Hazrat
Zeinab i čestica koja plače
grijeh je i spomenuti, ali – da bijah...
da sam bio ja,
možda me ljubav koja mi grije njedra ne bi zaboravljala tako lako
i odrekla se ona mene,
možda,
tako vječno.
Ah,
da je barem ona dočekala moga divnoga konja, ali nije.
Ja sam beznačajna čestica,
a konj je iz Prorokove pratnje,
a Sljedbenice što ga dočekuju su Prorokova familija,
uplakane žene,
sestre,
snahe.
Ja sam beznačajna čestica,
a konj je iz Prorokove pratnje,
a Sljedbenice što ga dočekuju su Prorokova familija,
uplakane žene,
sestre,
snahe.
A ja,
ja sam samo beznačajna čestica koja plače.Ih,
da je opet susresti insana
što džadom hodi, a sve k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.
Ih,
da joj barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu…
i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko mi je stalo.
Dajte da bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…
Dajte da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludjelom…
Već treće ljeto evo minu
Već treće
ljeto evo minu kako prognan od ljudi
živim život bez tvoga
lijepoga lica.
Živ pod zemljom, u dubokome
rudniku,
u mrklome mraku svoje drugove
pronađoh.
I nema za mene utjehe
druge,
doli tiha šaputanja tvoga
lijepoga imena.
A kada ispale rudarske
mine,
svaki put zadrhti moje
srce.
Rudnik Miljevina, 1988.
god.
Čaj za
dvoje
Dva se sunca u šalicama ljuljuškala,
pa se vrte u zlaćanoj izmaglici.
Toplina u rukama se privila onoj drugoj;
Lijepo li je!
Oči će jutros okusiti ljepotu, usne mednu rosu,
a izbezumljene ruke toplinu…,
Lijepo li je,
lijepo li je!
Ah, Lulu…
Ah, Lulu, u vatrama ti Džehennemskim evo
gorim.
Ulij široku rijeku u njedra moja,
ali mi plamena ugasiti ne možeš.
Ulij široku rijeku u njedra moja,
ali mi plamena ugasiti ne možeš.
Pokrij moj kavez svojom zelenom tunikom na ljame,
iz Širaza,
haman divnom…,
iz Širaza,
haman divnom…,
ali ja ću ti i dalje pjevati
i neću Džehennema proklinjati,
nit' što više moja nisi.
i neću Džehennema proklinjati,
nit' što više moja nisi.
Ah, Lulu, bila si mi, taman koliko si i
trebala biti;
ranu jesen i kasno proljeće
ranu jesen i kasno proljeće
i jednu zimu - sasvim dovoljnu za tri vječnosti
sunčeve ptice;
sunčeve ptice;
za vječnu tugu,
za vječnu vatru
i vječnu pjesmu!
za vječnu vatru
i vječnu pjesmu!
Na sastanku
Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani Kjathane
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete…
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.
Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje…
Ne ljuti se!,
poskočila su tvoja njedra ispod dodira slučajnog cvijete…
divno ti lice miriše na cmilj
a oči u zagrljaj mame.
Na
onu livadu
Na onu livadu ustreptale duše dolazim,
ushićen,
tamo gdje te nije.
Tamo gdje ne mede usne,
niti uzdisati njedra znaju.
Ondje gdje sunca zračak na tvoje čelo više ne pada,
ondje gdje mi proljetni suton ne donosi tvoj miris
a donosi moju bezgraničnu tugu.
Reci mi...
Kaži mi,
možeš li iz tih svojih velikih daljina barem malo
utješiti moje biće?
Možeš li barem malo slast svoga lica pretakati po mojim njedrima
i možeš li svojim toplim dlanovima poklopiti moje
brbljive usne?
Može li tvoj uzdah mirisati poput bagremova behara
i može li barem jednom tvoja nježna put,
utješiti moju suzu.
Tužaljka za lijepom Hatidže
Sve druge zapamtih po noći, samo tebe po danu zapamtih,
lijepa Hatidže.
Zapamtiše te oči po svjetlosti sjajnoj na tvome čelu.
Zapamti te moje biće po ljepoti duše.
Moje te ruke zapamtiše po toplini tvojih dodira.
Svako sunce koje izađe ja uspoređujem s tobom.
Nije ti doraslo ni jedno sunce, zlatokoso divna...
Moja su stopala zapamtila put kuda hode tvoji tihi koraci.
Moje su pjesme zapamtile bljesak bistra oka,
a usne tvoje smijavice.
Ne zaboravih te,
ne zaboravih te lijepa Hatidže.
Sjećaš li se,
sjećaš li se Hatidže?
Bijaše li ti toplo u mome zagrljaju,
kaži ljepoto?
Zavija li uzaludno moja duša u njedrima,
tražeći te.
Tražeći te gorom, sve godine.
Avaj,
kako je bez tebe sve tužno.
Nema više zanjihanih žitnih polja.
Nema više naših bagremova niti meleka što ispod njih hode.
Sunce,
sunce toplo,
samo je ono malo slično liku moje muride…
Osuđen sam da te nemam.
Nagrađen sam da te pamtim.
Da te pamtim Hatidže.
Prepoznaj me po visokoj gori,
po gori zelenoj još mirišeš – moj cvijete neponovljivi.
Niz livadu se vjetrić
mali
Niz
livadu se vjetrić mali
poigravao
čuperkom
kose,
ponad
obrva se razmetao divnih;
u
zlatnom jutru,
podno
lipe…
a
ispod tunike čežnja teče
i
ponesena ljubavnim žarom:
„ Stegni me jače!“ ―
lipa reče.
Poradi
mirisa njenog
i
lipe,
izludio
leptir,
pa
ljubi lice…
i
poradi oka što
joj zablista;
cjeliva ljude,
mjesec
i
ptice:
„ O
selam, selam,
zvjezdana
braćo,
kako je na nebu – kažite piru…“,
zapjevajte
mi, cvrčci vješti,
neka
vam je u slast jutarnja rosa ― neka vam lipa
cvjeta u miru!
Sunce, sunce…
Ništa novo pod lijevom sisom nema.
Sve je po starom – ne nadamo se zaboravu!
Vječna ljepota mi se ovjenčala - sa uzdahom se splelo
milje…
Sunce,
sunce žarko dolazi duši;
niz put,
svako jutro čekajući zlatokosu.
Nema komentara:
Objavi komentar