ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

Pođoh Ti napisati pjesmu







Oprosti mi,
ti koja si na svijet donijela
onu što najljepše šaputati umije,
što najljepše zagrliti umije,
utješiti umornu dušu meni nedostojnome…

Zahvalan sam ti što si stvorila toliku ljepotu,
koja ono moja njedra grije daljinom,
pa ako je i nemam,
ako i nije u mome zagrljaju.

Zahvalan sam tebi,
ja sirotan;
i neka božica ljepoti zakrili tvoje milo čedo,
amin.
 






Govor ptica – obraćanje bulbulu



Bulbule naš,

zapjevaj nam najljepše što znadeš.
Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom,
a sjećanja da sahraniti mognemo;
grešna i prazna,
lažna i hladna;
što nemirna jutra donose našoj duši.

Bulbule divni,
budi ti naša ljubav.
Zapjevaj nam u krošnjama bagremova,
štono smo ih mirisati o proljeću znali.
Poleti nam iznad mahalskih šadrvana,
štono smo ih u njedrima odnjihali.

Pomogni nam da barem malo zaboravimo,
a mi ćemo se samo tebi moliti.
Samo tebi jutrom pjesme pjevati
i samo tvoje ikone obnoć cjelivati.
Bulbule nježni.









Govor ptica – dgovor bulbula

Ja ne mogu vama biti šejh,
ranjiv i tako napušten;
samoći prepušten, vjeran vremenima koja minuše.
Biser rosa, al’ je hladna…
tiha bol,
al’ je u njedrima gnijezdo savila.

Obnoć me u toploj pregršti njihala moja ljubav,
obdan vjetri ljubav rasplinuli.
Obnoć mi meleci pjesme šapuću,
obdan šejtan dušu moju mori.

Na saboru ptica tražim svoju družicu,
al’ je nebo polja pritisnulo.
Iz jesenje omaglice samo gavranovi gaču – one ptice crne…
pjesmu meni kvare – haman divnu.
 







Govor ptica – Obraćanje Drozdu

Pozdravljam te Drozde,
ptico divne pjesme.
Moj si Turdus philomelos, zelenih si gajeva dika,
a u proljetna jutra ljepši si i od same zore.
 
Tvoja je pjesma nadaleko čuvena,
gladnih i žednih bih te usta slušao,
zaboravio bih s tobom na svaku vrstu bola.
Ah,
kad bi mi se samo na moje livade opet doselio?
 
Kad se samo sjetim kako si mi nekada zrna pšenice iz ruke jeo.
Kako si mi samo sretan bio,
Drozde mili.
Ti si meni šaputao,
a ja sam tebe smjestio u toplo gnijezdo moje duše.

Moje srce pjeva danas samo za tebe,
moje usne mole danas samo za tebe,
a moje oči samo tebe traže,
i ne mogu da prihvate toliki gubitak.
 
Nisam te se nagledao, Drozde lijepi.
Imam za čime i tugovati danas;
što mi iz zlatna kaveza,
odleprša daljinom.
  
Ali to meni sve miljem dušu napaja;
tvoja sloboda,
i moja uspomena na tebe;
i tvoja sreća – raspjevana trunkice nježnosti i ljepote.







Govor ptica – Odgovor Drozda

Moje ime je Drozd,
moje biće je gnijezdo nježnosti,
moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova Gaja.

Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi;
kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove.

U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…
posvuda bijahu zeleni gajevi
i posvuda se razlijegao pjev drugih ptica.

Jedna ranjena ptica naučila me tada pjevati – ta ptica,
štono bolna bijaše od ljepote silne, u njedrima…
pod krilom sam joj donosila hranu – ptici mojoj;
u kljunu sam joj donosila vodu,
šaputala sam joj riječi utjehe.

Nisam se ni ja nagledala moje ptice,
još mi plamen po njedrima lijeće
možda ćemo opet jednom krilom ispod krila,
milovati se na livadama dalekim.









Uzničarka sreće

I kako se samo ovaj život okrenu tumbe,
pogled sada mojeg jada!
Kuda je sunce hodilo i smijavice divne…
sad pramen tame rosi niskice bijele.
Kuda je tiha ljubav hodila,
po toj stazi sada  hodi ništavilo;
oni što nas uništiše podijeliše ljude:
na izbjeglice,
na prognanike,
povratnike…
na domicilne,
na autoktone,
na izvorne i došljake…
ah,
jadi do jada, lelek do leleka…
željne su te moje oči domicilno moje biće;
ljubavi moja autoktona,
stanovnice moje duše
i uzničarko moje sreće.










Pođoh Ti napisati pjesmu

Dođi jednom iz zemlje svoga progonstva,
u zemlju moje tuge.

Donesi mi lice sreće,
što ga ono ne umjedoh opjevati.

Donesi mi lice sreće, 
što ga ono ne umjedoh poljubiti.

Kad bih mogao birati od svih koje imam,
ja bih opet izabrao tebe koju nemam.

Moje nemanje je moje imanje;
moja bol je meni – bogata trpeza.

Ne može se roditi biće slično tvome,
Ne umiju usne druge šaputati stihove.

Ne može ruka prijateljstva, dotaknuti srce koje tuče;
ne umije smijavica sreće utješiti oko koje je zasuzilo.

Pođoh ti napisati pjesmu ljubavi,
ali se ona na suzu okrenu.




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret