subota, 6. studenoga 2021.

Al-Magdalena

 

Al-Magdalena

 

Velika vojska njenih poljubaca  me zatočila,

iza zlatnih demira evo robujem ognju ljubavi.

 

Nekada ponosan čuvar stada bijah,

sad sam pokoran kroničar iskonske ljepote.

 

Obnoć zvjezdana stada napasam na visokim pašnjacima,

u zoru zvijezdi  Danici darujem njeno ime,  Al-Magdalena.






Uspavanka za Mariju

 

 

Opčinjene smijavicama divnim,

Ovčice tango zaplesaše,

Tango, tango,

Opčinjene smijavicama divnim.

 

Ponesene pjesmom ljubavnom,

Ovčice u glas zapjevaše,

Uglas, uglas,

ponesene pjesmom ljubavnom.

 

Opijene ljepotom bića,

Ovčice sretne postadoše,

Ah, ljepota, ljepota

Sve su bile opijene ljepotom bića.

 

Ljubeći ljubav, od ljubavi silne,

Ovčice se u krevetu zanjihaše,

Pjesma, pjesma,

Ljubeći ljubav, od ljubavi silne.




srijeda, 13. listopada 2021.

Kajanje i stare vjetrenjače

 

  

Plašim se    

 

Još bih umio voljeti nju

ali se plašim da ona više neće htjeti mene,

zato se pretvaram

da je ne volim...

Sve čekajući šta će ona prva učiniti

 

Mislim se:

dockan učenja,

dockan milovanja…

 

Ah,

plašim se evo,

neće ona umjeti voljeti mene.

Neće znati kuda idu ruke,

kuda usne,

a kuda oči…

Zato se pretvaram da je više ne ljubim,

sve čekajući da mi kaže:

„Nije kasno,

taman je sad!“

 

Sve to čekam:

I kad će ona opet ljubiti mene,

i kad me zaboravljati više…

I pretvaram se evo -

da je već ne ljubim…








Kajanje i stare vjetrenjač

 

Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli

ne bih tvoje lice milovao divno.

Ah,

da ja znadoh kako tvoja rijeka teče

planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,

ogradio bih ti polja nemilice.

 

Pustinju Rub' al Khali bih po cvijetu brižno posipao,

sve dinu do dine;

suša da zavlada vrtovima rajskim,

dervišku bi halju pleći prigrlile

pa neka mi sude smijavice nježne,

pa neka mi sude tvoje usne, draga.

 

Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže

nebom bih oblak kišan dozivao

da ti po pustarama potopim čardake,

aman,  aman,

pa bi zaplakale vodenice stare, što ti oči mame.

Aman, aman, aman, aman…

 

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže,

ah, Irem,

ja bih se uz tebe na vrijeme privio,

umro bih sa gradom dok su cvale ruže.

Da ja znadoh, draga, kako ljubav tvoja boli

pred kućicom bih ti pjesme ostavio

da ih noć raznese kud ne sviću zore.

 

Ah!

Zašto mi primače lice usni blizu?

Možda bih na nebu plavom oči odmorio,

u moru hladnome utopio tugu?

Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore,

aman, aman,

pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.

Aman, aman, aman, aman.






nedjelja, 26. rujna 2021.

Suze i pjesme

 


  

Gavranovi

 

Zašto se njišete na visokim jelama, zloslutne ptice,

za vas slijepih očiju, bisera nije.

Za vašu gozbu potražite u nizinama – trnjine ljute,

i ne nudite meni napjeve vaše.

Ne prelijećite klanac – na smjene;

i ne jedrite nebom zlokobno,

križevi crni.

 

Ne sazivajte se porukama tajnim – hitri dželati.

Dogovor vranih gavranova za mene – danas ne važi;

Ne gačite planinom, ja još njome hodim,

ranjen, pa ipak vaše kancone prezreti znadem;

Nema za vaše sjekire oštre, zelenih očiju ni zalogaja,

za vas ničega moga – danas nije.

 






Da te vidim

 

Pucaju nejake tetive od prisilna rada na čeličnoj grdosiji.

Još malo pa će kula babilonska biti gotova.

Je li moguće da je to sve načinio jedan čovjek?

Ljepše je i ovako, nego da je drugačije.

Znoj na licu mi nekako zamjenjuje suzu,

a teško disanje – uzdisanje.

Žmirenje na visini mi zamjenjuje gledanje niz ulicu.

Da te vidim.

Da se obradujem.







Suze i pjesme

 

Zajedljiv pogled svud ga prati,

i dušu sjetnu truje,

a daleko su noćas oči što plamte od sreće – gore…

Tamno je nebo palo,

nestale zvijezde, hude,

skrio se za goru mjesec,

i moli ilahije.

 

U zemlju progonstva njenog – njegovu protjeraše sreću,

u zemlju progonstva njenog, sve suze, i pjesme, brode,

njen pogled svaki čas padne, i želje padaju puste,

na polja tulipana žutih,

zelenu šaš,

i vode.

 

Ali njegovoga lica u vodi nije – u šumi dane gubi,

ali daleko je sunce – i jedna topla zima…

Kud je milovala ruka – teku suze,

u njedrima umire uzdah,

i nada umire svaka.




petak, 10. rujna 2021.

Sirotan

Trampa

 

Moj naklon,  ja vama  neimari mudri

samotne i gorke suze vas vole…

Može li naramak moleće boli

za stih omanji ljubavne  pjesme?

Može li pokora  i tuga vječna

za smijavice male u kutu…

 

Uzmite braćo sve je od srca:

Nude se oči,

ruke,

i njedra…

Zlatne su kose na trpezi

pa bujrum braćo

sve vam na volju.

Duša na drhtaj,

na boli bedra.

 

Može li godina tiha  života

u minutu grešnoga  mira stati…

Sunčani dani

dal' bi se mogli za davni šapat  darovati,

za trampu s vama

neimari.

 

Može li livada i lijehe cvjetne

za jednu zimu,

za Fontanu.

Može li šapat

godine sretne

za malo tuge - oči na dlanu.


Spali me vatrene ptice poj

 

Ušuškane su u halju sve draži moje,

tek miris njedara ne mogu skriti.

Po Mosalli prolaznici mi čitaju znakove na licu.

Isplivala moja sreća, pa se neoprezna nudi urokljivu oku.

On li je, ili sunce milosno čeka mene?

Da mi cjelov spusti,

moj dragi,

oči da moje planu, tek dodir – i gorim,

haman me spali moje vatrene ptice poj.

 

 

Bolno biće

 

Jutros njegujem bolno biće.

Nosim mu moje oči i smijavice dvije nudim.

Moji mu skuti hladovina.

Moje mu usne mehlem slatki bile,

a pomoć pri hodu -  ruke mu bijele pružam.

Moj dragi, ne umjede me sirotan voljeti omanje.

Puno me volio,

izgorjeli smo evo od naše ljubavi silne,

i poumirasmo od urokljivih očiju, i jala.

 


Sirotan

 

Tako su tvoje draži, i čuda – evo – srcu mehlem mome,

Da ih za vedre noći privijam – s nebesa;

Ah,

Ljubavi,

Ljubavi nježna kuda nebom, a kuda zemljom kročiš?,

Da i ja krenem po tvojim stopama.

 

I donijet ću ti gurabije dvije,

Sa lokumima, ko mramor u gori,

Jednu za posle – jednu za odmah – sada,

A jednu za moje usne – sa usana tvojih. 







Nafora

 

Ti si moja Andaluzija,

starih imama i zaljuljanih zvona davni zov.

Jednostavna je ljubav tvoja,

poput divnoga Maroka,

poput staroga Rabata trepte tvoja džemreta,

ah,

ti li si to, ljubav moja.

  

Ljudi!

Svud oko tebe smijeh vlada.

Mjesec je mala ljubav,

ali ti si sjajno sunce i topal val,

crvena si morska trava.

I što mi radost duši činiš – moje si biće,

štono milovanje sanjaš.

Nafora moja.








utorak, 31. kolovoza 2021.

Tromostovlje

 

/Jesenjinu/

 

Mladi se mjesec  smiješi s visina,

prosipa nježnost na  vrbik stari;

zaljuljala se  u kaplji rose Rusija Majka

na paučini,

nad starom rijekom, pa štuku mami.

 

Pričini joj se da iskra bljesnu –

žutooka  na slapu ikri,

pa se iz vira na blago baci…

pričini joj se u pomrčini,

igraju polke Kozački duhovi,

u gustoj šaši.

 

Tiho se dolinom rijeka mreška

a preko neba igraju ati,

lisica iz stepe doziva mlade

na šljuku debelu u paprati.

 

Sneginjo; kako  se noćas biserne suze

na nisku  nižu, kao poljem svati.

Sneginjo; kako se čežnja privija srcu,

a neposlušna se kosa  pod brezom zlati.

 

/Mjesečeve duge/

 

Opčinjena duša mirisnog jasmina

rastakala tugu u zvjezdanoj noći,

negdje na osami

njena topla ruka

zaprosila nježnost u njedrima drugim.

 

Cijele noći ključar mjesečinu krade,

ušuškava zrake u baule male,

umjesto marame,

oko njenog struka

mjesečeve duge čežnju izatkale.

 

/Tiha rijeka/

 

Zoro, zoro što je skrivaš;

što je jutrom ne premamiš, tami gustoj –

kad san mine?,

odnese mi nadu pustu, kao turci plijen ratni

na konjima kad odnesu,

halačući niz doline.

 

Sanče, sanče što je skrivaš od mog oka,

pod jastukom – dok se budim iz dubine?,

ostade mi pjesma mala;

započeta,

nerečena,

s druge strane tihe rijeke.




četvrtak, 5. kolovoza 2021.

Malo mi je



Duhovni život

 

Imam i ja svoj duhovni život.

Blijed sam kao duh.

Hodam kao duh.

Govorim kao duh.

Moje misli opsjedaju duhovi minulih pjesnika.

Moje pjesme pišem duhu.

Koga ja ljubim? – Duha?





Nemoj me zanijekati

 

Hoće li jednom srce onoga koji zaboraviti ne umije,

zanijekati onu koju ljubi?

Hoće li duša onoga koji ne zaniječe,

sa sobom odnijeti onu koju srce ljubi.






Balkanika

 

Pogledaj. Što si mi učinio?

Imao sam moju zemlje – ali Ti mi moju zemlju uze.

Imao sam moju ljubav – ali ti mi moju ljubav uze.

Zar ja moram čitav život plakati za jednom zemljom,

i za jednom ženom.

I ja ti se molim – pokorno.

I  ja ti se zahvaljujem – pokorno.

Zar ja moram čitav život čekati zemlju,

i ženu koju duša želi?




 Rijeka ljubavi

 

Rastem bez prestanka, uokolo,

kao lopoč sisam, sav u njenu rijeku ljubavi ogrezao.

Ah,

da mi je znati: Kako li je ime onome žutome cvijetu?

Onome što ga jesenas branih od naleta sjeverca,

sve oslanjajući mu grudi bliže – njemu nejaku.

Kad su ono nebom preletjeli ždrali.






Malo mi je

 

Meni je malo pjesma,

malo mi je livada

i mjesečina.

Meni su malo ptice,

duša će mi za njom uvenuti.

Za njenim licem.

I za njenom dobrotom.




Miris ljubavi

 

Ah,

Bože moj, koga se ja ne odrekoh,

ti koji me pogromi, i koji se odreče mene – kaži:

Može li tako;

može li tako jako cvijet iz vrta mojega,

ličiti mome cvijetu? Je li to grijeh po zakonu cvijeća?

Ah,

Bože moj. Zar može tako nemoćna, i tako nevina nježnost

mirisati poput ljubavi moje?







srijeda, 30. lipnja 2021.

Bijele zastave


Poštar i bagremov cvijet

 

Ne ljubim joj lice medno –  otoj ženi u dolami,  

zato što je svilenu maramu opasala oko pojasa,

pa prkosi svemu svijetu.

Ne! – Nego što je pod bagremom tutnula pismo

u svoju malešnu torbicu.

 

Ne ljubim ja bagremove zato što mirišu na mjesečini,

i što mame melečke muride po Mosalli.

Ne ljubim ih.

Ne! – Nego zato što je ispod rascvjetalih bagremova

protrčao  poštar.

 

Ne ljubim ja poštara zato što je ispod bagremova cvijeta

minuo u noć – dozivajući svoga psa.

Ne ljubim ga.

Ne! – Nego što će mi poštar sutra donijeti pismo

iz njene malešne torbice.

 






Snježne mahale

 

Iz duboka svemira moja rana stiže

što me obranila tolikom ljepotom;

Sunce,

sunce mi je malo,

i đerđef od mjesečine,

za moju tugu – njene grudi dajte.

 

I zlaćane kose – milovanje moje,

I džennetske čari

i šejtanske moći;

O,

uzdisati s večeri do zore,

hoće li mahale zatrpane znati,

kao što su znale u noćima snježnim?







Lice poezije

 

Dok sunce po livadama budi novi život,

njegovo se čelo rosi hladnim znojem.

Uzalud ga pipa i potura mu mahramu,

žut je k'o papratka,

svo jutro iščekuje da dođe to što treba da mu bude.

 

Htio bi izgovoriti njeno ime, ali sad se plaši i prirode,

a nekamoli radoznala pogleda slučajnih prolaznika.

Jezik mu odrvenio;

a lice poezije izblijedjelo,

kao da je od mrtva kamena isklesano.

 

Njen osmijeh mu šećer-mehlem čini.

Njen davni dodir još dušu grije.

U grudima bolesnim se joguni zadnji prkos,

ali glas je više ne doziva,

kao da se plaši ljubavi – predaje se.










Bajramska

 

Ne pišite u plavo, suze plavo liju,

osušile se – pa me oslijepile;

i još više ima al' riječi takve nije

koja bi sljepoću moju opisala,

što me je spopala gledajući nebo

da vidim kako mi se nevjestica plava

iza Oriona šeće s melekima.

 

Jer njeno je nebo moja ilahija,

jer njeno je nebo kuća od dženneta;

nemir,

nemir dušu u sutonu ljulja

kuda je božja ruka milovala;

po sredini srca, gdje mi pjesma spava,

kad je ono topla zima zimovala – medom i šećerom

tuga tugovala.







Molba

 

Ako nosiš besu za osvetu,

i muku mojoj – i njenoj duši, ako još snuješ;

poželi samo da nam svi dani u ljubavi teku.

I vječnu poeziju nam daruj.

Ako želiš muke duši, poželi nam nježnost vječnu.

Ljubav i pjesma njena da se kao mavena pavinka pletu oko moga srca.

Ako nosiš besu za osvetu, poželi mi da je zaboraviti ne umjednem,

da je još ljubiti htjednem,

i da je sanjati ne prestanem – moju nježnu ljubav.

 

 

Maksumi

 

Mišljah da su najljepši pašnjaci

koji su nas u planini odnjihali;

Ali su od pašnjaka ljepši slijepci

što su Mosallom koračali;

Al', ljepši i od slijepih bijahu stolići u Fontani,

koji su uzdisati znali.







Bijele zastave

 

Šapuću li tiho jorgovani, ili umiru čestice ljubavi?

Srce ti leleče,

ili um slavi moje bijele zastave?

Dok nebesa nude drevni pir,

zemlja oplakuje ljepotu.

Budna si – ili još sanjaš milovanje?





istaknuti

Al-Magdalena

  Al-Magdalena   Velika vojska njenih poljubaca  me zatočila, iza zlatnih demira evo robujem ognju ljubavi.   Nekada ponosan čuvar stada bij...