ponedjeljak, 1. travnja 2019.

Igra duše i ljubav vječna



Dvije pjesme


Prva pjesma


Ovo je moja srna nježna,
ovo je moje mirisno biće.

Zlatne kose i medene usne,
ona što zbori tako mudro,

šapatom o sutonu dana
s ružama vrtnim pripovijeda.

Ovo je moja ljubav, ime koje smiraj njedrima donosi;
a oku polusan,
a životu nadu.

Ne bih je iznevjerio,
pa da mi sude i na strašnome sudu.

Ne bih je mijenjao za osam života,
niti za pjesmu svih pjesama.


Nema te

Kad se okrenem – nema te,
bijaše li tu ikada, prozbore katkad grešna usta.
I nije dovoljno samo san,
gubim se,
u strahovima se budi moje znojno tijelo…
Ispružim ruke – ali me dočeka tjeskoba moje sobe;
otvorim oči,
tek da vidim da sam živ…
Živ li sam!
Jesam li?
Dokle?
Zbogom…
 







Igra duše i ljubav vječna

Baš nimalo ponosa od moje loze ne ostade u meni.
Moji si se pradjedovi dičili bitkama protiv raznih zulumćara,
a ja…
sve se moje rasplinu u pihtijastoj nježnosti i lelujavoj boli za samo jednom drugaricom…

Kad bijah posve mlad obećavao sam puno,
otporan na metke bijah
i boce
i kavanske tugovanke uz violinu.
Kad bi mi netko rekao da je umoran, ja bih u nevjerici gledao u njega,
sve misleći – kako čovjek miže biti umoran?
Možda je bolestan?
Umire?
Jadnik…

A danas?
Danas kad razmislim, sve bih opet isto sklopio.
Nema toga jatagana mojih pradjedova, što se usporediti može
s njenim smijavicama.
Nema te bitke koja je zanosom ravna ljubavi.
Lažu pradjedovi,
prešutjeli su oni meni palež i vrisak nejakih.
Sramim se takvoga viteštva,
ja sam rođen za igru duše
i za ljubav vječnu.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret