me zaboravljaš,
jer ja sam samo običan rob.
Ja tebe nisam dostojan, niti tvoga lijepoga lica pogledati više umijem.

U mojoj samoći draga, ja nalazim utjehu u šapatu iz daljine
i u šapatu iz davnine;

što ga oči moje pamte,
što ga srce moje pamti,
što ga duša moja pamti.
Ne čudi se što te zaboravljati ne umijem, cvijete nježni.










Velika tuga je prelila moje srce, 
kad mišljah da mi nisi više tu.
A ti si hvala Bogu tu,
voljena moja ljubavi.



istaknuti

Što sretni bijasmo kad su nam se oči