nedjelja, 10. ožujka 2019.

Staro gumno





Igraju li vile

Ima li livade kao ova što je,
prostrti tepih mekan ispod gore...?, za biće moje i pjesmu što bludi
i za jelene iskonsko stanište.

Ima li neba većeg  u planini,
mirisnog cvijeta i samoće puste…?,
žmirkaju li zvijezde kao ove moje, igraju li vile kao ove naše.











Zgranut i pogođen događajem u Novom Zelandu, izražavam ljudsko žaljenje i solidarnost sa žrtvama napada, kao i njihovim obiteljima. Proklinjem napadača na džamije u gradu Christchurchu na Novom Zelandu.




Da si trava

Nemoj mi ljepote na misli donositi.
Mislit ću da si Sunce a Sunce nisi.

Da si Sunce svega bi me izgorjela. Usana mojih ne bi bilo više,
niti oka zelenoga što ti ne silazi s lijepoga lica.

Nisi trava,
nisi voda…;
da si voda odnijela bi me tamo gdje nas ne mogu pronaći
drugi ljudi.
Da si trava cvijeće bih tvoje u njedra trpao…
da si pjesma pjevao bih samo tebe, da si bajka živio bih samo tebe.











Kasida Imru 'L-Kajsu
 (posvećena)

Nije pustoš! Nije! Nije!
Kad se kamen suncu nudi…
sve je bajka kad se vrti
vreteno u ruci tkalje.

Nije jutro kad se rađa
sunce iza Hidžrove Gore,
no je jutro kad sijevaju čila bedra
u smiraju stare svijeće.

Dukati su u mog babe
što zveckaju k'o fišeci kad se bije,
ali moje kose duge i ne haju što bijaše,
nego spliću  muallake, ponajbolje, za zid Ćabe.

U pećini kod Dva Lava
gdje se skriva izvor drevni,
živjeli smo  davno prije…
i ljubili  jedno drugo, k'o gazela što umiva svoje mlado,
kad zarudi zora rana.











Lokvarica 

   
Sama hoditi želim, koraka tihog u predvečerju.
Sunce mi zjenu iritira.
Vjetar mi kosu maltretira.
Sve moje na bagremove miriše.

Na putu tome je svako osim njega,
na tome putu punom skrivenog pogleda;
ja lokvicama gacam – a ptica nisam.

Snjegovi zimušnji okopnješe,
prebrzo,
a suza malešna već se ispod oka bijelu danu krade.

Zašto si mi jesenas dolazio
kad mi ne možeš, dragi, biti sve;
ovo prerano proljeće dobru po nas ne sluti…,
razmahalo se preširoko,
zatopljelo je prerano,
prva ševa već je zapjevala u lugu,
a zaboravio si me zagrliti za zbogom.

Okopnjela moja snaga sa snijegom
u šafrane se preselila,
u jorgovane,
ljubičice.

Poširoka koraka
svojim sokakom tiho ode nježna ljubav,
odnese sve što na bagremove miriše,
dušom zavlada muk.

Ostade mi samo kaldrma razgažena,
a rana ljuta peći stade,
smrknu se u noć danak bijeli
stegni pojas čvrsto,  Hafize,
ušuškaj tugu,
preskoči tek puku smrt.

Sve zemaljsko je na nebu visoku,
Belćim davno zapisano...









Staro gumno

Kako si Ti samo znao iz žuljevitih ruku
hitnuti lipovu lopatu žita!
Bacaš u nebo zrna života s našega vršaja,
pa mi se sa dalekim zvijezdama izmiješalo ječmeno biserje…,

a ja ih očima pratim iz tople slame
onkraj našega staroga gumna…
i svaki put se nadamo, ja i naša kobila Vranuša,
da će baš ova lopata krenuti gore,
gore u pohode zvijezdama divnim;
otići na Nebesa,
da se više ne vrati.

I nisam siguran,
mori li me tuga za tom jednom lipovom lopatom ječma,
što je izgubismo,
siromasi;
ili me hvata radost što će naše žito krenuti k nebesima,
oče moj…

i što će se neka druga gladna usta na visini obradovati…
i nasititi se našega kruha ječmenoga;
i što će naše žito krenuti nebom prema sjeveru
igrajući i pjevajući za razigranim Vlašićima,
naše pjesme.

A kad bi s velikog brijesta huknula stara sova,
ja bih šmugnuo duboko u slamu,
plašeći se da će me odnijeti pod krilom.
I da će me spustiti na Bijelu Stijenu
ispod Velike Vranine.
Pogostiti gladne ptiće zelenim očima tvoga maloga poete. 





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret