srijeda, 31. srpnja 2019.

Poeme u čast Leille El-Hišmaelle


Dok Leilla zbori

Ah,
Opiše me obrazi moje Leille!
Somunčića se rumenih još sjeća grešna duša, toplihi i čednih;
ništa su nevenove latice,
ništa su resnice nježne;
Ljudi,
ljudi!
Ništa su naprama dodira njenih usana – žednih.

U milovanju ih siromah noćas usnuh
Aman!
Aman!
U njena njedra opet – očiju mojih uteče glad.
Što je povjetarac što šumu biba, tamo – amo – po Maloj Gori;
Aman!
Ništa je, naprama bibanja dunja – mirisnih – dok Leilla zbori,
svijete,
svijete.






Gerberi

Ne pjevajte vesele pjesme,,
otišla je ona koja voljeti umije.

Obući ću plavu košulju
i otići u najdublju sjenku Mosalle.

Tu, među lijepim  gerberima ću uzdisati,
onima što me podsjećaju na njene trepavice.

Ona je voljela plave košulje
i oker-crvene gerbere.






Mehlemi i derviške vatre

Voljeti nije lako, davno rekoše stari ljudi,
ali mrziti je još teže,
pa me to još i danas tješi – kako li je tek mrziti…?
Ne rekoše mi nikad koliko boli donosi ljubav;
i da treba za nju kroz sama vrata Džehennema  proći.

Od ljubavi tijelo ne bi trebalo da boli,
a mene sve boli – pa čak i stopala?
Ni slutio nikad nisam da ću zbog nježne ljubavi morati šumom sakupljati
ljekovite travke.
 Za goli opstanak.

Dobro je kao mehlem za ljubavne boli,
u sutonu naložiti veliku dervišku vatru.
 Na vatri bi trebalo dugo,
dugo grijati dlanove.

Ako to ne pomaže,
onda je dobro dimom napariti zelene oči.

Ako ti ni dim ne pomaže,
 onda je dobro bosonog malo prohodati  po žeravici.

Ako ni žeravica ne pomogne – priznam, nema ti lijeka    tebi je još gore
negoli je meni.








Mistična šuma

Sve do Crnoga Vrha, mistična šuma seže,
po starim putovima kolskim, kuda ljudska noga više ne hodi…,
kroz  Mandina Petna me suton hvata – kroz samotne doline puste;
gdje Mande s vilama gorskim kolo vije
i sjetnu pjesmu na vodi.

U planinskom božuru o proljećima
još ljubav njena cvjeta,
u maćuhicama trobojnim,  putniku davnina zbori;
u dalijama crvenim mu se privija duši – k'o cvijeće,
k'o vrtom kroz Petna šeće,
stihove šapuće gori.







Na Bazaru

Idem na Bazar, mašem ti svilenom maramom,
onom što suzu dobro pije.

Kao i svaka ljubavna sirotinja, struk stežem  konopljenim amuletima;
da zatomim ljubavnu čežnju.

Za tvoje lice kupit ću prozračni veo malo maven
malo bijel;

za tvoju mirisnu postelju nosim lavandine jastučiće,
zimus izatkane.

Miriše  li odžački cvijet – pa plavi,
ljepše no lavandino mirisno sunce.








Noć kad su pjevale duše
 
Sve tamo dokle pogled dopire,
 prostire se park staroga pjesnika – niz  Mosallu.
Tmina  mi se brzo primiče ispod procvjetalih bagremova –
pobjeći  joj ne umijem.
I sve je tako – kao da se kraj meni sprema –  kao da umirati kanim –
klonule su u travu nemoćne oči.

Ispod mirisnih bagremova, kroz park tiho stazom hoda nejako biće.
Nejako je,
ogrnuto je zelenom dolamom,  izatkanom na ljame;
pokriveno srebrenom šamijom.

Već me ugledala,
ruke širi kao da će poput ptice poletjeti  prema meni.
Srce mi iznenada lupati poče,
iskočiti hoće ispod pelerine dvostruko opasane starim vojničkim kaišem.

Oči već ugledaše oči iskra bljesnu.
Nije kraj!
Početak je to svemira!
Koljena mi klecaju od sreće,
a lice se zarom ozarilo – moje – i Leillino.
Slađe no nebo kad se presvlači  iz purpurno-plavog u biserno-đerdanski vez –
zapjevaše naše duše.







Nomadi

Znam da neću dočekati tvoj zagrljaj,
ali ću čekati do kraja, tebe koju ljubim.

Ti si otišla u daleku zemlju,
ali je moja tuga za tobom – ostala.

Sve misleći da će mi na vrh brda biti lakše,
doline često napuštam – kao jeleni s proljeća.

Vidjevši da te na planini nema,
spuštam se i ja u doline – hodeći za zimskim jelenima.






Kad izumrem sa bijeloga svijeta

Da mi se razboljeti – još više no što jesam – eh, da mi se;
pa da bolujem negdje u dalekoj i nepoznatoj zemlji,
ali jako, jako ( k'o što i bolujem),
pa da onda neki  drugi poeta moje stihove čita;
al' ne Njoj,
već nekoj drugoj ženi – nekoj drugoj ženi, iz te daleke i divne zemlje.

Pa da gledam prije same smrti,
hoće li  mu u sjetnu stihu njegova draga sklopiti ruke oko grešna vrata,
k'o što ih moja nikad nije sklopila,
oko moga bezgrešna...

Ah, da mi je osiromašiti (još više no što jesam),
pa da vidim kako netko u hrkama mojim djevojku divnu ljubiti kani –
i čemu li se taj nada;
i  što li bi mu ona rekla kad joj za večeru ponudi moje stihove,
k'o ja svojoj ljubavi što ih ponudih – i još se ponadah sreći...

Kad izumrem sa bijeloga svijeta (k'o predislamski Arapi),
Ah    kad nestanem,
(al' malo prije no nestanem),
da mi je bar jednom (onda kad skoro nestanem)
vidjeti Nju kako čita moje pjesme…
Hoće li joj suza onda poljubiti obraz, onaj obraz što ga sirotan, toliko ljubih?







Pastirska muallaka

Ako ti izjaviš svoje stado na Trebič Goru,
ja ću svoje popeti uz Djevojački Put.

Ako tvoje janje doluta u moje veliko stado – ne brini,
bit će mi dragi gost.

Milujući njegovo runo,
ja ću svu noć sanjati tebe.

Nahranit ću ga sočnom travom iz Zagorica
i napojiti ga hladnom vodom sa Skakavca.

Kad padne noć,
pričat ću mu stare legende o pećinama ispod Strahova.




Sastanak s melekima

O, kako stradavam poradi tvoje ljepote,
uzalud srce maramicom stežem da ne vene za tobom,
i tvojim bićem – zoro moja.

Oka ja evo sklopiti ne umijem, sve čekajući  novi dan da osvane.
Svu dragu noć njišem u njedrima tvoju ljubav
i tvoju nježnu svjetlost evo čuvam– da ne zgasne.
Da te sutra još radosniju na sastanku dočekaju moji meleki,
željni tvoga lijepog lika.

Ljepota je izmišljena samo za tvoje lice – ona je tvoja robinja – ona je tvoja sjenka.
Svaki cvijet gubi na cijeni,
poradi mirisa tvoga cvijeta.
I poradi svježine tvoje
i poradi poezije tvoje – koju živiš svaki dan.

Onda meni zora osvane kad na sastanku ugledam tvoje lice;
a onda meni noć uđe u dušu, kad ti kreneš niz Mossalu svojoj kući.
I  svojoj avliji divnoj,
punoj mirisnoga jorgovana
 i punoj pjesme ptica.

Onda se ne čudi što te toliko ljubim,
što te zaboravljati ne umijem;
i što se još u mojoj duši – sam od sebe još kunem,
u tvoje lijepe oči.






Tužaljka za jelenom

O!
Dođi draga!
Tunikom zelenom se ogrni,
zaboravi  amstelske mostove  i stare vjetrenjače –
hude;
Lovac je munjom pogodio jelena – ne mogu sam žalovati toliku strahotu,
sunce na zapad tone,
jele se njišu – i blude.

Na  Kolovratske Stijene k meni dođi,
dok jele granama mašu,
 bura s Kapele se diže –  i crni mršti se bor…
O!
Dođi draga!
Lovac je u Dulibi ustrijelio jelena;
luna se očima skriva
 i svaki od straha dršće stvor.






Leilla M-Hišmaella

Ja ne znam,
bješe li ti ikad'na mojoj strani grada –
no – ono jednom,
kad ciča zima po krovovima zavlada;
Ja ne znam
dodirnu li ti mene mednom usnom prva, ili ja tebe moj cvijete;
ili je iz svemira božja čestica,
 stigla u zjene.

Bješe li mala ograda pletena od srebra,
ili od vrbovoga pruta?
Bješe li mjesec na drugoj strani potočića od srebra,
ili k'o tvoje zlatne kose…
Bješe li ljepšega neba o sutonima,
iznad Širaza grada;
bješe li očiju ljepših od tvojih,
cvijete moj – divni cvijete...



Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret