Sunce, sunce...

Hazrat Zeinab i čestica koja plače

 

Da sam barem ja bio jahač divnoga konja,
grijeh je i spomenuti, ali – da bijah...
da sam bio ja,
možda me ljubav koja mi grije njedra ne bi zaboravljala tako lako
i odrekla se ona mene,
možda,
tako vječno.

Ah,

da je barem ona dočekala moga divnoga konja, ali nije.  
Ja sam beznačajna čestica,
a konj je iz Prorokove pratnje,
a Sljedbenice što ga dočekuju su Prorokova familija,
uplakane žene,
sestre,
snahe.

A ja,

ja sam samo beznačajna čestica koja plače.

  

Pjesma plavome leptiru
 

Ih,

da je opet susresti insana

što džadom hodi, a sve k'o da lebdi…

i krila k'o da ima

i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.

 
Ih,

da joj  barem malo u travi namaz,

proučim skrušen – u behutu…

i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko mi je stalo.

 
Dajte da bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…

Dajte da večeras može da se vrati

tvrđava grešniku u bijegu;

oči njegovoj sljepoći,

svjetionik njemu zabludjelom…

 

 

Već treće ljeto evo minu

 

Već treće ljeto evo minu kako prognan od ljudi

živim život bez tvoga lijepoga lica.

 

Živ pod zemljom, u dubokome rudniku,

u mrklome mraku svoje drugove pronađoh.

 

I nema za mene utjehe druge,

doli tiha šaputanja tvoga lijepoga imena.

 

A kada ispale rudarske mine,

svaki put zadrhti moje srce.

 

Rudnik Miljevina, 1988. god.

 

Čaj za dvoje

Dva se sunca u šalicama ljuljuškala,

pa se vrte u zlaćanoj izmaglici.

Toplina u rukama se privila onoj drugoj;

Lijepo li je!

Oči će jutros okusiti ljepotu, usne mednu rosu,

a izbezumljene ruke toplinu…,

Lijepo li je,

lijepo li je!

 

 

Ah, Lulu…

Ah, Lulu, u vatrama ti Džehennemskim evo gorim.
Ulij široku rijeku u njedra moja,
ali mi plamena ugasiti ne možeš.

Pokrij moj kavez svojom zelenom tunikom na ljame,
iz Širaza,
haman divnom…,

ali ja ću ti i dalje pjevati
i neću Džehennema proklinjati,
nit' što više moja nisi.

Ah, Lulu, bila si mi, taman koliko si i trebala biti;
ranu jesen i kasno proljeće 

i jednu zimu - sasvim dovoljnu za tri vječnosti
sunčeve ptice; 

za vječnu tugu,
za vječnu vatru
i vječnu pjesmu!

Na sastanku

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete…
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje…
Ne ljuti se!,
poskočila su  tvoja njedra ispod dodira slučajnog cvijete…
divno ti lice miriše na cmilj
a oči u zagrljaj mame.

Na onu livadu

Na onu livadu ustreptale duše dolazim,

ushićen,

tamo gdje te nije.

Tamo gdje ne mede usne,

niti uzdisati njedra znaju.

Ondje gdje sunca zračak na tvoje čelo više ne pada,

ondje gdje mi proljetni suton ne donosi tvoj miris

a donosi moju bezgraničnu tugu.

Reci mi...

Kaži mi,

možeš li iz tih svojih velikih daljina barem malo utješiti moje biće?

Možeš li barem malo slast svoga lica pretakati po mojim njedrima

i možeš li svojim toplim dlanovima poklopiti moje brbljive usne?

Može li tvoj uzdah mirisati poput bagremova behara

i može li barem jednom tvoja nježna put,

utješiti moju suzu.

Tužaljka za lijepom Hatidže

Sve druge zapamtih po noći, samo tebe po danu zapamtih,
lijepa Hatidže.
Zapamtiše te oči po svjetlosti sjajnoj na tvome čelu.
Zapamti te moje biće po ljepoti duše.
 
Moje te ruke zapamtiše po toplini tvojih dodira.
Svako sunce koje izađe ja uspoređujem s tobom.
Nije ti doraslo ni jedno sunce, zlatokoso divna...
Moja su stopala zapamtila put kuda hode tvoji tihi koraci.
Moje su pjesme zapamtile bljesak bistra oka,
a usne tvoje smijavice.

Ne zaboravih te,
ne zaboravih te lijepa Hatidže.
Sjećaš li se,
sjećaš li se Hatidže?
Bijaše li ti toplo u mome zagrljaju,
kaži ljepoto?
Zavija li uzaludno moja duša u njedrima,
tražeći te.
Tražeći te gorom, sve godine.

Avaj,
kako je bez tebe sve tužno.
Nema više zanjihanih žitnih polja.
Nema više naših bagremova niti meleka što ispod njih hode.
Sunce,
sunce toplo,
samo je ono malo slično liku moje muride…

Osuđen sam da te nemam.
Nagrađen sam da te pamtim.
Da te pamtim Hatidže.
Prepoznaj me po visokoj gori,
po gori zelenoj još mirišeš – moj cvijete neponovljivi.

Niz livadu se vjetrić mali

Niz livadu se vjetrić mali

poigravao  čuperkom kose,

ponad obrva se razmetao divnih;

u zlatnom jutru,

podno lipe…

a ispod tunike čežnja teče

i ponesena ljubavnim žarom:

„ Stegni me jače!“ ― lipa reče.

Poradi mirisa njenog

i lipe,

izludio leptir,

pa ljubi lice…

i poradi oka što joj zablista;

 cjeliva ljude,

mjesec

i ptice:

 „ O selam, selam,

zvjezdana braćo,

 kako je na nebu – kažite piru…“,

zapjevajte mi, cvrčci vješti,

neka vam je u slast jutarnja rosa ― neka vam lipa cvjeta u miru!

Sunce, sunce…

Ništa novo pod lijevom sisom nema.

Sve je po starom – ne nadamo se zaboravu!

Vječna ljepota mi se ovjenčala - sa uzdahom se splelo milje…

Sunce,

sunce žarko dolazi duši;

niz put,

svako jutro čekajući zlatokosu.