nedjelja, 24. studenoga 2019.

Nećemo više po mjesečini



Jutarnja rosa



Tebe koja si zora plavoga dana,

pamti davninom moje biće.



Ispjevala si mi pjesmu o budnosti,

onu  koja je postala moj najdublji san.



Ti  koja svoj ponos nosiš na alkan čelu,

ti,  ljepša od svih koje košulju obukoše;



ti nosiš radost na smijavicama divnim,

ti nosiš moju pjesmu u grudima.



Tebe od želje pozdravlja poeta,

koji je suton vlastitome  danu.



Upoznao je radost i ljepotu veliku,

izvagao svemir krilima leptira;



izbušio biser života

i iskusio bol od prevelike nježnosti.



Ali nema nigdje tvoga tihoga koraka,

niti bića tvoga igdje ima – nježna jutarnja roso.
















Nećemo više po mjesečini



Nećemo više po mjesečini ljubiti lica dok rosa pada;

danju mi smijavice ispruži dvije,

da bljesnu čini – da šenu njedra.



 Milje se ljubavno pretače dušom, a oči blješte – ko biseri davnina;

po mjesečini nećemo više – dan je zakletva,

dan je milina!



Nećemo više po mjesečini dok zvijezde poje lomiti krila;

moglo bi srce prepući od sreće,

kad nas opije miris visina.



Danju me, danju… pa neka zabludi livada mala i tvoje ime!

Ili po mjesečini – k'o Arapi stari?

Na gumnu ljubavi.

U moru miline.










Knjiga postanka

(Žito)

U prve dane postanka su se nad prostranim njivama mladoga ječma igrale lastavice.

I pirio je lagani vjetrić  iz gore, sve nježno mrseći naše tek isklasalo žito.

 Ničim izazvano, žito bi se poput oceanskog vala zatalasalo bježeći daljinom,

noseći nama oči niz potkunjice;

mameći iz njedara uzdahe

i dirajući nam dušu novim čulima.



(Zvono)

U druge dane postanka, planinom se prostirala jeka pastirskih zvona.

Na ovnu prethodniku tuklo je krupno zvono što vodi melodiju,

i što za sobom vodi hod stada;

hod pastira

i hod pasa tornjaka.

Sitnija glazba bronze na mladim dviskama bludjela je u nježnom molu.

 Puzila je travom, kao protuteža prvome zvonu,

 sve odjekujući u okrajcima planinskih klanaca – kao kad se kose Alamanke otkivaju

na cvjetnim livadama,  pa tukući o zemlju zvone dolinom o blagorodnome

mjesecu košnje.



(Vîle)

U treće dane postanka su na cvjetnoj livadi igrale kolo mlade djevojke.

Bijahu li one vile ili ljudske duše s planine – nitko ne znade kazati,

 ali su čeljadetu izazivale do tad nepoznatu žudnju;

sve po duši,

i sve ispod donjeg stomaka.

Njihova pjesma čitavu planinu je vodila prema nekim drugim svjetovima.

Njihovo milovanje potaklo je ruke na nježno tkanje po usnama,

i po licu. 

Glava je nemoćno klonula u krilo,

da miluje

i da bude  pomilovana.



(Ljubav)

U sve preostale dane postanka života – bijaše ona.

Zaigrana i vesela, ličila je na mladi Sirijus o Božiću.

Kad je koračala putom, mislili su ljudi da je sunce s neba sišlo među njih.

Sve krijući oči, da mu ih ne oslijepi

 i sve krijući usne, da mu ih ne zamedi;

on je tek vrhovima  prstiju,

u strahu od tolike ljepote,

samo dodirivao njenu plavu kosu.

Pored sve pažnje – oslijepiše mu oči.

Pored svega srama – zamediše mu usne.

Od velike njene ljepote, i od radosti njenih očiju

i on se proljepša,

i obradova se postanku svijeta.


















Marama



S visoka prozora mi dolazi zora rana, i svud već bijeli sviće dan.

Ja još ne spavam i o proljeću svome mislim.

Ona ne bijaše sve proljeće,

ona bijaše samo njegov  prvi dan.

Ah,

čemu toliki šušur,

čemu tolika ushićenost pred novim suncem?

Pa zar je moja dnevna tuga možda nešto manja od noćne tuge?



Čekajući da mi uđe jutro, pomislim:

 Kako li su moji preci bolovali ljubavnu bol?

Jesu  li kao ja maramama stezali srce – da ne vene.

Ah,

pa oni su možda i gori od mene bili,

oni su još i plakali iz sveg grla, gledajući iskolačenih očiju u zvjezdano nebo.

 Sve tukući kamenom o kamen, zaturali su glavu… ne bi li u ljutu kamenu

prokleli voljeno biće.



Ja barem nikada neću proklinjati tući kamenom o kamen,

i neću mrziti – nikada.

Meni je moja samoća i svilena marama za srce,

sasvim dovoljna utjeha

i nagrada.
















Stari Tigar



Stari Tigar sad u pustoš bježi.

Savladan, izgrebena lica, ne vraća se dok ne povrati svoju snagu.

Ubijen tihim šapatom i kratkim pogledom,

 on sad po gori lijeka duši i tijelu traži.

Vratit će se kad zaboravi oči koje ga oboriše u travu.
















Moja je draga



Moja je draga meni najdraža,

njene su medene smijavice najljepše na svijetu.



Mnogo je ljepotica hodilo našim sazviježđima,

ali je samo jedna zvijezda Danica,



jedna je tankonoga srna

i jedan je potočić što mi napaja dušu.



Kažite mi dobri ljudi

vidjeste li ljepšega osmijeha,



vidjeste li nježnijega hoda

i vidjeste li da netko priča pametnije od moga potoka.



Vidjeste li dobri ljudi da nevina djeca nekome trče

i pružaju ruke kao što ih mome potoku pružaju,



da mu se staro i mlado divi kad zažubori

i kad im bijele ruke ispruži u zagrljaj.



Kad im medne usne u osmijeh ponudi

i kad im divne oči kao prvi dan ljubavi, otvori.



Vidjeste li toga njenog krotkog hoda,

toga pjeva kakvog ima samo bulbul;



i uzdaha kakvog ima samo tiha livada

i koraka kakvog ima samo povjetarac.



Pola mene cvjeta od sreće,

a pola me mre od tuge.



Od sreće što je imam,

i od tuge što je ne mogu ukrasti svijetu.



Da je u njedrima imam samo za sebe,

da je njišem i odškrinem, kad mi duša samotna bude.














Jazavčeva pećina



Kad se danas spustih niz Kolovratske Stijene,

kamen mi ledeni prste nagrdio bijaše.

Nemajući drugoga spasa,

iz jazavčeve pećinice pod stijenom, krao sam suhu planinsku travu da ugrijem ruke.

Ali se na prozoru pojavi majka

i mladi blizanci – brezasti jazavci.

Gledajući kako nestaje njihova topla postelja, režali su složno na mene.

Pusti, pusti – rekoh u bijeli vjetar,

pa gurnuh ledene šake dublje ispod ranca.

Sve cvokoćući sam grijao ozeble prste, trljajući njima ispod kape kosu;

gnječeći ih među nogama

i pjevajući im junačke pjesme o Polju Kosovu.

I bijaše mi srcu toplo

dok bježah poguren niz goru.

Namirisao sam smolu zanjihanih jela

koje su tiho plesale tango u zavjetrini.

I plesao sam i ja s njima u svome domu – sretan,

 misleći na mlade stvorove što ostadoše s majkom u gori.
















Mjesečina sa široke rijeke



Čekajući mjesečinu, od bijela danka se rastati kanim,

očiju i duše prepunih tanane tuge.

Ne želim drugu ljubav do tvoje, u prvim niti drugim svjetovima.

Duboko je moje žalovanje, svi  arhanđeli i proroci bune mi se složno

u njedrima.

 I spopalo me unoć samovanje koje mi nudi odvojenost duše,

od nemoćna tijela.

Urušiše se čarobni dvori kad na uzglavlju vidjeh da te nema.

Kad pomislim na tebe, ja pomislim na ljepotu svih svjetova,

što jesu i što nisu tu.

Žal za tobom Hišmaello, kud krenem, slijeva mi se niz tijelo u zelenu travu.

I obavijaju me misli o tebi, kao oblak Kolovratske Stijene.

Moj mjesec još tuguje za mjesečinom sa Široke Rijeke, i sve više nije isto.






























Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret