nedjelja, 24. studenoga 2019.

Nećemo više po mjesečini




Hazret



Nikad nemoj zaboraviti drhtaj šatora svoga,

u tichreenu – kad si živa bila;

i ne nudi utjehu nekim pjesnicima drugim.

Ne mogu otići od tebe neranjena duha;

ja sam Hazret Inayat, sin bumbareva tkanja,

i trava što cvjetaju o proljećima.



Koja je planina najveća,

da u njoj sakrijem biće?

Koja je rijeka najdublja,

da u njoj utopim oči?

Ne bježi sa gumna ljubavi – pustahije su svuda zamke razapele;

štono hvataju serafime divne, 

u noći mjesečine.






Uzdah

Na pjesmu moju neće uzdah pasti,
iz grešne čežnje
i iskonske strasti.
Kao kad vjetar gorom jele njiše,
ili  kad zvijezde šapuću visinom – il' još malo tiše.










Što dršću



Što dršću na Hišmaelli dolama, 

i skuti?

Možda je ljubav,

možda sjena njena;

Ako je ljubav – zašto tako boli?

 Ako je sjena – zašto za njom žudim?



Rastjeraj glavnjama spodobe,

i tminu,

potraži spasa podno Kolovratskih Stijena;

Ali od ljubavi bijeg –  malo vrijedi,

 i ljute su rane tvoja družba snena.



Možda će njedra kad se zvijezde roje,

ispod javorova – opet da zablude;

možda ću opet kad zaječe zvona

milovati kose boje antimona.






Plavi serafim

Pahulje što noćas padate –  nejake;
na njene usnice medene,
na njene kosice – mekane.
Noć li je,
 ili zora već sviće ubava;
 pijetli to poje,
 ili se bude – meleki.

Sunce je zrake drevne na rijeku – bacalo,
ledom okovana mahala je – sanjala;
ili se suzica niz lice bijelo – omakla;
Ili  se životu   ili se smrti nasmiješih,
kad vidjeh da mi nema jednoga meleka.

Pahulje,
što padate – nejake;
na njene čizmice – šarene,
na njene tragove malešne…,
kad bijaste daleko – daleko…,
vidjeste li negdje najljepšega meleka,
od zakletve – plavoga  serafima.







Grlimo se

/Izbjeglička/



Otišle su one koje šaputati umiju,

ostali su uplakani bulbuli.



Tužno planine  ječe,

široka rijeka ravnicom zazivlje njihova imena:



Atida, Anaktorija, Leilla, Kleida, Gongila, Mnasida…,

Hišmaella, Magbula, Šah Nebat, Al-Magdalena!



One koje su znale tajnu osmijeha, odoše sada u nepovrat – daljinama,

daljinama…



Ostale su salomljene bašče jorgovana

i gumna pusta na mjesečini.



Eh, da smo barem vjetar, pa da im zavrtimo krila,

i zaljuljamo beskrajna polja tulipana – boje antimona.



da im samo još jednom pomilujemo lice;

grlimo se,

grlimo se.









Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

U sutonu

  Cosmos bipinnatus   Ljepšega cvijeta ne vidje ljudsko oko; crvene, bijele, lila – ili plave… I zanjihala mi se u zagrljaju, na vjetru blag...