ponedjeljak, 4. ožujka 2019.

Muhiba




Prsti nježni

Koliko te samo voljeh!
Da te barem umjedoh omanje voljeti?

Pustoš, pustoš u njedrima vlada,
gdje su mrsili cvijeće plavo,
prsti nježni.











Aleksi Šantiću

Ah,
da mi se uhvatiti u kolo kakvo slavi moja duša.
Da mi je barem jednom ugledati vesele oči,
da tuge više na svijetu nije,
a ljudi da ima posvuda – moja stara mati...,
i crnih
i bijelih
i žutih
i crvenih.

Ah,
da mi je da im nikad ne vidim gladna usta
i kako rana od noža boli…
i kolo jedno dolinom cvjetnom, naroda naših  da mi je zaigrati...
i mladih
i starih
i zaigranih
i zaljubljenih.

Ah, da mi se u sutonu dana moje drage nagledati…
i namilovati
i naljubiti
i naplakati u njenu krilu.










Divni pir

Dajte mi onaj, najljepši  cvijet, da ga još jednom opčinim mlad!
Dajte mi one oči, da ih još jednom pogledam lud…!,
neka ponudi staro more pjesme valova i neka još malo odzvanja smijeh…
u zemlji koje više nema,
neka otpočne veliki pir.

A mislila je Mnasida divna da će grudima vladati stud…
i da ljubavna zvona ne zvone
i da bengalski tigrovi mru!,
i zaborav da će, kao oblak sivi, prekriti sunčanih dana dvjesto;
i da će tišina potopiti sreću,
kao mutna voda što topi – pješčani sprud.








Akindžije


Ja otvorih staru magazu, ali tamo tebe više ne bijaše;
niti te ima na puteljku kroz travu,
niti me čekaš ispod velikoga hrasta.

Odveli su te prosci daleki,
ja te ljude razumjeti ne mogu…
kako mogu odvesti nešto što je moje,
što je jadni život moj – jedini.

Njihov čajo udarao je ludo u bubanj,
stari svat je pio ljutu rakiju;
a ja sam bosonog trčao po svježoj žetini,
utrkujući se uzalud s njihovim konjima.

Sve sam mislio… što će  napraviti tebi kad padne mrak?
Kad dođe noć i ne budeš više moja – plakat ću!
Ipak ja ne želim da spavaš po tuđim konacima
kad je tvoja postelja u mojoj duši.
 

 






Muhiba

Ne umjedoh joj dugo gledati  divno lice,
zaboravih disati,
zaspah ispod njenih dalekih bagremova…
opijen mirisom i dodirom…
Eto,
zaboravih ostati budan.

Zaboravih  obljubiti nju...
rasplinu joj se biće po mojoj slabosti
pa ne znadoh kako bih je pomilovao
i kako bih je poljubio...

Silna čežnja je zazivala  malo boli,
silna sreća malo tuge
Otišla je,
ostavila mi za utjehu samo tihi korak.

Kao ona nekada
sad ja potajice upirem oči u nebo i omahujem zvijezde
što putuju praćene bubnjevima
iskonskim…
„Aman, Tobe Jarabi,
divne li tekije.“







Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret